Tko sam ja?

2016.11.17. Tko sam ja 1

 

Prije dva dana održan je znanstveni skup u Zagrebu pod naslovom „Suvremeni izazovi odnosa filozofije i teologije“ (više ovdje). Na tom skupu posebno mi je bio zanimljiv predavač Stephen Priest koji je između ostalog obrazložio zašto je pitanje „Tko sam ja?“ teško odgovoriti. Budući da mi je ova tema zanimljiva, odlučio sam ukratko i na što jednostavniji način objasniti problematiku ovog pitanja, nadajući se da će biti razumljiva široj publici, a ne samo onima koji imaju predznanje iz filozofije.

 

 

Pitanje „Tko sam ja?“ ili „Tko si ti?“ na prvu ruku nam izgledaju jednostavno, ali jesu li tako jednostavni? Razmislimo malo o tome.

 

Kada se pitam „Tko sam ja?“, mogu si odgovoriti jednostavno da sam ja Ivan Babić. Međutim, kad malo bolje razmislimo vidimo da to zapravo nije točno, jer ja nisam moje ime. Ja mogu i promijeniti svoje ime, ali svejedno nisam promijenio svoje ja. Isto tako ako ja nekim slučajem ne bih znao kako se zovem ili ako mi nitko nikada nije dao ime, to ne bi značilo da ne postojim tj. da ne postoji moje ja.

 

Netko bi onda mogao reći da ja nisam Ivan Babić, ali sam čovjek. Međutim, kada opet malo bolje razmislimo mogli bi smo reći da je to na neki način više odgovor na pitanje „Što sam ja?“, a ne „Tko sam ja?“. Čovjek je pojam kojim nazivamo čitavu jednu skupinu živih bića, a ne smo pojedinca. To nije slučaj i sa mojim ja jer je moje ja samo moje. Ono je jedinstveno. Čak i kad bi postojao moj klon ili na tisuće mojih klonova, oni opet ne bi bili ja. Kada bi netko od njih rekao „ja“ onda bi mislio na sebe, a ne na mene. Stoga pojmom čovjek ne možemo točno opisati moje ja jer je pojam ja puno užeg značenja od pojma čovjek.

 

Netko bi na to mogao reći da je moje ja svijest kad nešto činim. Tako primjerice gledam svijet oko sebe, čujem riječi, osjećam kako stopalima pritišćem tlo itd. Svojim osjetilima primam informacije od svoje okoline. Međutim, zanimljivo je primijetiti da moje ja ne ovisi o mojoj svijesti. Neka osoba se primjerice može nalaziti u stanju kome. Ona iako nije svjesna svoje okoline svejedno postoji, živa je i postoji njeno ja, samo ga ona za vrijeme kome nije svjesna. Isto tako pitanje je koliko bebe, pogotovo dok su u utrobi majke, mogu biti svjesne svoje okoline, pa i koliko mogu biti svjesne samih sebe. Pa ipak, one su osobe, imaju ja, samo nisu razumno svjesne da ga imaju. Upravo zbog toga u svakidašnjem govoru kada vidimo neku bebu, a ne znamo primjerice tko su joj roditelji, pitamo „Tko je to?“, a ne „Što je to?“. Stoga, beba nije stvar već ima svoje ja.

 

Znanost još uvijek ne zna što to točno znači ja. Pitanje je može li ona uopće odgovoriti na to pitanje. Iz filozofkse perspektive ta čovjekova stvarnost je još uvijek nepoznata i nedokučiva unatoč mnogom trudu raznih filozofa. Katolici upravo taj dio ljudske osobe koju je teško razumno dokučiti gledaju kao otajstveni dio čovjeka. Čovjek je u tom smislu otajstvo samome sebi.

 

Nadam se da je ovaj članak barem malo potakao čitatelje na razmišljanje o tome tko smo mi. U svakom slučaju, filozofirajući možemo uvidjeti kako je Bog stvorio čovjeka kao iznimno duboko biće.

 

Fr. Ivan Babić OP