Zakoni...

2016.07.04.zakoni00

 

Zakoni...

 

Počeo bih s riječima tuge. S riječima prijekora. Svi smo doživjeli situaciju u kojoj nas netko prekorava, no zasigurno to čini s dobrom namjerom ona osoba koja nam želi ukazati na naše pogreške i time nas upraviti na pravi put. „Jer koga Jahve ljubi onoga i kori, kao otac sina koga voli." (Izr 3, 12)

 

U tom smislu možemo promatrati i Isusove riječi prijekora. Njegov je „jao", upućen farizejima, pismoznancima, zakonoznancima, ali i svakom od nas. Riječi kojima Isus opisuje „ljude" u evanđelju po Luki (Lk 11, 37-52) upućujući im (nam) „jao"; oštre su riječi i ovakav oštar ton trebamo ozbiljno shvatiti. Jao onima! Jao onima koji su opisani u evanđelju jer „uzeli su ključ znanja: sami ne uđoše, a spriječiše onima koji htjedoše ući." (usp. Lk 11, 52) Rekao bih i jao onima koji su „dobili" taj i takav „teret" nezgodan za svakog čovjeka s osjećajem za pravednost, nasuprot onome koji si takvo što uzme činiti na svoju vlastitu ruku – propisivati zakone. Biti „zakonoznanac" – zakonodavac.

 

Možemo napraviti refleksiju na današnju sliku društva „jao onima koji se odluče propisati i glasati za nepravedne zakone, zakone koji promoviraju smrt, propisivati okrutne odluke kojima eliminiraju pravdu, te otimaju prava građanima, a sve kako bi ugrabili svoj plijen, plijen otet od udovice i siročadi."


Promatramo li zakon u filozofskom smislu, onako kako ga gleda poznati dominikanac Joseph Maria Bochenski, i zapitamo se što je to zapravo zakon, možemo doći do zaključka da zakon kao takav ne posjeduje nikakav element, niti jednu karakteristiku bitka. Niti je u mjestu, niti u vremenu, niti pojedinačno individualno biće, dakle, po pitanju nužnosti on može i ne biti, ili pak ne? Matematički zakon u tom pogledu ne postoji samo u Belgiji, a primjerice u Hrvatskoj ne postoji, jedina je mogućnost njegova postojanja u svakom trenutku i na svakom mjestu. Tada je to postojanje samo refleksija uma koja se uzdiže iznad vremena i prostora, te kao takva postaje nužnost. Stoga zakon kao takav nije samo napisani zakon, on postoji neovisno o nama, a mi ljudi zakon možemo samo spoznati, ne i stvoriti. Kao što vlastitim mislima ne možemo stvoriti nikakav predmet, niti mijenjati okolinu. U tom smislu zakon ima potpuno drugačiji bitak.


Ako je sama narav zakona takva, čemu onda naši parlamenti i silni zakoni i propisi, u konačnici i 10 Božjih zapovijedi? Spoznamo li prirodni zakon postajemo svjesni pojma pravednosti i pravičnosti. Hrvatski jezik ne poznaje tako dobar izraz kao što ga poznaje primjerice Slovenski: pravica. Tako da ovdje govorimo o apriorizmu. Čovjeku je prirodni zakon usađen u njegovu prirodu, narav, esenciju jer to ga čini svjesnim – razumnim bićem; u tom smislu Toma Akvinski progovara o pravednosti na sljedeći način: „Pravednost bitno pripada jednoj od duševnih moći (partes), u kojoj se nalazi njezino sjedište, to jest u volji koja svojom zapovijedi pokreće sve druge moći. I u tom smislu pravednost, ne izravno, nego po nekom prelijevanju (redundantia), pripada svim moćima duše." Spoznajom prirodnog zakona dolazimo do moralnih zakona, moralnih postulata koje pred nas stavlja društvo (zabrana ubojstva, zabrana krađe, ali ne samo i restrikcije nego i pitanje ljubavi, ljubavi prema bližnjem, poštovanje prema roditeljstvu, domoljublju...). Poznata je i situacija u Švicarskom građanskom zakoniku koji u svom prvom članku sadržava ovlaštenje upućeno sucu da u pojedinim slučajevima odlučuje po načelu pravičnosti. Dakako, samo u situacijama pravne praznine, no svoje temelje vuče od Aristotela koji na pravičnost gleda kao na korektiv pozitivnoga propisa.


Imajmo na umu da je recipirano rimsko pravo, kako su ga iznjedrili glosatori i postglosatori, koji su težili za izvornim rimskim pravom očišćenim od premisa kršćanstva, temelj svim srednjoeuropskim pravnim sustavima. Upravo ta fragmentarna, dogmatska, antihistorijska i kazuistička metoda proučavanja Justinijanove kompilacije dovodi do potrebe za njegovim „očišćenjem". Stoga je načelo pravičnosti – pravednosti u razvoju i širenju recipiranog rimskog prava uvjetovalo i oblikovanje tzv. Equity law, u zemljama s common law sustavima, a samo oblikovanje Equity law povezujemo s Francuskom elegantnom školom jurisprudencije.


Stoga, propedeutika pravednosti svakako jest Aristotel. Još je u 17. stoljeću Hugo Grotius izjavio kako Aristotelova pravednost ima veze sa jednakošću, no ne i sa zakonom. Po Aristotelu je pravednost upotrebljiva vrlina. Stoga sve što je zakonito ujedno je i pravedno. Aristotel u Nikomahovoj etici kaže: „Nepravedan je onaj koji je protiv jednakog, onaj koji je pristran. Tvoriti nepravdu znači svojevoljno činiti nekome štetu protiv zakona." U tom smislu nastavlja Toma Akvinski kada govori o „zakonskoj pravednosti", kao jedinoj dovoljnoj koja je upućena na druge, jer čovjek je biće odnosa – mogli bismo reći kako je najlakše biti pravedan prema samome sebi. Toma Akvinski nastavlja: „Stoga treba postojati jedna posebna pravednost, koja će usmjeravati čovjeka prema (osobnom) dobru drugog pojedinca."


Sam zakon bez obzira koliko savršen bio ljude ne čini dobrima, već naprotiv, to čini krepost u nama koja je od Boga. Problem je danas što ni zakon nije „savršen"; „dobar", nego upravo suprotno. Pozitivni propisi čije provođenje treba iznjedriti oličenje pravednosti često puta čine upravo suprotno, jer nisu u skladu s tim prirodnim zakonom, ili kako ga Toma Akvinski naziva „božanski zakon". Zakon je taj koji djeluje represivno specijalnom i generalnom prevencijom upravo u smislu odgoja i usmjerenja čovjeka k onom božanskom zakonu u nama, k onoj kreposti koja je svakom čovjeku dana od Boga. Međutim, što kada pomaknemo „granice", kada zakon ostavlja više slobode? Događa se preodgoj čovjeka u njegovoj nutrini, promjenom pozitivnih zakona želi se utjecati na promjenu usađenog božanskog zakona i kreposti u čovjeku. Otklonom od naravnoga stvaramo drugačije ljestvice vrijednosti u društvu i događa se ono što i sam Toma Akvinski naziva „izopačenost". „Budući da je samovoljni zakon u raskoraku s razumom, on nije zakon u bezuvjetnom smislu, nego je prije neka izopačenost zakona." Izopačen zakon – izopačeno društvo. I upravo tu Isus upućuje svoj: „Jao!"


Kada bi naši, ali i europski parlamentarci bili svjesni svih teškoća koje uzrokuju pomicanjem „granica", s ciljem lažne tolerancije i lažnih prava vjerojatno bi više vremena posvetili izradi i provođenju kvalitetnih zakona koji će odgojiti kvalitetne ljude za kvalitetno i napredno društvo.


Papir sve podnosi, radeći nasilje nad olovkom i papirom radimo moždani udar na zakon, ali i nepremostive zapreke za društvo koje više nikakav bypass neće spasiti. I stoga, čovjek zanemarujući božanski zakon, bivajući „iznad" njega i stavljajući sebe u poziciju zakonodavca, a kasnije izvršitelja tog istog zakona u liku sudca – svjesno šalje ljude u rat, lišava ih njihovog vlasništva, stavlja ljude u zatvor, definira smrtne presude itd... Sve to samo jednim potezom pera, bez umora, bez prolijevanja znoja, jedan čovjek odlučuje o sudbini drugog bez imalo grižnje savjesti – ta sve je po zakonu!


Zakonodavci, tužitelji, suci, odvjetnici, menadžeri... „jao" svima njima koji se odluče za nepravedne zakone odbacujući jednostavnog i malog čovjeka i sami postaju jadni čovjek lišen osnovnog ljudskog dostojanstva uzvisujući sebe iznad drugih, jer potpisao je pogrešnu rečenicu te postaje još jedan leš između leševa. Tamo gdje vladaju nepravedni zakoni ili pravedni zakoni nisu poštovani ljudi postaju predatori jedan drugome, i to nas upozorava apostol Pavao: „Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete." (Gal 5, 15) I u moru velika riba jede malu ribu – jesmo li tako nisko pali!?


Deset Božjih zapovijedi trebaju nam poslužiti kao odgojno sredstvo, a ne kao sredstvo represije, te su nam zapovijedi (baš kao i čitavo Sveto Pismo), stavljeni u službu formacije – baš kao što bi i zakon trebao činiti. Osim formacije, zakon je tu da zaštiti „malene", sirote i udovice, djecu, socijalno ugrožene... Često puta čini upravo suprotno. Prorok Izaija daje opomenu: „Jao onima koji izdaju odredbe nepravedne, koji ispisuju propise tlačiteljske; koji uskraćuju pravdu ubogima i otimlju pravo sirotinji mog naroda, da oplijene udovice, da opljačkaju sirote!" (Iz 10, 1-2)


Potrebno je zapitati se kakve mi zakone (predrasude) stvaramo u svojim umovima i kako sudimo druge. „Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se." (Mt 7, 2) Zašto se moramo zapitati to pitanje? Rekao sam već da je najlakše biti pravedan prema sebi samome, upravo zato postavljamo si to pitanje našeg odnosa prema drugima da ne doživimo prijekor: „Jao tebi..."

 

fr. Marin Golubović OP

 

2016.07.04.zakoni01