O ljubavi prema čovjeku i čovječanstvu

2015.07.10.o.ljubavi3

To je na dlaku tako kako mi pričaše, uostalom, vrlo davno, jedan liječnik - kaza starac. On je bio već postariji čovjek i nesumnjivo mudar. Govorio je isto tako iskreno kao i vi, iako šaleći se, ali šaleći se tužno; ja, reče on, volim čovječanstvo, ali se čudim samom sebi: što više volim čovječanstvo uopće, to manje volim ljude - pojedince, to jest, svakoga za se, kao odijeljenu ličnost. U mašti sam dolazio, kaže, često do neobičnih misli o službi čovječanstvu i možda bih zaista pošao bio na križ za ljude kada bi se to iznenada zatražilo, a međutim, nisam mogao proboraviti ni dva dana s nekim u sobi, što znam iz iskustva. Jedva što je blizu mene, njegova osoba već guši moje samoljublje i sužava moju slobodu. Za dan i noć mogao sam, štoviše, zamrziti i najboljeg čovjeka: jednoga zato što dugo jede za ručkom, drugoga zato što ima kihavicu pa se neprestano useknuje. Postajao sam, veli, neprijatelj ljudima čim bi me se dotakli. Zato se uvijek događalo ovo: što sam više mrzio ljude - pojedince, to sam vatrenije ljubio čovječanstvo uopće.

 

Dostojevski, Braća Karamazovi

 


Zanimljivo je uzeti kao predložak razmišljanja par redaka iz romana Braća Karamazovi. Posebno nam je zanimljiva zadnja rečenica koju je izrekao liječnik starcu koji sada pripovijeda njegovu priču: "Što sam više mrzio ljude - pojedince, to sam vatrenije ljubio čovječanstvo."


Danas često čujemo, a nerijetko i u našim Crkvama, o potrebi ljubavi prema svim ljudima. Čovječanstvo je u posljednjem stoljeću doseglo visoku razinu svijesti o drugome i iz toga se rađala i rađa sve veća potreba za solidarnošću. Vidljivo je to i u izričajima Crkve koja na Drugom vatikanskom koncilu priznaje mogućnost spasenja i onima koji Crkvi ne pripadaju. Primjećuje se neka želja za tim da i drugome bude dobro kad je meni dobro. Kao da čovjek više ne može biti sretan kada nije sretan onaj do njega. Inicijative, projekti i donacije za čovjeka postale su dio životopisa svih 'velikih' ljudi današnjice.


Unatoč tome i pored tolikih ljubitelja čovječanstva, čini mi se da je malo onih koji ljube čovjeka. Kao da postoji u svijesti ljudi misao slična ovoj: "Što vrijedi pomoći jednom čovjeku? S tim se ništa neće promijeniti". Zaboravljamo na taj način one koji su pored nas da bi se posvetili svim ljudima koji su tamo negdje. Događa se i nama u Crkvi da tako razmišljamo. Toliko smo opterećeni time da spasimo one druge i cijeli svijet. A pored nas, u našoj Crkvi, ima toliko onih koji traže milosrđe, a mi im ga uskraćujemo. Sve to zbog nekih univerzalnih principa i mogućih zloporaba.


Ostaje tek misao za zaključak. Bog je u Sinu svome jedincu ljubio svijet. Najprije je ljubio Jednoga koji mu je najbliži da bi po njemu ljubio sve. Samo u Isusu Kristu mi smo ljubljeni. Ako je trojstvena ljubav uzor svake naše ljubavi jasno nam je koga moramo najprije ljubiti da bi postali pravi ljubitelji čovječanstva.


fr. Marko Dokoza OP

2015.07.10.o.ljubavi