Putujuća Crkva i zamke na njenom putu

2014.11.9.Putujuća.Crkva.01

Mi smo putujuća Crkva koja još nije dosegnula svoju nebesku domovinu. Crkva nije Kraljevstvo Božje već na putu prema Kraljevstvu Božjem te sukladno tome ne stoji zamrznuta u vremenu, monolitna i nepromjenjiva, odijeljena od svijeta bez ikakvog kontakta i međusobnog utjecaja. Crkva raste, razvija se, produbljuje svoju spoznaju Božje Objave sadržane u Svetom pismu te se i mijenja. No to ne znači da se povodi za onim načelom da je svaka promjena dobra samo promjene radi ili da treba odmah odbiti svaki napredak. Treba hoditi onim vijugavim i uskim putom koji vodi do konačnog cilja kojega se nikada ne treba izgubiti iz vida.

 

Jedan način na koji Crkva raste na svome putu jesu sveopći sabori od kojih je posljednji bio Drugi vatikanski koncil. Iz velikog bogatstva dokumenata koje je tijekom svoga rada Drugi vatikanski koncil proizveo, želio bih istaknuti Dogmatsku konstituciju o Crkvi Lumen gentium (1964.) kojom je Koncil predstavio novu ekleziologiju. Ova konstitucija sadržava duhovnu i teološku širinu koja se nije ograničila na pravno-institucionalnu dimenziju Crkve, nego promatra Crkvu kao otajstvo i živo tijelo koje se stalno nanovo stvara i obnavlja pod providonosnim vodstvom Duha Svetoga. Jasnim razlikovanjem između Božjega kraljevstva i Crkve, kao i između same Crkve i raznih crkvenih tradicija, konstitucija čini preokret u odnosu na jednodimenzionalnost i ekleziocentrizam koji su karakteristični za staru protureformističku ekleziologiju koja je bila na snazi do Drugog vatikanskog koncila.

 

Ekleziologija je teološka disciplina koja se obrađuje pitanja identiteta, uređenja, organizacije, djelatnosti, uloge i društvenog položaja Crkve etc.

 

Lumen gentium prevladava negativni stav prema povijesti i modernom društvu koji je nastao kao posljedica prevladavanja kršćanskoga društvenog ustroja tijekom i nakon prosvjetiteljstva. Koncil nudi sliku kršćanstva koje živi usred proturječnosti ljudske povijesti. Tražeći Krista preko ljudi i kroz povijesne događaje, a ne izvan njih, Crkva otkriva istinsku narav zajedništva s Kristom i među braćom, naravno, uvijek se držeći Evanđelja. Cilj Drugog vatikanskog koncila bio je potaknuti Crkvu da složno i pozitivno, kroz ponovno predlaganje bitnih evanđeoskih sadržaja, odgovori suvremenom čovječanstvu. Koncil je također uz suradnju partikularnih Crkava izvan Europe nadišao i napustio crkveni eurocentrizam.

 

Za izlazak iz mentaliteta crkvenog centralizma nije bilo potrebno samo da Crkva kao institucija prestane biti važnija od vjere, nego, već i da se nanovo otkriju druge dimenzije kršćanskog života. Koncil je pokrenuo preokret u prioritetima zbog kojeg se na crkvenu instituciju prestalo gledati kao na središte i mjerilo vjere i crkvenosti. Vjera, zajedništvo i spremnost na služenje postavljeni su kao središnji kriteriji onoga što čini Crkvu, kao i mjera toga je li crkvena institucija vjerna duhu Evanđelja. Drugi vatikanski koncil ostavio je iza sebe jednu drugačiju Katoličku crkvu u kojoj je započeo složen i postupan proces izlaska iz protureformacijskog i konstantinovskog crkvenog mentaliteta. Nastanak mnogih novih teoloških pokreta po završetku samog Koncila ukazuje na taj proces transformacije Katoličke crkve, koja je do tada bila pretežno europska Crkva, u istinski svjetsku Crkvu.

 

Drugi vatikanski Koncil bio je i odlučan korak protiv težnje samoprivatiziranja Crkve u svijetu kulturno-religijskog pluralizma. Ta samoprivatizacija o kojoj govorim se pojavljuje u dvije inačice:

 

1) Sklonost prema "malom stadu" koja je karakterizirana težnjom definiranja crkvenoga identiteta u smislu stroge isključivosti i zatvaranja među istomišljenike. Temeljni motiv ovoj inačici samoprivatizacije je strah od gubljenja supstancije religioznoga života. Temeljna mana ovog pristupa je što kršćanska poruka o Bogu ne podnosi ekleziološka zatvaranja.

 

2) Druga verzija je tendencija stvaranja građanske servisne Crkve čija je svrha pružanje usluga društvu. Jednako tako, zadovoljavanje tek neke neodređene lutajuće potrebe za reprezentiranjem, ali ne i reprezentiranja autoriteta trpećih koje zapravo treba predstavljati u svome spomenu Boga.

 

Kulturna amnezija je prešutni konsenzus u suvremenom društvu ne progovarati o onim teškim pitanjima.

 

Samoprivatizacija je za Crkvu neprihvatljiva. U ovo doba kulturne amnezije, Crkva se treba oslanjati na svoju tisućljeća dugu povijest i tradiciju iz kojih proizlazi spremnost na javnu crkvenu samokritiku. Sposobnost samokritike danas je nužna pri ekumenskim i društvenim pitanjima. Crkveno pamćenje u obliku "memoria passionis" (spomen Kristove muke, smrti i uskrsnuća koje u sebi obuhvaća svaku patnju na ovome svijetu i definira Crkvu kao zajednicu koja je po uzoru na Krista osjetljiva na patnju bližnjega) posebno treba postati provokativnim spomenom u javnoj raspravi oko aktualnih pitanja.

 

No, nekritičko oslanjanje na crkvenu tradiciju u smislu romantičnog glorificiranja negdašnjih oblika crkvenog života ili crkvenih stavova često dovodi do nepovjerenja prema pokušajima osuvremenjivanja Crkve potaknutih Drugim vatikanskim koncilom. Ovime Crkva riskira izgledati nesuvremeno i konzervativno. No Crkva svakako još više riskira ako se olako prepusti sekularizaciji i nekritičkoj modernizaciji svojih struktura jer tada može postati suvišnom u društvu. Rasprave oko ovoga pitanja dovode do tvrdoglavosti "onih dolje" prema "onima gore" zbog čega dolazi do unutarcrkvenih prepirki o smjeru u kojem Crkva ide. Obzirom na ovo pitanje jedini ispravan put za Crkvu je ostati vjernom svojem kršćanskom identitetu nasljedovateljice Isusa Krista. Nitko izvana nema pravo niti može Crkvi tj. njenoj hijerarhiji i vjernicima naređivati i sugerirati kako trebaju živjeti svoju vjeru niti će se Crkva ikada pokoriti pomodnim očekivanjima sekularnog društva. No to ne znači da Crkva neće promatrati i saslušati te kritički obraditi kako reagirati ili što bi kao najveća globalna vjerska organizacija trebala učiniti.

 

Zahvaljujući Drugom Vatikanskom koncilu, danas u Crkvi postoji unutarcrkvena kritička javnost koja omogućava raspravu o svim važnim pitanjima koja se odnose na život Crkve. Zbog te unutarkritičke crkvene javnosti, crkvena hijerarhija zna, ako ne želi da odluke koje donese ostanu bez posljedica onda mora pri praktičnom djelovanju uzimati u obzir autoritet vjernika. Isto tako, zbog te javnosti teologija može postizati svoju kritičku slobodu u prostoru tradicije Crkve praksom propitkivanja spomena Boga koji Crkva predstavlja. Teologija će to činiti uvijek iznova pitajući u kojoj mjeri se crkveni spomen Boga približava i udaljuje od "memoria passionis", odnosno, spomen Kristove muke, smrti i uskrsnuća koje u sebi obuhvaća svaku patnju na ovome svijetu i definira Crkvu kao zajednicu koja je po uzoru na Krista osjetljiva na patnju bližnjega.

 

Memoria passionis je temelj kršćanskog identiteta na sakramentalno-liturgijskom području i u konkretnom kršćanskom djelovanju oblikujući kršćanski pogled na svijet – egzistencijalno, moralno, politički etc.

 

Ovo je način na koji danas Crkva funkcionira i na koji odlučuje kako će samu sebe strukturirati i kako će se postaviti prema svijetu u kojem živi i s kojim mora surađivati kako bi ostvarila svoje poslanje. Svaki vjernik može slobodno izražavati svoje mišljenje o potezima Crkve i očekivati da se njegov glas uvaži, ali ono što smatram kako je ipak neprihvatljivo jest zloupotreba toga prava. Ovdje mislim na ono besplodno komentiranje sa strane, bez ikakvog konstruktivnog priloga temi.

 

Vidim ovakvo ponašanje na različitim stranama već jedno duže vrijeme. Na pisanje ovoga teksta me potaknuo članak jednog uglednog američkog novinara koji se deklarira kao konzervativni katolik i u svome tekstu javno prijeti Papi sa raskolom ako ne promjeni svoji „politiku". Jedino čemu takvo ponašanje služi jest stvaranje i održavanje imaginarnih podjela među vjernicima. Takvo ponašanje također smatram jednim oblikom samoprivatizacije, jer ako su vjernici zaokupljeni međusobnim sukobima oko internih razmirica onda ne mogu djelovati u svijetu kao što bi trebali. Izgleda da je potrebno upozoriti kako je Crkva kao zajednica vjernika koji nasljeduju Isusa Krista njegovo Tijelo i da svake podjele među vjernicima ne samo da ranjavaju Tijelo Kristovo nego stvaraju i javnu sablazan unutar crkvene javnosti i u društvenoj javnosti.

 

Svaki vjernik koji se nađe u prigodi progovoriti ili djelovati na ovaj način – dijeliti Crkvu na „konzervativne" i „liberalne", na poklonike tradicionalne latinske mise i poklonike mise na narodnom jeziku ili patroniziranjem odbaciti nastojanja drugoga da živi i djeluje u skladu sa svojim osjećajem vjere – bi trebao razmisliti vrijedi zbilja toliko tih nekoliko trenutaka ekstaze „pravedničkog bijesa" pri osuđivanju drugoga. Je li zaista nasljedovanje Krista u njegovo ime osuditi drugoga zato što njegov stav o nekom pitanju ili postupak u nekoj stvari nije identičan tvojemu? Oholost jest i ostaje izvor svakog grijeha. Posebno kad se zaboravi da Crkva ipak plovi kamo Duh Sveti puše, a ne prema mojim ili tvojim zamislima.

 

fr. Mirko Irenej Vlk OP

 

IZVORI:

 

Giuseppe ALBERGIO, Kratka povijest Drugog vatikanskog koncila (1959-1965), KS, Zagreb, 2008.

 

Johann Baptist METZ, Memoria passionis: provokativni spomen u pluralističkom društvu, KS, Zagreb, 2009.