Kako ljubiti neprijatelje?

2017.2.19. Kako ljubiti neprijatelje 3

Profesori često znaju reći svojim učenicima nakon usmenog ispita da sami sebe ocijene. Ta ocjena je uglavnom stroža i manja od one koju je profesor pripremio. Sličnu nam stvar i današnja čitanja govore jer Bog je takav Učitelj. Ni po kakvoj ljudskoj logici ne bismo ljubili neprijatelja, jer čemu to? Nakon osjećaja povrijeđenosti, tuge i gorčine u srcu, takve osobe prozovemo neprijateljima i odbacimo ih od sebe zauvijek. Po ljudskoj logici to je stvar koja je skroz na mjestu – jer izbjegavamo buduće povrijeđenosti i buduće rane koje bi nam osoba mogla napraviti.

 

 

Ali Bog to neće od nas, već ruši našu ljudsku logiku svojom logikom, logikom križa. Križ je u to vrijeme bio simbol nemoći, mučenja i konačnog poraza, a Krist obrće takvu logiku i od križa čini simbol moći, pobjede i slavlja! Križem pobjeđuje našu mudrost, koja se uvijek postavlja strože samom sebi, a posebice drugim ljudima. Kad u sebi posadimo drvo križa i njegovu mudrost namjesto naše mudrosti, vidimo kako je naša pobjeda nad svijetom sve snažnija. Što smo bliži križu, bliži smo pobjedi. Naša je pobjeda sigurna, i tek kada to shvatimo, tada možemo „prestati se opirati Zlomu“, ali ne kao oni koji se predaju neprijatelju, već kao oni koji su pobjednici u takvom boju. Kršćanin koji u sebi nosi plodove križa se Zlu može nasmijati u lice. Ono ga može pljuskati na razne načine, ali ako nam se obrazi mogu zacrvenjeti, tj. ako se možemo iskreno pokajati za naše grijehe, ono nam ništa ne može. Ako te ono želi ogoliti, a ti si već gol, nenavezan na bilo što ili bilo koga, u iskrenom, ''golom'' odnosu s Bogom, ono ti ništa ne može. Ako će ti Zlo stavljati neprijatelje na put, hodi s njima što duže možeš, upoznaj ih s pobjedom koju nosiš, da i oni napuste Zlo i prihvate to spasenjsko drvo.

 

 

2017.2.19. Kako ljubiti neprijatelje 2

 

 

Ovakav kršćanin može ubirati plodove drva križa, i pobijediti ljudsku logiku. Kad ga netko progoni, tada će ga zagrliti. Kad ga netko mrzi, on će ga blagoslivljati, sijući tako sjeme križa u njegovo srce. Kada bismo se brinuli samo za sebe, gdje bismo bili? Kad ne bismo ulazili puni ljubavi u odnos s onima koji nas mrze, zar ne bismo tako iznosili našu pravdu i naše milosrđe, tj. nemilosrđe? Dopustimo Bogu da nas iznenadi jer svi smo potrebni Božjeg milosrđa. Dopustimo Bogu da bude Bog, ne ograničavajmo ga. On neka bude savršen jer mi to ne možemo biti, ali se barem usudimo krenuti za njim i njegovim savršenstvom, gajeći u sebi to sjeme križa koje će izrasti u veliko stablo puno slatkih plodova.

 

Fr. Karlo Alan Kevo OP