Iščekivanje Mesije u Starom zavjetu

2015.11.27.SZ Mesija.01

Pojam Mesije je spasenjski lik koji Stari zavjet iščekuje za vrijeme konačnog Božjeg zahvata u prilog Izraela (Ilija, prorok poput Mojsija iz Pnz 18, 15-18, Drugi Mojsije odn. oživjeli Mojsije, Kir, Trpeći Sluga iz Iz 42, 1ss; 49, 1ss; 50,4ss, Sin Čovječiji iz Dan 7,13-14, Posvećeni svećenik i drugi).1 „Svakako, ne možemo govoriti o mesijanizmu u SZ u onome smislu u kojem ga je shvatilo kasno židovstvo i razvio Novi zavjet, u smislu „kristologije“. Kristologija u Starome zavjetu ne postoji, ne možemo je nigdje naći i dokazati.“2

 

No tu nepodudaranost možemo izjednačiti s formulom sv. Augustina „Novi zavjet je skriven u starom; Stari je otkriven u novom“. To potvrđuje da kristologija povezuje Sveto pismo s božanskom objavom kroz uzajamno prosvjetljenje.

 

Ideja Mesije nastala je nakon propasti judejske monarhije, nakon propasti davidovske kraljevske dinastije, za vrijeme babilonskoga sužanjstva i po povratku iz njega u Judeju. Svećenici i proroci gledajući iz povijesne perspektive u vrijeme kralja Davida, njega su teološki tumačili, idealizirali i počeli gajiti nadu da će novi David, idealni kralj, koji će u ime Boga vladati, uspostaviti novi red, osigurati i jamčiti pravednost i mir među narodima.3 „Povijesni lik kralja Davida, reinterpretiran je kroz poruku starozavjetnih proroka Izaije, Joela, Miheja, Drugog Izaije, Trećeg Izaije, Zaharije, postao polazište za premišljanje o budućem idealnom kralju kojega će Gospodin pomazati Duhom Svetim. U tome su značajnu ulogu imali sljedeći čimbenici:

  1. Davidovo kraljevstvo sankcionirano je Bog po proroku Natanu (2 Sam 7). Natan je Davidu prorekao vječnu opstojnost (2 Sam 7,16.29; 23,5; usp. Ps 89,3-4.29-37), Božje sinovstvo sa svim blagoslovima (2 Sam 7,14; Ps 2,7). Tako je David, poput mezopotamskih kraljeva, ušao u poseban odnos s Bogom. Bog je s njime sklopio Savez (2 Sam 7,10-11).
  2. Davidov dvorski stil bio je stvoren po uzoru na kraljevske dvorove susjednih naroda s tom razlikom što izraelski kralj nije ni u kojem slučaju bio pobožanstvenjen. Osobito kraljevski psalmi veličaju Davida (Ps 2; 18; 20; 21; 45; 72; 101; 110; 132): on je Božji sin, on osigurava mir i pravednost u zemlji i jamči Božji blagoslov narodu, on će poraziti sve neprijatelje i vladat će za vazda.“4

2015.11.27.SZ Mesija.02Ta isčekivanja (kraljevski psalmi) nisu samo Davida već i njegove nasljednike obuhvatile s tim da nisu uključivali eshatologiju (posljednja vremena), te se ta ideologija pretvorila u teologiju i postajala polazište za opisivanje budućih mesijanskih vremena.5 „Proročka obećanja pojedinim povijesnim kraljevima, iščekivanja nekog idealnoga kralja na temelju proročkih riječi, izjalovila su se svaki put kad bi se pojavio kralj koji nije poštovao Boga, nije slijedio njegov zakon, nije uspostavljao pravo, pravdu i nije jamčio mir...pa su se onda počela prebacivati nadanja u dolazak idealnog vladara u daleku budućnost (eshatološki Mesija).“6

 

Iz tog nadahnuća su kraljevski psalmi s vremenom bili shvaćeni posve mesijanski (usp. Ps 2 u Dj 4,25ss; 13,33; Heb 1,5; 5,5). Nadalje su Mesiji prepisivali nadljudske sposobnosti iako nisu iščekivali božanskog Mesiju u smislu u kojem su kršćani počeli prikazivati Isusa iz Nazareta Sinom Božjim.7 „Tako, dakle, nisu Židovi iskvarili misao o Mesiji, pretvorivši mu duhovni smisao u svjetovni, nacionalistički i politički (politički spasitelj, osloboditelj), nego su Isusovi učenici obogatili taj pojam novim sadržajem. Oni su dobrano promijenili mesijansku ideju obogativši je novim, dubljim, uzvišenijim sadržajima.“8

 

S tim da se misao o Mesiji kroz Stari zavjet postupno razvijala i obogaćivala. Potrebno je razraditi mesijanizam po pojedinim fazama, razdobljima ili stupnjevima i uočiti taj razvoj: (1.) izraelske predmesijanske soteriologije (X-IX. st. pr. Kr.); (2.) povijesni kraljevski mesijanizam (kraljevstvo Davida i njegovih nasljednika, proroci VIII.-VI. st. pr. Kr.); (3.) poslijesužanjski soteriološko proširivanje mesijina lika VIII., VII.-VI. st. pr. Kr.)

 

Izraelska predmesijanska soteriologija: Za ovo su razdoblje značajni kraljevi: Šaul, David i Salomon. Nadahnuti pisci smatrali su ih Božjim izabranicima koji su čuvali narod. Karakteristični su čini kraljevske intronizacije potvrđujući Božju prisutnost i zaštićenost: ustoličenje i krunjenje kralja bijaše svečani čin, sveti obred, u kojem je kralj postao Božji čovjek, „sin Božji“, ušao je u posebni odnos s Bogom. Središnji čin obreda ustoličenja novoga kralja označava svečano mazanje uljem te se smatralo svetim zakonom s kojim je pomazanik primio Duha Božjega (1 Sam 9,16; 10,1.10; 16,13) i bio posvećen da bi mogao obavljati ulogu Božjeg namjesnika u Izraelu. Biblija ističe mazanje uljem prvih kraljeva, Šaula, Davida i Salomona kao važan čin obreda kraljeve krunidbe (1 Sam 9-10; 2 Sam 2,4; 5,3; 1 Kr 1,39) te se prozre da kralj postaje „Jahvinim pomazanikom“ (2 Sam 19,22), tj. posvećenom osobom kojoj je svaki vjernik dužan iskazivati dužno poštovanje (1 Sam 24,7.11; 26,9.11.16.23).9 „Od trenutka kad je prorok Natan Davidu prorekao vječno kraljevanje i bogosinovski odnos (2 Sam 7,12-16), svi su kraljevi iz dinastije kralja Davida, samim tim pomazanjem postajali „mesije“, pomoću kojih je Bog ostvario svoj spasenjski naum u pogledu svoga naroda, i svih drugih naroda, prema kojima je Izrael trebao biti posrednikom spasenja (što će se ostvariti u Novome zavjetu, prema vjerovanju kršćana!) Natanovim proroštvom Davidovo je kraljevstvo steklo vjersku iskaznicu: njegovu je kraljevstvu obećana trajnost, očinsko-sinovski odnos prema Bogu sa svim potrebnim blagoslovima. Davidovo je kraljevstvo novo Božje jamstvo otkupljenja, spasenja (2 Sam 7; Ps 2,7; 89,4-5).“10 Paralelu kraljevskih svojstva (2 Sam 7 i kraljevski psalmi 2; 18; 20; 21; 45; 72; 101; 110; 132) pružaju nam kraljestva u Egiptu i Mezopotamiji.

Povijesni kraljevski mesijanizam: Ovim periodom najviše su pridonijeli proroci jer se misao o mesijanizmu stvorio i izgrađivao po njihovom nadahnuću. Niz kraljeva negativno se odnosio na davidovsku dinastiju te su socijalne nedostatke sami proroci uspjeli ujednačiti. Na dvorskog proroka Izaiju spada najveći udio: „On obećava da će Jahve podići Davidova nasljednika koji će biti dostojan imena Davidova, koji će biti po volji Božjoj i vladati pravedno kao što je vladao David. U Iz 7,10-17 i 9,1ss prorok naviješta nevjernome kralju Ahazu (735. godina pr. Kr.) prijestolonasljedniku koji se trebao uskoro roditi od neke poznate mlade žene (heb. `almah) s dvora, kao kazna Ahazu, a kao spasenje narodu.“11 Dijete će biti znak da je Bog još uvijek sa svojim narodom (heb. ´imanu`el) te posrednik svih atributa (Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni...) premda je Izaijina neposredno mislio na Ahazova sina Ezekiju, dobroga i vjernoga kralja, ipak se to ne odnosi na Ezekiju nego nekome od budućih idealnih vladara. Izajina otajstveno proroštvo štoviše obuhvaća udaljenu budućnost te stoji u vezi s proroštvom proroka Miheja: Iz 7,10-17 sa Mih 5,2-5 priopćuju rođenje budućega kralja u Betlehemu koji će obnoviti Davidovu dinastiju.12

 

Poslijesužansko soteriološko proširivanje mesijina lika13: Zadnje razdoblje otežava analizu soteriologije jer ne pruža dovoljno tekstova Mesijanskog pojma i kroz dodatno otežavajuću situaciju sužanjstva, jer Davidova dinastija nije više vladala. Iščekivanje Mesije počelo se usmjeravati prema dalekoj tajanstvenoj budućnosti. No ti uzroci su donijeli i sasvim novu interpretaciju Izaijinih tekstova, mesijanskih psalmi i ostalih mesijanskih proroštva: „U to vrijeme djeluju razni proroci koje konvencionalno nazivamo Drugi Izaija odnosno Treći Izaija i koji su čitali stara proročanstva u novom svijetlu te ih bez skrupula redigirali, poboljšavali, u njih unosili nove vidove [...](Iz 52,7; 44,28; 45,1) (Jr 27,6).“14 Posrednik sa svojim soteriološkim, proročkim i spasenjskim poslanjem nije se mogao priznati mesijanskim kraljem. Uvjeti teološkog nauka mesijanizma su se i s tim reformirale. Za čin posredništva to je značilo, da se posrednik sa svojim soteriološkim, proročkim i spasenjskim poslanjem nije dao potvrditi mesijanskim kraljem bez pravnog postupka.15

 

Iščekivanje mesije nije bilo samo praćeno teološkim nadahnućem nego i propisima zakona u konkretnim povijesnim prilikama, što je zahtijevalo razna izlaganja i redakcijskih postupaka tekstova koje su obuhvaćali ne samo religiozno nego već političko i socijalno zakonodavstvo koje bi povijesno težište ravnalo. Misao o mesiji kroz stari zavjet se tako postupno razvijao i produbljivao, da se mesijin lik zamjenjivao s drugim spasenjskim likovima, na primjer Sluge Jahvina, Patnika, Sina Čovječega što su kršćani iskoristili da bi se usredotočili na Isusa iz Nazareta i potvrdili da su se ispunila starozavjetna iščekivanja.16

 

 

fr. Josip Dolić OP

 

2015.11.27.SZ Mesija.03



1. Usp. Frano Prcela, Dijalog, Na putu do istine i vjere, Nakladni zavod Globus, str. 12

2. Isto str. 11

3. Usp. isto str. 13

4. Isto str. 13

5. Usp. isto S. 13

6. Frano Prcela, Dijalog, Na putu do istine i vjere, Nakladni zavod Globus S. 13

7. Usp. isto S. 13-14

8. Isto S.14

9. Usp. isto str..15

10. Isto str.15

11.Frano Prcela, Dijalog, Na putu do istine i vjere, Nakladni zavod Globus str. 16

12. Usp. Isto str.17

13. Usp. isto str.18

14. Isto str. 18

15. Usp. isto str. 18

16. Usp. isto. str. 14