Čekaj me

Čekaj me

(propovijed na 4. korizmenu nedjelju – C)

 

Draga braćo i sestre, ruski pjesnik Konstantin Simonov je za vrijeme Drugog svjetskog rata, dok je bio u rovu na istočnoj bojišnici, napisao pjesmu svojoj voljenoj, u kojoj je moli da ga čeka, jer mu to njezino čekanje daje snagu da izdrži sve borbe te da preživi i vrati se kući. Pjesma se zove – „Čekaj me“, i vjerujem da su je neki od vas i čuli.

Između ostalog, on u pjesmi kaže:

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.“ (...)

„Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje znat ćemo samo

kako preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na ovome svijetu.“

 

Čekaj me. Današnje nam evanđelje, a i ostala čitanja govore kako nas naš nebeski Otac – čeka. Govore nam o tome kako smo zalutali; kako odlazimo od njega; ili – kako smo s Njim, ali mu nismo vjerni. No, unatoč tomu, On i dalje čeka.

Današnje nam evanđelje tako blisko i jednostavno, a na najizvrsniji način, govori o Božjoj ljubavi. Ono nam govori o tome koliko se On ponizuje radi nas, koliko se predaje u naše ruke, koliko se razdaje za nas.

Mlađi sin od oca traži svoj dio kao da mu pripada, kao da to nije očevo vlasništvo i imanje koje je otac mukotrpno godinama stjecao. No, otac mu taj njegov „dio“ bezpogovorno daje. Pri tome mlađi sin uopće ne ulazi u to kako se njegov otac osjeća, te što o tome misli; ne pita se koliko ga tim svojim zahtjevom pogađa. Mlađi sin misli samo na sebe, smatra da mu sve to otac duguje, te to uzima i uz sve to još od oca odlazi što dalje - „u daleku zemlju“. Ponaša se kao da se nalazi u nekakvom ropskom odnosu, te s ocem više ne želi imati nikakvog posla. On želi slobodu i to onako kako ju on shvaća. I što je začuđujuće – otac mu je šutke daje.

I tako mlađi sin u svojoj slobodi odlazi i pada u ropstvo, ropstvo u kojem se svodi na razinu nižu od svinje. Nižu od domaćeg praseta.

No, u toj sniženosti i poniženostti, na toj životinjskoj razini on se sjeća svojega oca, i shvaća što je učinio i koga je napustio. I on se stoga odlučuje vratiti ocu i biti mu barem sluga jer su i očeve sluge na mnogo većoj razini od one nečijih tovnih svinja.

I što se događa? I prije nego je došao pred kuću, dok je bio još daleko, otac ga primjećuje jer ga je željno čekao, trči mu u susret, širi ruke i obuhvaća ga u zagrljaj, te ga – sav ganut - ljubi vraćajući mu njegovo sinovsko dostojanstvo. Sin nije uopće niti uspio izreći do kraja svoje kajanje i pristanak da bude sluga, a otac ga je već pretekao, izljubio ga i nazvao sinom!

I upravo iz toga očeva ponašanja možemo iščitati kako se otac osjećao kad ga je sin napuštao, jer iz njegove radosti zbog sinovljeva povratka možemo zamisliti kolika li je nutarnja tuga bila zbog njegova odlaska. Jer iz vlastitih iskustava znamo - što je veća tuga zbog neke nesreće, veća je i radost kad ta nesreća prođe.

Drugi, pak, sin koji je ostao s ocem, činio se na prvi mah vjernim svojem ocu, no iz onog što mu govori po povratku s polja i iz onoga što prigovara ocu nakon povratka mlađeg brata, vidimo da stariji sin nije ništa bolji od mlađega. Može biti samo gori.

Jer stariji sin ocu prigovara za sve ono što čini na imanju i mjeri to očevim uzvratom. Kao kad se ukućani posvađaju pa onda žena mužu i muž ženi govore tko što čini ili ne čini u kućanstvu i obitelji. „Ja činim ovo, a ti ništa“ – i obratno. Mjere ljubav. Mjeri je i stariji sin. Kao da to što radi ne radi za sebe i za svoje pa onda i za dobro svoga oca. Kao da sve poslije oca ne će ostati njegovim. I ne vidi sve što je otac za njega sve te godine činio. Ne! On vidi samo ono što on čini, on mjeri svoju nazovi – ljubav, a ne vidi mjeru očeve ljubavi. Očeve ljubavi koja je bezgranična. I time još gore ranjava oca nego mlađi sin. Jer dovodi u pitanje samo očevo očinstvo, samu očevu ljubav. Očinstvo prema obojici sinova. I ljubav koju im daje.

I stoga ovo današnje evanđelje jest prispodoba o izgubljenim sinovima i ocu koji ih čeka.

A upravo iz nje možemo uvidjeti naš odnos prema Bogu i Njegov prema nama. Naime, svatko od nas želi nekakvu slobodu. Slobodu onako kako je shvaća za sebe. Uzimamo život zdravo za gotovo, kao da život nije dar i kao da sve što u životu imamo nije od Boga darovano. Ne! Već mi to tražimo, uzimamo, grabimo! I molitve su nam zapovjedne – „daj nam!“ kao da nam sve što želimo i što nam na um padne pripada, te uz sve to želimo sami gospodariti onim što „imamo“. Želimo biti gospodari vlastitih života, gospodari onoga što imamo, a nikad nam nije dosta, i pri tom ne vidimo da time postajemo  sluge vlastitih prohtjeva, vlastite oholosti i robovi vlastitih grijeha. I valjamo se u blatu poput svinja. I mislimo da smo netko i nešto, a postajemo – ništa.

To je đavolski način ponašanja. Jer i sotona kad bez svega ostane, kad ga je Isus istjerao iz opsjednutog, u onom događaju iz evanđelja, kaže Isusu – „Pošalji me u ove svinje!“.

No, isto tako, vrlo često se mi ponašamo i poput starijega sina. Mi koji se volimo zvati vjernicima i smatrati se blizima Bogu. Jer se naše zajedništvo s nebeskim Ocem, te to što poštujemo zapovijedi svodi na to da činimo dobro ne stoga što bismo ga htjeli već zato što se bojimo Božjih kazni. Jer nemamo sliku Boga kao Oca koji nas ljubi, već kao tiranina koji svaki naš korak prati ne bi li nas bacio u pakao. I onda i mi, uz to, postajemo suci koji sude druge i ne shvaćaju kao im Bog može oprostiti. Jer im mi, da smo na Njegovu mjestu, nikad ne bismo.

I tako ne vidimo sve ono što nam On daje, ne vidimo svu njegovu ljubav koji nam iskazuje, te da dobro trebamo činiti kako bismo, prije svega, mi sami bili sretni, te tako ljubavlju uzvratili na Njegovu bezgraničnu ljubav. I time bili otvoreni istinski ljubiti druge i opraštati im.

Tako nam ovo evanđelje govori o Božjem očinstvu. Jer naš nas Otac pušta u našoj slobodi da činimo što hoćemo, ali pri tom pati kad vidimo kako zastranjujemo. Jer naš život nema smisla izvan zajedništva s Njim. Jer Njegovi smo – od Njega i na Njegovu sliku stvoreni.

Tko ima Njega ima sve. Bez Njega smo ništa, jer bez Njega ne bismo niti postojali. Moramo to shvatiti i to si stalno posvješćivati.

Današnja nas čitanja na to pozivaju. Ona nas na to potiču. Kaže sveti Pavao u današnjoj poslanici – „Zaklinjem vas, dajte pomirite se s Bogom!“ Jer, kao što je u današnjem prvom čitanju uveo Izraelce, i nas će uvesti u obećanu zemlju. Priredit će nam gozbu, na koju trebamo ući, bili mi poput mlađeg ili poput starijeg sina.

Preispitajmo stanje izgubljenosti u kojoj se nalazimo. Pomirimo se s Njim u ovoj korizmi kroz sakrament svete ispovijedi da bismo tako sudjelovali na vazmenoj gozbi Njegovoga sina.

Jer ova korizma je uvod i u naš Uskrs. Ne ćemo, naime, moći ostvariti puninu života ukoliko ne uvidimo kako postoji Otac koji nas ljubi bezgranično; Onaj koji nas čeka bez obzira koliko smo se od Njega udaljili i u ma kakvom blatu zaglibjeli. On koji je milosrdni otac koji jedva čeka da se okrenemo i pogledamo u njegovom smjeru kako bi nam mogao potrčati u susret.

„U ovom je ljubav“, kaže na jednom mjestu sveti Ivan, „ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.“ (1 Iv 4,10)

To je naš Otac koji nam u svome sinu Isusu trči u susret te nas u Isusovom širenju ruku na križu želi zagrliti i vratiti u život. I dok nam On dolazi, mi budimo ti koji se vraćamo, tako da se i na nas mognu primjeniti riječi iz današnjeg evanđelja kako bijasmo mrtvi i ožvjesmo, izgubljeni i nađosme se.

Da bismo konačno počeli živjeti istinu onoga za što smo stvoreni i na što smo pozvani, te tako bili slika Njegovog božanskog Sina i uzora svakog sinovstva – našeg Gospodina Isusa Krista!

 

            Amen!

 

fr. Ivan Marija Tomić OP