Početak Drugog Hrama u Jeruzalemu (Ezr 3-6)

2014.8.20.Drugi.hram.06

Hram je mjesto Božje nazočnosti i mjesto prinošenja žrtava. Jeruzalemski hram postao je središte židovskoga kulta poslije prelaska Izraelaca iz nomadskoga u sjedilački način života. Prema „Knjizi Izlaska“, Izraelci su za vrijeme putovanja kroz pustinju imali pokretno svetište koje je zajedno s Kovčegom saveza i oblakom označavalo Božju nazočnost. Poslije ulaska u Obećanu zemlju, Jahve se štuje u raznim svetištima kao što su Šilo, Mispa, Gilgal, Betel, Rama, Gibea i Betlehem...

 

Poslije Davidova osvajanja Jeruzalem postaje glavni grad Izraelaca, a kanaanska sveta uzvišica Jahvinim svetištem. David u Jeruzalemu namjerava izgraditi Hram pokraj kraljevskoga dvora, ali Bog otklanja njegov naum (usp. 2 Sam 6-12).

 

Jeruzalemski Hram je podignut za vrijeme kralja Salomona (10. st. pr. Kr.). Izgradnja je trajala sedam godina i Hram je posvećen uz veliko slavlje. Hram je bio pravokutnoga oblika, podijeljen u tri dijela (predvorje, Svetište i Svetinja nad svetinjama) te dug 35 m i širok 10 m. Izgradnja Hrama i slavlje zahtijevali su velika materijalna sredstva. Zato je kralj nametnuo velike poreze, a to će biti jedan od uzroka rascjepa kraljevstva na Južno kraljevstvo (Juda; glavni grad Jeruzalem) i Sjeverno kraljevstvo (Izrael; glavni grad Šekem, Tirsa, Samarija).

 

Nabukodonozor, novobabilonski kralj, 587. pr. Kr. osvojio je Jeruzalem, razorio Hram i odveo Židove u babilonsko sužanjstvo (usp. 2 Kr 25,1.21). Babilonsko sužanjstvo je bilo doba duhovnoga i nacionalnog preporoda židovskoga naroda. Pod vodstvom svećenikâ i prorokâ Židovi su došli do svoje religijske i nacionalne svijesti, pa se babilonsko sužanjstvo smatra početkom judaizma. Kir, perzijski kralj, 539. pr. Kr. osvaja Babilonsko Carstvo, a 538. Židovi dobivaju slobodu i mogućnost povratka u domovinu. O povratku Židova iz babilonskoga sužanjstva u Judeju govori starozavjetna povijesna knjiga „Ezra“.

 

Za vrijeme Darija I. Velikog, perzijskoga kralja, Hram je obnovljen 515. pr. Kr. Drugi Hram je imao razmjere Salomonova Hrama, ali je nedostajao Kovčeg saveza, Mjedeno more te stupovi Jakin i Boaz. Trošak za izgradnju zidova podmirio je perzijski kralj, a za unutrašnje uređenje pobrinuo se Jeruzalem. Antioh IV., sirijski kralj, 169. pr. Kr. opljačkao je Hram, u nj postavio kip poganskoga boga te ga tako obeščastio (usp. 1 Mak 1,21-24.44-49). Juda Makabejac ga je opet osvojio i zatim je Hram posvećen (usp. 1 Mak 4, 36-59). Novi monumentalni Hram podigao je Herod Veliki 64. pr. Kr. Titus Flavius Vespazijan, rimski car, razorio je Hram 70. p. Kr. Hram do danas nije obnovljen.

 2014.8.20.Drugi.hram.04

POVRATAK IZ BABILONSKOGA SUŽANJSTVA

 

538. pr. Kr. Židovi se vraćaju iz babilonskoga sužanjstva u Judeju koja je sada perzijska provincija. „Kad je došao sedmi mjesec – sinovi su Izraelovi bili već u svojim gradovima – sabrao se sav narod kao jedan čovjek u Jeruzalemu“ (Ezr 3,1). Temelj jedinstva naroda je prvenstveno obnova bogoslužja, a ne nešto drugo.

 

U obnovi bogoslužja zajedno sudjeluju Zerubabel i Ješua. Zerubabel je vođa skupine povratnika iz Babilonskog sužanjstva, a Ješua je svećenik. Oni započinju izgradnju žrtvenika (usp. Ezr 3,2), postavljaju temelje Hrama (usp. Ezr 3,8), pregovaraju s protivnicima izgradnje Hrama (usp. Ezr 4,3) i opet pokreću izgradnju Hrama (usp. Ezr 5,2).

 

U izgradnji Hrama sudjeluju i leviti, koji zajedno sa svećenicima upravljaju izgradnjom Hrama, zatim cijeli narod, koji se iz ropstva vratio u Jeruzalem, te proroci Hagaj i Zaharija, koji su u ime Božje bili s ljudima te ih bodrili u ostvarenju jedinstvenoga cilja (Ezr 5,1-2). Vjerski službenici ovdje pokazuju ne samo strogo bogoslužne sposobnosti, već i upravljačke, a sve to uz podršku Zerubabela, naroda i prorokâ te uz Jahvin blagoslov.

 

Obnova bogoslužja ujedinila je vođu skupine povratnika, narod, vjerske službenike i proroke. Jedinstvo je bilo nužno u izrazito nepovoljnim društvenim, političkim i vjerskim okolnostima. Snaga Židova je u njihovoj vjeri koja je temelj narodnoga jedinstva i nije slučajno da se o jedinstvu govori višestruko i to na različite načine („sav narod“ – Ezr 3,1; „kao jedan“ – Ezr 3,9; „kao jedan čovjek“ – Ezr 5,20).

 

IIZGRADNJA ŽRTVENIKA

 

Po povratku u Judeju, Ješua, s braćom svećenicima, i Zerubabel, sa svojom braćom, počinju graditi žrtvenik Jahvi da bi prinosili žrtve paljenice i to prema Zakonu (usp. Izl 20,22-26). Žrtvenik je podignut na starome mjestu, poslije čega su prinosili žrtve paljenice i slavili Blagdan sjenica (spomen boravka Židova pod sjenicama za vrijeme izlaska iz Egipta; slavi se u sedmome mjesecu – mjesec etanim – kad je posvećen Salomonov Hram).

 

Može se reći da je žrtvenik znak jedinstva prošlosti (spomen), sadašnjosti (žrtvovanje i slavlje) i budućnosti (povjerenje u Boga koji je uvijek sa svojim narodom i koji je jamstvo njegovoga opstanka). Narod koji ne zaboravlja vlastitu prošlost i koji vjerno živi svoju sadašnjost, opravdano gleda s radošću u svoju budućnost. Riječ je o narodu koji postoji usprkos prolaznosti vremena budući da je njegov život određen prihvaćanjem Boga, a to znači vječnosti. Riječ je o narodu kroz kojega Bog djeluje u povijesti.

2014.8.20.Drugi.hram.03 

IZGRADNJA TEMELJA HRAMA

 

536. pr. Kr. Židovi su postavili temelje Hrama (usp. Ezr 3,8). Nakon što su zidari postavili temelje Jahvina svetišta, svećenici s trubama i leviti s cimbalima predvodili su veliko slavlje cijeloga naroda. Slavili su i hvalili Boga sviranjem i pjevanjem: „Jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova prema Izraelu“ (Ezr 3,11).

 

Liturgijsko slavlje bilo je prožeto plakanjem i klicanjem. Stariji, koji su vidjeli temelje prvoga Hrama, plakahu, a mlađi, koji su od starijih slušali o veličini prvoga Hrama, klicahu vidjevši temelje njihove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Glasanje je bilo snažno i čulo se vrlo daleko, a nitko nije mogao razlikovati plakanje od klicanja (usp. Ezr, 3,13).

 

Može se reći da jedni plaču jer Jahve nije napustio narod u nevolji, a drugi kliču jer s drugim Hramom započinje novi život Židova. Radosno plakanje sadrži iskustvo nevolje kojoj je došao kraj, a radosno klicanje sadrži iskustvo potpune slobode koja je jedinstvo duhovne slobode (sloboda od ropstva grijeha) i političke slobode (sloboda od strane vlasti), pri čemu je duhovna sloboda (vjera) temelj političke slobode (politika). Drugim riječima, narod koji nije s Bogom, ima stranu vlast, a narod koji je s Bogom, ima svoju vlast. Klicanje i plakanje, koje se čuje daleko, poruka je onima koji ne upoznaše Boga, ali i onima koji žele propast Božjem narodu, koji jedinstveno, hrabro, razložno i javno slavi Jahvu. I zato neće propasti.

 

ZAPLET OKO IZGRADNJE HRAMA

 

U izgradnji Hrama ne sudjeluju samo Židovi, već i drugi narodi. Tako su Židovi Sidoncima i Tircima poslali hranu, piće i ulje da dovezu cedrovinu s Libanona do Jafe (usp. Ezr 3,6). Sidon i Tir su 'vječni' neprijatelji, a ono što ih ovdje ujedinjuje jest Jahve, tj. poziv Izraelaca da uz određenu naknadu sudjeluju u izgradnji Hrama.

 

Može se reći da izgradnja Hrama (vjera) nadvladava razlike i sukobe među narodima (politika), pri čemu se Božji narod (narod koji životom svjedoči Boga) može promatrati kao povijesni čimbenik na temelju kojega Bog ujedinjuje različite narode u jedan veliki Božji narod ili Božje kraljevstvo koje je prvenstveno kraljevstvo duha (kršćanstvo), u kojemu su brojne razlike (koje su često izvor sukoba) nadvladane vjerom u jednoga Boga čija je ljubav neograničena.

 

No, dok su jedni pomagali Židovima u izgradnji Hrama, drugi su ih ometali. Riječ je o Samarijancima koji su na različite načine pokušavali obustaviti izgradnju Hrama: zastrašujući Židove (usp. Ezr 4,4); podmićujući druge da ometaju izgradnju Hrama (usp. Ezr 4,5); sastavljajući tužbu protiv Židova pred Kserksom i Artakserksom, perzijskim kraljevima (usp. Ezr 4,6-7).

 

Samarijanci, koji su politeisti, znaju da je Hram temelj jedinstva i opstanka židovskoga naroda, pa zato pokušavaju na različite načine obustaviti izgradnju Hrama te tako duhovno, a onda i u svakome drugom pogledu, poraziti Židove. Može se reći da ako hoćeš uništiti neki narod, onda prvo uništi njegovu vjeru, sve drugo bit će zatim uništeno.

 

PRESTANAK IZGRADNJE HRAMA

 

Za Kserksova i Artakserksova kraljevanja Samarijanci su sastavili tužbu protiv Izraelaca. U pismu Artakserksu Samarijanci obnovu Hrama poistovjećuju s obnovom grada (usp. Ezr 4,12), pa valja reći da se vjera ovdje promatra kao temelj organiziranog društvenog i političkog života, a ne samo liturgijskog.

 

Samarijanci u tužbi naglašavaju da Židovi žele izgraditi odmetnički i opaki grad (usp. Ezr 4,12-16) te navode posebne razloge: grad će biti na štetu kraljevske riznice jer Židovi neće plaćati porez, danak i carinu; grad će biti sramota za kralja; u gradu će se dizati pobune protiv kralja, pri čemu se Samarijanci pozivaju na kraljevske ljetopise.

 

Artakserks je pročitao tužbu i naredio je da se istraže kraljevski ljetopisi. Utvrđeno je da su Židovi uistinu u prošlosti dizali pobune, ali nije istina da nisu plaćali porez, danak i carinu. Kralj je zatim naredio da se obustavi izgradnja Hrama, pri čemu je rekao: „taj se grad neće dizati dok ja o tome ne odlučim“ (Ezr 4,21). Prema tome, kralj je obustavio izgradnju Hrama, ali je također jasno izrekao mogućnost nastavka izgradnje istoga i to na temelju njegove odluke.

 2014.8.20.Drugi.hram.01

NASTAVAK IZGRADNJE HRAMA

 

Izgradnja Hrama nastavljena je 520. pr. Kr. ili druge godine kraljevanja Darija I. Velikoga. Naime, proroci Hagaj i Zaharija počeli su prorokovati „u ime Boga Izraelova, koji je bio nad njima“ (Ezr 5,1). Na poticaj proroka, Zaharija i Ješua opet započinju s izgradnjom Hrama.

 

Budući da je Bog istinski vladar i dobročinitelj Židova, narod je iskazao posluh Bogu, a ne kralju, kad su nastavljeni radovi na izgradnji Hrama. Može se reći da je kraljeva odluka o obustavi izgradnje bila nepravedna jer se temeljila na neopravdanoj i neprijateljskoj tužbi Samarijanaca, ali i na političkom pragmatizmu budući da je Artakserks s jedne strane potvrdio samarijansku tužbu, dok je s druge strane jasno izrekao mogućnost nastavka izgradnje Hrama, a sve to jer je želio izbjeći velike nemire u carstvu.

 

U to vrijeme k Židovima dolaze službenici kralja Darija te postavljaju pitanje: „Tko vam je dopustio da gradite ovaj hram i da podižete ove zidove? Kako se zovu ljudi koji su sagradili ovu zgradu?“ (Ezr 5,3-4). Poslanici nisu zabranili radove, već su kralju poslali izvještaj o izgradnji Hrama i odgovor židovskih starješina na postavljeno pitanje.

 

Starješine, pored ostaloga, odgovaraju da je Kir, perzijski kralj, odobrio izgradnju Hrama i zapovjedio da se liturgijsko posuđe, koje je bilo otuđeno, uzme iz svetišta u Babilonu i postavi u novoizgrađeni Hram (usp. Ezr 5,16). Poslanici završavaju izvještaj s naglaskom na Kirovoj odluci, pa ako kralj želi, neka se istraži je li Kirova zapovijed uistinu dana, a kraljeva odluka neka se zatim njima saopći.

 

Poduzeta je potraga za Kirovom zapovijedi i ona je uskoro pronađena. Riječ je o zapovijedi koja je snažan pravni argument u borbi za izgradnju Hrama. Naredba je izrečena usmeno i pismeno (usp. Ezr 1,1-4), ona je mjerodavna (usp. Ezr 6,3-5; Kir određuje da Hram ima biti mjesto gdje će se prinositi žrtve, određuje izgled Hrama i način njegovoga financiranja – dio sredstava biti će se iz carske riznice, dio od drugih naroda, dio od Izraelaca) i ona je pohranjena (usp. Ezr 6,1-2; Ekbatana, kraljevska tvrđava i arhiv).

 

Darije je zatim saopćio svoju odluku poslanicima – neka puste Židove da izgrade Hram i to na prvotnom mjestu. Kralj je također naredio da radnici trebaju biti plaćeni iz carske riznice, da treba osigurati sve što je potrebno za svakodnevne žrtvene prinose i da kod izgradnje Hrama sve treba činiti prema uputama jeruzalemskih svećenika, od kojih car očekuje „neka prinose žrtve na ugodan miris Bogu neba, neka mole za život kralja i njegovih sinova“ (Ezr 6,10).

 

Prema tome, kraljevska vlast financira vjerski projekt prema uputama svećeničkih službenika, a to ne može uspjeti bez Božjega blagoslova. Također, poganski vladar traži molitvu za svoj život i život svojih potomaka te tako priznaje da je Bog veći od njega budući da je kraljev život u Božjim rukama.

 2014.8.20.Drugi.hram.02

HRAM I PASHA

 

Nakon što su kraljevi poslanici pročitali naredbu, Židovi su nastavili s izgradnjom Hrama. Hram je „dovršen po naredbi Boga Izraelova i po naredbi Kira i Darija i Artakserksa, kralja perzijskog“ (Ezr 6,14) 515. pr. Kr. „Izraelci – svećenici, leviti i ostatak povratnika iz sužanjstva – radosno posvetiše taj dom Božji“ (Ezr 6,16). Zatim su prinesene žrtve za posvećenje Hrama (100 junaca, 200 ovnova, 400 jaganjaca) i žrtve za grijehe Izraela (12 jaraca, prema broju Izraelovih plemena). Također je organizirana vjerska vlast, a to znači da su postavljeni službenici Hrama (svećenici i leviti).

 

Može se reći da su Židovi svoju pažnju i napor usmjerili prvo prema Hramu, tj. prema Bogu, a onda prema organiziranju vlasti, tj. prema svećenicima i levitima. Zato je vjerska vlast imala Božji blagoslov. Ako je organizacija vlasti na prvome mjestu, a Bog na drugome, onda je svaka vlast izopačena te je osuđena na propast budući da Boga uzima kao sredstvo, a ne kao cilj, i to kao sredstvo za ostvarivanje sebičnih ciljeva. S druge strane, vlast koja Boga uzima kao cilj, hrabro i postojano vodi brigu o općem dobru ili dobru svakoga čovjeka.

 

Iste godine kad je dovršen Hram, Židovi su slavili Pashu. Blagovali su ne samo Židovi, već i oni koji su prekinuli s poganskom nečistoćom te su odlučili tražiti Jahvu. Može se reći da ako pogani vide ljubav Boga prema vjernicima i ljubav vjernika prema Bogu, kad vide da je za vjernike Bog na prvome mjestu, onda će nevjernici postati vjernici, a to znači da će prigrliti Boga. „I svetkovahu radosno Blagdan beskvasnih hljebova sedam dana: jer ih je Jahve ispunio radošću i obratio prema njima srce asirskog kralja“ (Ezr 6,22). Prema tome, vrhunac izgradnje Hrama je životna radost.

 

fr. Domagoj Augustin Polanšačak OP

 

IZVORI

 

„Biblijski leksikon“, KS, Zagreb, 1996.

„Opći religijski leksikon“, LZMK, Zagreb, 2002.