Redovništvo po konstituciji Lumen gentium

2013-05-17-Redovništvo-LG-00

Na II. vatikanskom saboru se obnavljalo i preispitivalo sve, počevši od liturgije, pojma spasenja, naroda Božjeg, kršćanskom odgoju, poslanju i odgoju svećenika itd. Tako su se saborski oci dotakli i redovnika, i to u dogmatskoj konstituciji o Crkvi 'Lumen gentium' (21. studenog 1964.). Šesto poglavlje konstitucije 'Lumen gentium' koje govori o redovnicima smješteno je iza poglavlja o općem pozivu na svetost što nije slučajnost, nego svijestan teološki izbor. Neki saborski oci htjeli su ograničiti poziv na svetost samo na redovnike, jer se redovništvo tradicionalno nazivalo staležom posvećenog života. No napredak u shvaćanju pozvanosti na svetost života tijekom II Vatikanskog sabora očitovao se u ovom konačnom rasporedu poglavlja koje poručuje kako su svi kršćani pozvani na svetost života u Isusu Kristu. U ovo tekstu postavio sam pitanja o temeljima postojanja redovništva; o redovničkoj karizmi; o položaju redovnika u Crkvi te o smislu zavjetovanja kao sakramenta egzistencije na osnovu dogmatske konstitucije 'Lumen gentium'.

Teolški temelj postojanja redovništva

 

2013-05-17-Redovništvo-LG-01Evanđeoski savjeti poslušnosti, čistoće i siromaštva su Božji dar koja je Crkva primila od Isusa Krista i koja to čuva i tumači po snazi Duha Svetoga. Slijedimo li tu misao, dolazimo do zaključka da je redovništvo božanskog porijekla i da nije crkvena tvorevina ili možda kakva posebna sekta u Crkvi, kako se u prošlosti kritiziralo. To je bila iznimna misao saborskih otaca o porijeklu redovništva. Ova tri savjeta su specifični baš za redovnički oblik života. Ti savjeti su izrečeni od samog Isusa i potvrđeni njegovim životom, a prepručeni od apostola, crkvenih otaca, crkvenih naučitelja i pastira. Uz potvrdu o božanskom porijeklu, to je i potvrda i temelj redovničke crkvenosti.

 

Redovničke karizme

 

2013-05-17-Redovništvo-LG-02

Redovničke karizme imaju dvije dimenzije. Prvi je da je sam Bog inicijator redovničkih karizmi što se u Lumen gentium prikazuje kroz sliku stabla koje se iz božanskog danog sjemenja čudesno i raznovrsno razgranalo na Gospodnjoj njivi i izraslo u razne oblike samotničkog ili zajedničkog života i razne redovničke obitelji. Ovom se slikom dobro predočava sraslost između redovništva i Crkve i njenih plodova u Crkvi. Druga dimenzija je ostvarenje redovničkog života jedino usmjerenjem na Boga, kao znak ljubavi i vjere te kao savršena služba u cijelom sebedarju. U konstituciji se spominje i položaj redovnika u Crkvi. Karizmatičnost redovništva se posebno ističe kroz tvrdnju da je redovništvo božanski dar koji je Crkva primila od svoga Gospodina i koji je njegovom milošću trajni čuva. Stavlja se naglasak da je sama zajednica nositelj izvorne karizme, koja Crkva ozakonjuje i upravlja kako zajednice u svojoj revnosti ne bi otišle u krivom smjeru. U pojedinim redovničkim zajednicama karizma se institucionalizira, ugrađuje u tijelo Kristovo tj. Crkvu. Zato saborski oci učvrćuju i pohvaljuju muževe i žene, braću i sestre, koji u samostanima, u školama i bolnicama ili u misijama poniznom revnošću u spomenutom posvećenju rese Kristovu zaručnicu te svim ljudima pružaju plemenite i najrazličitije usulge.

 

Položaj redovnika u Crkvi

 

Ali redovnici nisu neki stalež između klerika i laika, prema prastaroj podijeli članova Crkve, niti se ne spominje podijela na laike, svećenike i redovnike. Redovništvo ima  poseban položaj u Crkvi, jer Bog poziva kršćane iz laičkog i kleričkog staleža da u životu Crkve uživaju posebnu obdarenost.

 

Smisao zavjeta i "sakrament egzistencije"

 

2013-05-17-Redovništvo-LG-03Smisao zavjeta, kojima se prihvaćaju evanđeoski savjeti, je cjelovito predanje osobe Bogu. To predanje i posvećenje Bogu temelji se na ljubavi koja je savršena, odnosno kakva bi trebala biti. Plamen ljubavi prema Bogu čini da je taj zavijetovani redovnički život sam po sebi služenje i čašćenje Boga. Time se poznačuje ona ljubav kojom je Gospodin nerazrješivo vezan za svojom Crkvom. Ali svi su kršćani pozvani na takvu radikalnu ljubav prema Bogu, prema Isusu Kristu. Ta ljubav je temeljna karizma, dar Duha Svetoga sljedbenicima Isusa Krista. Zato saborski oci ističu razliku između ljubavi prema Bogu redovnika i laika. U tekstu ističu da po krstu čovjek umire svijetu i posvećuje se Bogu ali da redovnik zavjetovanjem evanđeoskih savjeta u Crkvi nastoji osloboditi zapreka koje bi ga mogle udaljiti od žara ljubavi i savršenosti služenja Bogu te se još prisnije posvećuje božanskom posluhu. Na takav se način odbacuje ona stara konstrukcija u Crkvi kojom redovnici vrše evanđoske savjete, a obični vjernici zapovijedi. Time se riješava i pitanje opravdanosti redovništva prema takvom fenomenu u drugim religijama. Prihvaćanjem evanđeoskih savjeta redovništvo postaje znak Kristove stvarnosti u pokazivanju prisutnosti nebeskih dobara već na ovom svijetu; svjedoči za novi i vječni život; označava oblik Kristova života na zemlji; obznanjuje uzvišenost i zahtjevnost kraljevstva Božjeg; pokazuje moć Krista Kralja i snagu Duha Svetoga te naviješta buduće uskrsnuće i slavu. Drugim riječima, nasljedovanje Krista obnavlja spomen na njegovo otkupiteljsko djelo, na otajstvo muke, smrti i uskrsnuća.

2013-05-17-Redovništvo-LG-04 

Redovništvo, također, treba biti učinkovito u privlačenju vršenja dužnosti svih kršćana u njihovim pozivima i poslanjima, i poslanje redovničkih zajednica je univezalno i na korist cijele Crkve. Ako redovništvo svojim življenjem ne predočuje Boga i Krista onda je taj znak pod upitnikom. Ako žive tako onda nastupa proces odumrlih, preživjelih znakova odnosno protuznakova. Redovništvo je znak i sakramenat egzistencije, znak i sakramenat živog Boga , pristunog među nama i sakramenat Božje moći koja po Duhu Svetomu djeluje u svijetu. Prihvaćanjem evanđeoskih savjeta polagatelj zavjeta prihvaća novi način života. Budući da se to događa u Crkvi u zajednici, taj novi životni odnos poprima službeni i javni karakter, i time preuzima na sebe određenu funkciju u Crkvi i za Crkvu. Kako se u Crkvi se ostvaruju sakramenti spasenja, tako se može dogoditi i sakramentalitet egzistencije, znakoviti život posvećenosti u redovničkom staležu. Treba imati u svijesti da sama Crkva , naime, vlašću koju joj je povjerio Bog, prima zavjete zavjetovnika te im svojom javnom molitvom priskrbljuje pomoć i milost od Boga, Bogu ih povjerava te im udjeluje duhovni blagoslov tako da njihovo prikazanje pridružuje euharistijskoj žrtvi. 

 

fr. Lovro Krželj OP

 

IZVORI:

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija i katoličkoj vjeri (21. XI. 1964.), u: Dokumenti, Zagreb, 2008.

 

Rudolf BRAJČIĆ – Ivan KOPIĆ – Nikola-Mate ROŠČIĆ – Anton STRLE – Dimitrije DIMITRIJEVIĆ, Dogmatska konstitucija o Crkvi. Lumen gentium 2, Zagreb, 1981.