O redovničkim zavjetima - kratak osvrt na 'Perfectae caritatis' - Dio IV.

ZAVJET POSLUŠNOSTI

 

2013-05-10 Poslušnost 1Od tri evanđeoska zavjeta, zavjet poslušnosti je taj koji daje čvrstoću redovničkom životu i u kojem svoju osnovu imaju i zavjet čistoće i zavjet siromaštva. Naime, „po zavjetu poslušnosti redovnici prinose Bogu kao žrtvu samih sebe potpuno posvećenje vlastite volje i time se stalnije i sigurnije sjedinjuju s božanskom spasiteljskom voljom“ .

 

Vlastita volja je ta koja treba biti predana u Očeve ruke kako bi se živjelo poslušnost, ali i čistoću i siromaštvo. Netko će reći da je to nasilje nad slobodom. Ne. Upravo to i jest sloboda. Sloboda je biti Božji, biti ono za što smo stvoreni, a ako je tako i ako smo pozvani na redovnički život, nije li onda najveća sloboda izreći svoje „da“ na taj poziv – „da“ koje onda podrazumijeva sve što redovništvo i redovnički život jest?

 

U životu svakog čovjeka sve se svodi na izbor između dvije rečenice – 'Ne ću služiti.' ili 'Oče, ne moja volja, nego tvoja neka bude.'(usp. Lk 22,42). Redovnik uzima ovu drugu rečenicu i nastoji je uz pomoć tog istog Oca živjeti u punini. Kad je pak tome tako, onda nema nikakve njegove volje koja nije volja Očeva i nikakve njegove slobode, a koja ne bi bila - bivajući mimo Očeve volje – ropstvo.

 2013-05-10 Poslušnost 2

No, jednako kao što je Krist vršio volju Očevu predavši se u ruke ljudima, i redovnička poslušnost znači predanje u ruke zajednice kojoj se pripada, a preko zajednice u Očeve. Redovnici se na taj način „na poticaj Duha Svetoga u duhu vjere pokoravaju poglavarima, koji zamjenjuju Boga“ , te se „pod njihovim vodstvom stavljaju u službu svojoj braći u Kristu“ .

 

To podlaganje u ruke drugih mnogo puta može biti puštanje drugima da nas „opasuju i vode kamo ne ćemo“ (usp. Iv 21,18), ali to s druge strane daje sigurnost da smo ipak vođeni Očevom providnošću i „konopcima njegove ljubavi“ (usp. Hoš 11,4). Mnogima se ovo može činiti idealizirano i mnogi će ukazati na brojne pogrješke i grijehe onih koji imaju službu poglavara, no nije li i u takvim slučajevima bolje pretrpjeti možebitnu nepravdu, nego li ustrajavajući u borbi za 'pravdu' biti onaj koji će unijeti razdor i nemir u odnose i zajednicu, mnogo puta bivajući nesvjesni kako je i ta 'nepravda' dio nekog većeg Plana, kojeg niti oni koji je čine nisu svjesni. To naravno ne znači vječnu šutnju već imanje mudrosti procijeniti što je bitnije i tko je bitniji. Individualizam je najveća 'bolest' današnjeg čovjeka i upravo zbog njega on sebe stavlja na pijadestal nedodirljivosti i to sve pod vidom velikih pojmova slobode pojedinca i njegovih neotuđivih prava. Taj individualizam nije ništa drugo do li sebična i ohola borba jednog „ja“ na uštrb svih drugih „ja“ koji su isti takvi i koji se bore za isto. Tako nestaju obitelji, kidaju se rodbinske veze i ruše se temelji društva, a sami atomizirani pojedinci bivaju još više individuizirani, prepušteni sami sebi.

2013-05-10 Poslušnost 3
Pod posadašnjenjem Crkve, a time i redovništva, sigurno se nije mislilo na hod prema takvim kršćanima i redovnicima. Duh II. Vatikanskog koncila nije duh ovoga pobunjenog svijeta pobunjenih pojedinaca, već Duh Božji koji čini da „svi budu jedno“ (Iv 17,21). Redovnička zajednica ne može opstati ukoliko u njoj ne postoje zdravi međuljudski odnosi, ukoliko nema reda i ne poznaje se disciplina. Ona se raspada ukoliko je želja svakog člana jednako važna pa se ne gleda na ono zajedničko, te ukoliko se negira ili omalovažava autoritet, a opsluživanje pravila svodi na slobodni izbor onoga što se komu više sviđa. Takva se zajednica može na prvi pogled truditi oko nekakve izvanjske forme, no „crv njihov ne gine“ (usp. Iz 66,24) i u konačnici takva zajednica nije više u mogućnosti održati se, a niti privući nove članove jer ako je ono što bi oni napustili u svijetu jednako onome što ih dočekuje u samostanima – čemu ulaziti?

 

„Pijavica ima dvije kćeri:“Daj! Daj!“ (Izr 30,15), i to je onaj „daj“ u kojem svi poput pijavica očekujemo da se nama sve dadne, a mi od sebe i sebe jedno veliko ništa. Tu onda nema niti kršćanske ljubavi, niti zajedništva, niti pravog posluha, niti autoriteta. Tada smo prepušteni sami sebi jer braće ili sestara nemamo, a ne živeći niti nesavršeni 'caritas' i Bog nam postaje stran. Nije onda čudo da se javljaju krize zvanja i propast zajednica.

 2013-05-10 Poslušnost 4

Pravo bratstvo proizlazi iz zrelog kršćanstva svakog člana, a vodi prema istinskom razumijevanju i prihvaćanju svih međusobno bez obzira na službe koje u zajednici imaju. Tek tad je srce pojedinca osposobljeno da i preko brata čuje Boga i Njegovu volju. No, ništa se od toga ne može nametnuti izvana ili odozgor, već prije svega primjerom poticati, a prvi primjer jest molitva, osobna i zajednička. Onaj tko se zna poniziti pred Bogom, bit će svjestan sebe i imati pravilan odnos i prema sebi i prema drugom čovjeku.

 

„Koji zavjetuju evanđeoske savjete neka iznad svega traže i ljuba Boga koji nas je prvi ljubio (usp. 1 Iv 4,10) i neka u svim životnim okolnostima njeguju život s Kristom u Bogu skriven (usp. Kol 3,3). Odatle izvire i svim žarom se pokreće ljubav prema bližnjemu za spasenje svijeta i za izgradnju Crkve.“

 

fr. Ivan Marija Tomić OP

 

* Autor svoja razmišljanja i citate pod navodnicima temelji na: Perfectae caritatis. Dekret o pilagođenoj obnovi redovničkog života (28.X.1965.), DRUGI VATIKANSKI KONCIL, u: Dokumenti, Zagreb, 2008.