O redovničkim zavjetima - kratak osvrt na 'Perfectae caritatis' - Dio III.

ZAVJET SIROMAŠTVA

 

2013-04-28 Siromaštvo 0

U narodnoj mudrosti postoji tvrdnja o dvije vrste prosjaka – onima od potrebe i onima od zanata. Na tragu toga moglo bi se i redovnicima postaviti pitanje jesu li oni siromašni od potrebe ili od zanata, odnosno što čini njihovu potrebu i njihov „zanat“? Ako nas Bog poziva na njegovu njivu, dok se polja bjelasaju za žetvu (usp. Iv 4,35), vjerujem da nam je svima jasno kako je teško uzeti srp u ruke ako su nam one već pune svakovrsnog blaga, kao i da se od nas ne može očekivati da žanjemo ukoliko su nam srca usaljena (usp. Iz 6,10), a želudci puni. Zato je siromaštvo za redovnika nužda i prijeka potreba, ukoliko želi biti pravi redovnik. „Perfectae caritatis“ govori o „dragovoljnom siromaštvu poradi nasljedovanja Krista – jer je ono njegov znak, a danas se osobito cijeni“  i upućuje redovnike da ga „brižljivo njeguju i, ako je potrebno, neka ga izraze u novim oblicima“.

 2013-04-28 Siromaštvo 1

 

Dragovoljno siromaštvo je danas na cijeni upravo stoga što je danas sve više onih koji misle da sve mogu kupiti i onih koji se jeftino prodaju. Zavjetovati se na siromaštvo znači spustiti se na razinu čovjeka u potrebi, pokušati vidjeti svijet njegovim očima, ogoliti se jer je i on gol, jer samo tako mi i možemo istinski posvjedočiti kako „ne živi čovjek samo o kruhu“ (Pnz 8,3) i sa iste razine i položaja izreći radosnu vijest o Onome koji se ogolio radi svih nas (usp. Fil 2,7) i „koji radi nas, iako je bio bogat, postade siromašan, da se njegovim siromaštvom mi obogatimo (2 Kor 8,9; Mt 8,20)“ .

2013-04-28 Siromaštvo 2

 

Čovjeku današnjice kojemu je vjerojatno u posljednjih 2000 godina   najmanje čudno da je i Bog imao svoju cijenu, mora biti provokacija kada vidi kako postoje ljudi koji se odriču svega te k tomu još daju žrtvu vlastitog života radi nečeg onostranog i neopipljivog. Materijalizam je toliko zahvatio suvremeno društvo i čovjeka da on u dragovoljno siromaštvo ne želi vjerovati, da ga može banalizirati, omalovažavati, ili jednostavno – pred njim zatvarati oči, ali ono će ga i dalje provocirati i još mu više povećavati nemir koji u sebi nosi. No, što ako mi nismo onakvi za kakve se držimo? Jesmo li siromašni ili si to samo umišljamo? Molimo li za kruh svagdašnji pokraj punih trpeza za sljedeća desetljeća osigurane budućnosti?

 

Naravno, znamo da evanđeosko siromaštvo ne znači samo siromaštvo u materijalnom smislu, već da ono označava prije svega duhovnu nenavezanost i slobodu, no, mnogo puta nas to možda navodi i zavodi da smetnemo s uma kako duhovno siromaštvo podrazumijeva nesigurnost sutrašnjice i prepuštanje budućnosti u Očeve ruke, a ne osiguravanje i planiranje svega tako da te iste Očeve ruke jednostavno - vežemo. Ta, što će nam Očevo bogatstvo ako smo se ovozemaljskim već vrlo dobro obezbijedili? Možda će se netko sablazniti nad izrečenim, ali uistinu, ako smo sve isplanirali i isprogramirali i zacrtali – gdje je tu sloboda djece Božje – sloboda koja i otvara put istinskog siromaštva?

 2013-04-28 Siromaštvo 3

Biti redovnik i redovnica znači biti na raspolaganju Ocu kako bi nas On uputio na prava polja i kako se ne bismo zanijeli da nešto radimo dok u biti cijelo vrijeme zaokupljani oko sebe samih stojimo na vlastitom komadiću zemlje ne videći da smo upravo zakopali sve dobivene talente (usp. Mt 25,25). Naime, upravo takvim ponašanjem mi i ostavljamo drugima prostora za njihovo upiranje prstom u nas jer se mnogo puta u povijesti Crkve dogodilo i događa da se iz vjernih i razumnih slugu i upravitelja pretvorimo u loše koji, svjesno, ali i nesvjesno, misle kako će gospodar okasniti, a oni se za to vrijeme dobro obezbijediti i zabaviti (usp. Lk 12,41-48). „U redovničkom siromaštvu nije dosta samo to da netko u uporabi dobara bude ovisan o poglavarima, nego je potrebno da članovi budu siromašni i stvarno i u duhu, imajući blago na nebu (usp. Mt 6,20).“

2013-04-28 Siromaštvo 4

 Redovnički put nije put uhljebljenja ili ostvarivanja ambicija. Redovništvo nije niti ostvarivanje  našeg vlastitog plana o tome kako ćemo činiti velika djela na slavu Božju. Ne. Bit redovništva je u priznanju vlastitog siromaštva i prigrljivanju istog, ono je širenje praznih ruku kako bi se predalo vlastito biće i pružanje istih da bi se u njih primilo jednostavno redovničko odijelo i tako skinuo stari čovjek, a obukao novi – po mjeri Očevoj, a ne vlastitoj (usp. Ef 4,22).

 

Tek na taj način, tim osiromašenjem od svijeta i sebe samih, moći ćemo prihvatiti očevu volju koja za nas može značiti i bijedu, i zanemarenost, i odbačenost, i razapetost, ali istodobno i bogatstvo nutanjeg mira i radosti. Kao takvi ćemo onda biti sposobni na pravi način i pridonositi „za druge potrebe Crkve i za izdržavanje siromaha, koje svi redovnici moraju ljubiti srcem Kristovim“ .

 

Živeći tako moći ćemo i ostvariti i imati „sve potrebno za vremeniti život i djelovanje“ , izbjegavajući „svaku, pa i prividnu raskoš, neumjereni dobitak i gomilanje dobara“ . „Pogledajte ptice nebeske!(...)Promotrite poljske ljiljane...“, rekao je Krist (usp. Mt 6,26-27), a to isto su vrlo dobro znali oni muževi i žene koji su osnivali Crkvene redove, a na čijim izvorima i primjerima nas 'Perfectae caritatis' i poziva da se napajamo i nadahnjujemo.

 

fr. Ivan Marija Tomić OP

 

* Autor svoja razmišljanja i citate pod navodnicima temelji na: Perfectae caritatis. Dekret o pilagođenoj obnovi redovničkog života (28.X.1965.), DRUGI VATIKANSKI KONCIL, u: Dokumenti, Zagreb, 2008.