Obred svećeničkog ređenja

2014.5.8.Ređenje.01

Budući da danas u našoj redovničkoj i župnoj zajednica slavi ređenje jednog našeg brata odlučio sam kratko prikazati obred svećeničkog ređenja. Želja mi je da doprinesem boljem razumijevanju simbolike samog obreda i na taj način približim važnost sakramenta svećeničkog reda za zajednicu. Prikazat ću samu strukturu obreda i pojedine dijelove, a na pomoć će mi biti članak prof. Žižića 'Slike svećeništva u obredu ređenja prezbitera'.

 

Obred svećeničkog ređenja redovito se slavi integriran u euharistijsko slavlje. Središnji dio obreda je ucijepljen između službe čitanja i euharistijske službe. Lijepo je tu primijetiti da je taj položaj obreda upravo najava službe svećenika koji se uvijek nalazi u centru slavlja zajednice kao 'alter Christus' – drugi Krist. Obred započinje izborom pristupnika neposredno nakon evanđelja. Biskup kao poglavar zajednice i odgovorni predstavnik vodi dijalog sa svećenikom koji mu jamči dostojnost kandidata za svećeništvo, a potom i izabire kandidata za red svećeništva oslanjajući se na pomoć Gospodina Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. Ova dimenzija izabranja važna je dimenzija svećeničkog identiteta. Biti pozvan, izabran, je ono što prati život svećeničkog kandidata od početka i dosiže vrhunac upravo u ovom činu izbora koji u ime zajednice vjernika čini biskup.

 2014.5.8.Ređenje.02

Slijedi Homilija u kojoj, polazeći od teksta čitanja koja su naviještena u službi riječi, biskup govori narodu i izabraniku o službi prezbitera. Homilija svojim smještajem postaje dio obreda ređenja i kao takva povezuje službu riječi koja je neposredno prethodila obredu ređenja sa samim obredom i na taj način čini zaokruženu cjelinu koja, zajedno sa predajom plitice s hostijom i kaleža s vinom, još jednom najavljuje položaj svećenika u euharistijskom slavlju.

 

Nakon Homilije biskup postavlja pitanja izabraniku odgovorom na koja on prihvaća službu. Bitno je i tu istaknuti zajednicu budući da je pitanje postavljeno tako da zajednicu postavlja na istaknuto mjesto kao onu zbog koje izabranik mora jasno izreći svoju nakanu. Zajednica preuzima ulogu svjedoka, jamca. To obvezuje izabranika pred zajednicom za koju se postavlja, ali i obvezuje zajednicu da bude uvijek ona koja podupire izabranika u njegovoj namjeri. Pitanja završavaju obećanjem poslušnosti izabranika dijecezanskom biskupu i redovničkom poglavaru.

 

Biskup, nakon obećanja, poziva narod na molitvu za izabranika zazivajući pomoć svih svetih. To je poseban trenutak. U vizualnom smislu zbog položaja izabranika koji leži prostrt pred oltarom, a to je najprepoznatljivija gesta ređenja, ali iznad svega u duhovnom smislu budući da se u tom trenutku događa jedinstvo nebeske i zemaljske Crkve u molitvi za izabranika. Tu ponovno dolazi do izražaja komunitarnost obreda ređenja, a ovoga puta to zajedništvo prelazi granice zidova građevine crkve i obuhvaća cijelu duhovnu stvarnost Crkve u punom smislu riječi.

 2014.5.8.Ređenje.04

Po završetku litanijske prošnje obred dolazi do centralnog dijela: polaganja ruku i molitve ređenja. Tim činom izabraniku se podjeljuje dar Duha Svetoga za službu prezbitera. Gesta polaganja ruku je sigurno jedan od najrječitijih čina u obredu ređenja. Taj fizički dodir koji traje, a odvija se u tišini trenutak je primanja dara Duha Svetog od strane biskupa koji taj dar ima po apostolskom nasljeđu ('succesio apostolica') i posreduje ga izabraniku. Molitva koja slijedi dopunja taj čin koji ostaje otajstven i čini ga jasnijim otkrivajući svrhu i vrijednost istoga. Bitno je naglasiti središnji dio te molitve koji je nužan da bi čin bio valjan:

 

'Daj, molimo te, svemogući Oče, ovom svojem sluzi dostojanstvo prezbitera. Obnovi u njihovim srcima Duha svetosti. Neka vjerno vrše tu službu drugog stupnja, koju od tebe, Bože, primaju, te primjerom svoga života budu poticajem ćudoredna ponašanja.'

 

Nemam, nažalost, vremena i prostora za tumačenje ovih rečenica. Želim samo pojasniti kratko što znači služba drugog stupnja. Poslužit ću se onim što piše u Rimskom pontifikalu:

 

'Svećenički red ima tri stupnja: biskup, prezbiter i đakon. Biskupi su obdareni puninom sakramenta reda, svećenici nemaju vrhunac svećeničkog reda i u vršenju svoje vlasti ovise o biskupima, s njima su ipak povezani svećeničkim dostojanstvom i snagom sakramenta reda, a na đakone se ne polažu ruke za svećeništvo, nego za svetu službu.'

 

U tom redoslijedu, kako je vidljivo, svećenici zauzimaju drugo mjesto, tj. drugi stupanj i njihova je vlast ovisna o biskupu koji je glava mjesne Crkve.

 2014.5.8.Ređenje.03

Nakon molitve ređenja kandidat koji je od sada svećenik, uz pomoć drugog svećenika, namješta štolu kako je nose svećenici i odijeva misnicu, a potom mu biskup pomazuje ruke sv. krizmom. Na taj način svećenikove ruke bivaju posvećene da bi on mogao posvećivati kršćanski puk i Bogu prinositi žrtvu, tj. slaviti euharistiju. Slijedi potom predaja plitice s hostijom i kaleža s vinom kojim se još jasnijom simbolikom naglašava prvotna služba svećenika.

 

Sam obred biskup zaključuje izmjenjujući s novozaređenim svećenikom cjelov mira, a isto čine i neki od nazočnih svećenika kao znak prihvaćanja u prezbiterij-zbor svećenika.

 

fr. Marko Dokoza