Dominikanac, brat suradnik, majstor orguljaš

2014.1.21.Gabrijel.01

Nakon što sam pisao tko su braća suradnici i kako se postaje brat suradnik, ideja je bila dalje pisati o braći suradnicima koji su obilježili naš Red i uzdignuti na čast oltara. No, kako to uvijek biva, koncepcija se mijenja iz trena u tren. Razmišljajući o danu kada sam primio dominikanski habit a koji mi je obukao brat suradnik fr. Gabrijel, odlučio sam malo promjeniti koncepciju i pisati o njemu.

 

Brat Gabrijel preminuo je 2011. od posljedice moždanog udara. Nekoliko mjeseci ranije imao sam čast pomagati mu uštimati orgulje kod sestara Službenica Milosrđa ( Anćele ) na Pilama u Dubravniku. Iako je već premašio 70. godinu života, poletnosti u radu nije mu nedostajalo. I tako, uz posao pala bi koja šala a i poneka zagorska pjesma uz pratnju još uvijek "raštimanih" orgulja. Ma tko bi rekao da će to biti posljednje orgulje koje će uštimati? Nekoliko mjeseci kasnije, rastužila nas je vijest o smrti brata Gabrijela. U moru životopisa braće suradnika, našao sam i intervju gospodina Vlade Čuture za Glas Koncila koji je vrijedno pročitati. Što je tada fr.Gabrijel rekao o sebi, životu brata suradnika, orguljara i orguljaša, pročitajte u intervjuu.

 

fr. Mladen Folnović OP

 

SUSRET S DOMINIKANCEM GARBIJELOM POSAVCEM, GRADITELJEM ORGULJA

 

2014.1.21.Gabrijel.03Danas rijetko župnici zovu za popravak orgulja. Kao da je to nešto nevrijedno ili u njima nije razvijan taj duh tijekom studija. Teško je reći u čemu je problem, ali orguljarstvo kod nas nije dovoljno razvijeno i nemaju mnogi smisao za to. Na tome treba Crkva više poraditi, razvijati u svećenicima i svećeničkim kandidatima odnos prema umjetnosti i umjetničkim vrijednostima pa tako u najmanju ruku spasiti to blago koje se još može spasiti. Ne smije se dopuštati da i dalje brojne orgulje po crkvama propadaju - kaže graditelj orgulja dominikanac Gabrijel Posavec.

 

Iz dana u dan u Crkvi se neprestano govori o krizi duhovnih zvanja. Smanjuje se broj svećenika, redovnika, redovnica. U samostanima, izuzevši svećenike redovnike, braće laika skoro da i nema. Većina, skoro svi redovnici rede se za svećenike. Slično je i s redovnicama, broj zvanja opada, a sve je manje s onih koje se bave kućanskim i drugim sličnim poslovima.

 

Za razliku od današnje krize zvanja, iz obitelji Posavec iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u Tuhlju u Hrvatskom zagorju, od osmero djece čak sedmero ih je odabralo redovničko zvanje. Roditelji Posavec, majka Ljubica r. Katančić i otac Gabrijel, koji su pokojni, rodili su najstarijeg sina Petra, zvanog Pepek, koji je s obitelji ostao na rodnom ognjištu. Drugi sin Rudolf, redovničkim imenom Karlos, član je Hrvatske dominikanske provincije. Brat laik je i djeluje u Dubrovniku. Sin Zdravko, redovničkim imenom Ferdo, svećenik je Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda i na službi je u Iloku. Najmlađi je sin Ivica dominikanac pod redovničkim imenom Gabrijel. Brat laik je i graditelj orgulja. Sve su kćeri iz obitelji Posavec u družbi Služavki Maloga Isusa. Marija je najstarija i nosi redovničko ime Hilarija. Služila je u Sarajevu, zatim u Zagrebu, a trenutno se nalazi u Samoboru. Slavica, redovnički Terezija, djeluje u Mrkoplju u Gorskom kotaru. Treća, Pepica, s redovničkim imenom Gabrijela, preminula je prije šest godina. Najmlađa kći, Štefica, redovnički Rikarda, djeluje također u Samoboru.

 

Od osmero djece, sedmero su redovnici

 2014.1.21.Gabrijel.05

Govoreći o svojoj obitelji, najmlađi fr. Gabrijel, koji ima šezdeset tri godine, kaže: »Nas je bilo osmero djece, četiri brata i četiri sestre. Još tri sestre su žive i nas četiri brata. Najstariji brat, Pepek, ostao je na rodnom ognjištu u Tuhlju. Oženjen je ima troje djece: jednu kćer i dva sina, te sedam unuka. Mi ostali, nas trojica braće, živimo u samostanu. Fra Ferdo je svećenik franjevac, a nas dvojica, fr. Karlo i ja, dominikanci smo«, kaže fr. Gabrijel. »Mene je otac u šestom razredu povukao iz škole pa sam po dolasku u samostan završio ostatak osnovne škole. Ondje sam išao na zanat jer sam još prije pokazivao smisao za glazbu i glazbala. Učio sam zanat za graditelja orgulja. To je vrlo složen i zanimljiv zanat i ne može se naučiti za nekoliko godina. Kao i u svakom drugom poslu, u njemu se neprestano treba usavršavati i razvijati. Treba imati puno ljubavi da bi čovjek učio što treba i razvijao se. Tako sam od 1975. do 1977. išao u Hamburg u tvornicu gdje se rade samo orgulje. Po povratku s velikom ljubavlju radim taj posao. Na prvom mjestu mi je redovništvo, a orguljarstvo mi je na neki način hobi ili drugi posao. Jer kad bih se ja dao samo na gradnju orgulja, onda moj redovnički život ne bi bio to što je. U samostanu je nemoguće posvetiti se samo zanatu. Tu su strojevi, radnja, buka. Volim jako popravljati stare orgulje, uređivati i na njima raditi rekonstrukcije. Draže mi je to nego raditi nove. Još kao dijete privlačili su me harmoniji«, kaže fr. Gabrijel.

 

Redovnik mora imati obiteljski odgoj i duhovnu dimenziju

 

2014.1.21.Gabrijel.07Ističe da je posebno zahvalan svom župniku Marcelu Novaku koji je djelovao u njegove vrijeme i koji je zaslužan za brojna duhovna zvanja iz župe. Tako je uz mnoge njega i njegova brata usmjerio dominikancima. »Župnik je rekao mom ocu: Daj ti njega dominikancima, to su gospoda. Dotada nismo ni znali tko su dominikanci. Sve je to bilo spontano. Tako sam došao u Zagreb za brata laika, a ne za đaka.«

 

Fr. Gabrijel kaže da se prema njegovu mišljenju život sastoji šezdeset posto od manualnog rada, a puno manje od znanosti. »Ne daj, Božje, da ja podcjenjujem znanost, ali nekako je lakše baviti se knjigom nego raditi fizički. Kao brat laik u samostanu nema toga posla koji ti ne moraš znati. K tome za redovnika treba kućni odgoj od oca i majke i još imati onu dublju duhovnu dimenziju. To je zvanje. Ne smije se svesti sve samo na manualni posao ili na intelektualni rad. Treba spajati duhovni, manualni i intelektualni život. Tako i ja ne mogu sada dati redovništvo za gradnju orgulja. Vrlo mi je drago da sam izučio zanat i da mogu reći da sam majstor za nešto.«

 

U samostane su brojni polazili, stekli bi zanat, i kad bi naučili posao, pretežno bi odlazili. Fr. Gabrijel kaže da zbog toga mnogima poglavari nisu dopuštali da idu na zanat, jer bi znali reći: Kad završe zanat, onda će otići. Takvo razmišljanje od strane poglavara pogrešno je i pomalo sebično. Tko će otići iz zajednice, on će otići svakako, ali ako je formiran, bit će od koristi svojoj obitelji, Crkvi, široj zajednici i cijelom društvu. Svima to treba biti na pameti kako bi im uvijek osoba bila u središtu djelovanja, a ne institucija da bi sama po sebi opstala.

 

Samo trojica braće laika u cijeloj provinciji

 2014.1.21.Gabrijel.04

Sada u Hrvatskoj dominikanskoj provinciji samo su trojica braće laika: fr. Jure Buljan, te braća Posavci. »Svi smo od 63 do 70 godina starosti«, kaže dominikanac Gabrijel Posavec. »Vrlo teško mi pada kada nema mlađe braće laika u samostanu i kad vidim da ne dolaze novi članovi. Nemaš s kime porazgovarati, jer svećenici imaju svoj posao. Prije je bilo puno više sirotinje, pa je i to jedan od razloga što se više išlo u samostane. Ondje su razvijali svoj smisao za umjetnost ili ostvarivali svoje darove prema drugim sklonostima. Ali sve je to koristilo na dobrobit zajednice i cijeloga društva«.

 

Govoreći o redovništvu, Posavec ističe da zanimanje za redovništvo postupno opada, stagnira. Na to utječu brojni vanjski čimbenici, društvene prilike, izazovi kojima se ne odgovara svaki put na pravi način. »Kad ne odgovorimo na adekvatan način društvenim potrebama i izazovima, onda izgleda da opada redovništvo i gubi ono svoje izvorno poslanje. Ono jest i mora biti izvor duhovnoga života. Pravo redovništvo daje Crkvi jedan ton, onu duhovnu boju. Autentično svjedočenje u redovništvu privlači uvijek nove redovnike. Htjeli mi ili ne htjeli, ljudi su željni i potrebni duhovnosti, duhovne hrane. I redovništvo je može pružiti, ali mora biti životno uvjerljivo.«

 

2014.1.21.Gabrijel.06O razlici između redovnika svećenika i braće laika u samostanima fr. Gabrijel kaže: »Dok smo mladi, imamo nekakav kompleks manje vrijednosti. Kad mladi žele nešto pod svaku cijenu postići u životu, onda sigurno postoje kompleksi manje vrijednosti. Ali kad se zrelo razmišlja, svaki posao je jednako vrijedan. Da je nas braće laika više u samostanu, drukčije bismo radili, imali bismo više utjecaja, kako u svojim zajednicama, tako i u redovništvu. I mi bismo se međusobno natjecali u svojim poslovima. Ovako se ne smijemo i ne možemo natjecati sa svećenicima. Poslije ređenja oni imaju svoj posao, bilo u pastoralu, bilo u profesuri ili nekoj drugoj djelatnosti, a mi imamo svoje zanimanje. Zapravo, mi moramo znati i raditi sve poslove u samostanu.«

 

Orgulje su duša liturgije i crkve

 2014.1.21.Gabrijel.08

Pored svojih redovničkih obveza fr. Gabrijel s posebnim zanimanjem popravlja orgulje za koje je, kako kaže, sve manji interes u društvu pa i u Crkvi. Pokušava ih se zamijeniti novim instrumentima. »Elektronika je napravila čudesa i s njom se može puno toga postići. Župnici su često klasične orgulje zapustili, a za to najčešće navode razlog nedostatak novca. Tako idu linijom lakšeg otpora pa nabave za sitni novac nekakav sintesajzer i time se zadovolje. Uz to župnici često ne žele imati pjevače na koru, nego ih okupe oko oltara uz glazbala koja imaju. Tako u crkvama pjeva određena skupina mlađih, a stariji, sve da hoće, ne mogu te nove pjesme pjevati jer ne znaju. Nažalost, na njih se često i ne gleda u crkvi pa se postupno gubi srednji sloj. Malo tko više svraća pozornost na ljepotu i svrhu sviranja klasičnih orgulja. Kad pjeva zbor pored orgulja, svi su uključeni u pjevanje. Orgulje su duša crkve i liturgije. Ali, to se na neki način izgubilo i čini mi se da se sve više gubi. Ukusi su različiti i možemo mi pokušati na različite načine zamjenjivati orgulje, ali nema pravoga sviranja i pjevanja u crkvi bez klasičnih orgulja«, kaže fr. Gabrijel te ističe da u Hrvatskoj ima vrlo kvalitetnih orgulja. Od druge polovice 19. stoljeća Zagreb ima svoju firmu Heferer koja je napravila više od 230 orgulja po čitavoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Imali su vrhunske majstore, ali te su orgulje često u propadanju jer su u brojnim crkvama zapuštene.

 

Župnici moraju spasiti orgulje od propadanja

 

»Već tada smo bili daleko u Europi što se tiče gradnje orgulja i orguljarstva«, kaže fr. Gabrijel. »Ali danas rijetko župnici zovu za popravak orgulja. Kao da je to nešto nevrijedno ili u njima nije razvijan taj duh tijekom studija. Teško je reći u čemu je problem, ali orguljarstvo kod nas nije dovoljno razvijeno i nemaju mnogi smisao za to. Na tome treba Crkva više poraditi, razvijati u svećenicima i svećeničkim kandidatima odnos prema umjetnosti i umjetničkim vrijednostima pa tako u najmanju ruku spasiti to blago koje se još može spasiti. Ne smije se dopustiti da i dalje propada.

2014.1.21.Gabrijel.02

Naše su najvrednije orgulje u zagrebačkoj katedrali. One imaju osamdeset registara. To je čitav pogon koji izvrsno svira i njima trebaju stalno reparature. Majstori koji su ih pravili kažu da su danas loše i da ih se mora obnavljati«, kaže fr. Gabrijel te navodi da je od 1977. popravio sam tridesetak orgulja. Posljednje je radio u Gornjim Bogićevcima. Dobili su ih od benediktinaca iz Austrije. »Lakše je meni da popravljam orgulje nego netko izvan crkvenih krugova. Imam u samostanu sve, svoje strojeve, svoju radionicu. U samostanu me čeka hrana, spavanje, pa s puno manje troška nego određene tvrtke mogu pomoći da se obnove i spase orgulje«, zaključuje fr. Gabrijel Posavec.

 

Autor: Vlado Čutura

Izvor: Glas koncila 42/2004 (1582) - 17. listopada. 2004.