Sanja Nikčević - Kazalište je prijatelj kršćanske vjere

2014.8.30.Studijski.tjedan.13

Predavanja teatrologinje Sanje Nikčekvić tijekom ovogodišnjeg Studijskog tjedna koncentrirala su se na važnost kazališne umjetnosti u životu europskog društva. Predavačica je željela prikazati kako je kazalište kroz povijest često imalo religioznu, evangelizacijsku i afirmativnu funkciju, te služilo svrsi jačanja društva tako što je obrazovalo i osnaživalo publiku. U suvremenom kazalištu ova je funkcija izgubljena (dapače otišlo se u suprotnost!). Zato je cilj predavanja prof. Sanje Nikčević bio potaknuti na korištenje kazališta u propovijedanju i evangelizaciji, te ukazati na klasici iz prošlih epoha mogu biti od pomoći.

 

Naša civilizacija počiva na dvije temeljne epohe u kojima je kazalište bilo religiozno afirmativno: antika i srednji vijek. Pisci su inspiraciju za sadržaj svojih predstava vukli iz klasične mitologije i Svetog pisma. Predstave se izvodilo za vrijeme velikih religioznih praznika, sudjelovao je cijeli grad i samo kazalište služilo je za prenošenje vjerskih istina na drugačiji način. Od srednjeg vijeka vlada hijerarhija vrijednosti u društvu koja vjerom tumači svijet oko nas (Bog), dužnost je odraz odnosa prema društvu (što predstavlja kralj), a čast je u temelju odnosa prema pojedincu (otac). U kasnijim epohama kazalište je nekad afirmiralo svoju kršćansku vjeru i pisalo iz perspektive ove hijerarhije, ali tako da je samo dominirala pojedina komponenta. Ako je u srednjem vijeku dominanto prikazivan Bog na sceni, barok je govorio o kraljevima i plemićima, a drama 18. i 19. stoljeća o obitelji i pojedincu. No okvir vrijednosti je uvijek bio prisutan. Tim epohama suprotstavljale su se one „oponašateljske" koje su imale uzor u nekom drugom sistemu vrijednosti – najčešće antici (renesansa i klasicizam) ili u mitovima (romantizam). No, i dalje je u društvu vladala tzv. kršćanska ideja. Iz svake epohe neka su djela ušla u zajednički kanon tzv. klasičnih ili vrijednih djela.

 

2014.8.30.Studijski.tjedan.15Dvadeseto stoljeće unijelo je promjene u odnos prema svijetu, a tako i prema umjetnosti. Znanost je postala način tumačenja svijeta i dokinula vjeru u Boga, kritika društva postala je paradigma odnosa prema društvu, a pojedinac je postao centar svijeta jer je sve podređeno njemu.

 

Iz te perspektive tumače se i starije povijesne epohe pa se tako negiraju ona razdoblja koja afirmiraju kršćansku ideju (srednji vijek, barok, 18 i 19 st.), a uzdižu oponašateljska razdoblja (renesansa i klasicizam), dok se antika koja se ne može zanijekati reinterpretira. Mitologija je postala „književnost" iako je bila vjera tog vremena, a klasici se tumače suprotno od duha u kojem su napisana.

 

Tako se Sofoklov Kralj Edip (antika) tumači kao bespoštedni borac za istinu, pravedni pobunjenik protiv Bogova, iako je u originalu jasno prikazan drugačije. Naime, Edip od samog početka zna istinu (da je ubojica svoga oca Laja), ali je ne želi priznati jer njegova motivacija u drami nije pronalaženje istine nego volja za moći odnosno ostanak na vlasti. Edip je tragični junak koji zbog svoje krivice (oholosti) upada u niz tragičnih događaja i na kraju propada. I to govore ne samo njegovi postupci i karakter (osoran je, prijeti, osuđuje, ubija) nego jasno komentira i kor koji je u svakoj antičkoj tragediji komentar junaka i glasnogovornik vrijednosnog sistema društva koje zagovara red, smirenost, mudrost ali i poslušnost bogovima! Edip je primjer kako propada onaj koji nije takav.

 2014.8.30.Studijski.tjedan.14

Život je san Pedra Calderona (barok) se tumači kao pesimistična drama o nestalnosti ljudskog života i svijeta, a zapravo je pozitivna priča koja niječe determinizam sudbine nego afirmira slobodnu volju pojedinca, jer samo prava sloboda donosi mir duše. Kada kraljevom sinu Sigismundu bude dva puta oduzeto i zlo (Zatvor) i dobro (kraljev dvor), on napokon shvati: život privid i prolazan, sve što čovjek ima može mu se oduzeti, te se na ništa treba vezati – najvažnije u životu je ne izgubiti dušu. Postavljen kao kralj, Sigismund treba donositi odluke u interesu kraljevstva, a ne u cilju zadovoljavanja svojih interesa. Tako na kraju, Sigismund pobjeđuje ne samo kao ratnik i državnik (oprosti onima koji su se časno borili protiv njega uključujući i ocu čime okončava rat) nego i samoga sebe jer se odrekao djevojke Rosaure jer joj je izgubljenu čast moglo vratiti samo vjenčanje s onim koji joj je tu čast oduzeo. To su likovi koji griješe i mogu shvatiti svoju grešku, te se pokajati - to je svijet drame u kojem se oprašta i prihvaća oprost.

 

Kao i u Shakespeareovoj Oluji (elizabetanska tragedija) gdje Prospero izazove oluju i na svoj otok nasukao brod svog brata koji ga je protjerao, jer je zbog magijskog znanja zapustio vladavinu. Postavši veliki čarobnjak Prospero sada može vladati nad svima koje je zarobio, ali on se ne želi osvetiti nego na kraju drame oprostom pozitivno okonča svoju priču. Shakespeare u toj drami afirmativno okončava sve svoje druge priče iz tragedija (Hamlet, Romeo i Julija, Machbet, Richard III idt). Dok je u tim tragedijama osveta i oholost izazivala nesreće, sada je Prospero zaustavio taj mehanizam smrti i oprostom donio život. To je mogao napraviti, jer je shvatio da je molitva jača od magije, te da je oprost jači od osvete pa se zato na kraju odriče magije (otpušta duhove koji su mu služili, lomi magijski štap) i posvećuje se molitvi. Oluja je ujedno i oporuka samog Shakeseparea jer je nakon te drame i on otišao iz kazališta, vratio se obitelji koju je napustio zbog avanture i smirio se. Danas se pak taj potez naopako tumači kao rezignacija glavnog lika koji se vraća u licemjerno društvo!

 

2014.8.30.Studijski.tjedan.16Početkom dvadesetog stoljeća umjetnost, pa tako i kazalište, vjeruje da će ukazujući na probleme društva naročito potlačenih skupina društva (žene, radnici, siromašni) promijeniti svijet na bolje. I to je u početku bila socijalna umjetnost. No s vremenom se počelo nametati vrlo određena slika svijeta koja se proglašavala lijevom, naprednom i kritikom društva a zapravo je rušila temeljene vrijednosti društva (vjeru i temeljne institucije društva). Mane za koje se društvo proziva su vrlo ograničene (homofobija rasizam i seksualne aberacije), dok se izbjegavaju ozbiljniji problemi (nezaposlenost, pljačke u tranziciji i sl). Takvo je stanje dominantno u glavnoj struji kazališta koja uživa pozornost medija, novčane donacije, pozive na ugledne festivale i nagrade, dok je publika pobjegla. Srećom na margini (glavnih gradova, zemlje, profesionalnog kazališta) postoji i dalje kazalište koje afirmira temeljne vrijednosti društva i služi zabavi, ali i poticanju i uzdizanju publike!