Prof. dr. sc. Luka Tomašević - Propovjednik kao navjestitelj kršćanske pravednosti

IMG 1108-Optimized

Tijekom trećeg radnog dana ovogodišnjeg Studijskog tjedna braće dominikanaca u formaciji, prof.dr.sc. Luka Tomašević održao je niz od tri predavanja. U ovom tekstu vam donosimo kratki sažetak prvog predavanja pod naslovom 'Propovjednik: Navjestitelj kršćanske pravednosti'.

 

Svaki čovjek se pita: kako rješavati osobne i međuljudske odnose, jednako kao i one narodne i međunarodne? Ljudi se gotovo jednoglasno slažu da se ta pitanja rješavaju po načelima pravednosti, kako bi se u društvu uspostavio pravedni odnos, ako već ne može i jednakost. Stoga su ljudi uvijek bili osjetljivi na pravednost ili bolje na nepravednost, a pogotovo danas. Pače, danas je osjetljivost na nepravdu još i veća i sve smeta i sama pomisao da bi netko, pogotovo državni službenici, mogli postupati suprotno od ustaljenih normi djelovanja. Vjerojatno u toj činjenici i stoji zajednička želja svih da se dobro određenim zakonima i propisima reguliraju svi odnosi u društvu.

 

Prema osnovnom kršćanskom načelu pravednost se može definirati kao krepost koja proizlazi iz ispravne savjesti i iskustva koja volju usmjerava na dobro i želi svakome dati ono što mu pripada. Stoga ona nije posljedica dogovora među ljudima već je ona nešto daleko više i objektivnije. Dakako da je to cilj svakoga društva i njegova mira koji se postiže "ostvarivanjem socijalne i međunarodne pravde, ali i provođenjem u život onih vrlina koje promiču suživot te nas uče da živimo u jedinstvu kako bismo zajedno, dajući i primajući, gradili novo društvo i bolji svijet."

 

S obzirom na socijalnu pravednost postoji pravi paradoks u našem svijetu. S jedne strane nikada se više o njoj nije govorilo i pisalo, nikada toliko nije bilo snaga željnih da se ostvari na čitavom svijetu, a s druge strane postoje toliki antagonizmi i podjele koje izgledaju nepremostivi. Svemu je razlog nesklad proizvodnje i raspodjele zaliha i dobara nužnih za razvoj što je recesijska kriza još i više produbila u svijetu. I točnom se čini tvrdnja da je današnje stanje globaliziranog svijeta stanje očite nepravde, ali i socijalnog grijeha gdje nema etičkih vrijednosti i gdje glavnu riječ igraju nacionalni i državni egoizmi.

 

Papa Pavao VI. je započeo govor o solidarnosti kao najboljem putu ostvarenja socijalne pravednosti, te naglašava da je za kršćane ona ne samo dobrobit „nego i dužnost" (Populorum Progressio, 17). Ona mora obuhvatiti ne samo osobe već i čitave narode: „Razvijeni narodi imaju najhitniju obavezu da pomognu zemljama u razvoju" (PP, 48). Solidarnost nije samo milostinja ili davanje od suviška. Njezin cilj je osamostaljenje čovjeka i naroda, aktiviranje svih resursa i pravedno dijeljenje nužnih materijalnih dobara (kapitala, sirovina, strojeva, prehrane), kao onih i nematerijalnih (kultura, tehnologija, informacija) kako bi se mogao postići razvoj.

 

Ivan Pavao II. je posebno razvio ideju globalizacije solidarnosti, vjerojatno pod samim dojmom poljske „Solidarnošći". Solidarnost valja "shvatiti kao sustav koji određuje odnose u suvremenom svijetu sa svim njegovim ekonomskim, kulturnim, političkim i vjerskim komponentama i valja je uzeti kao moralnu kategoriju. Ako se uzajamnost shvati u tom smislu, onda je solidarnost jedini odgovor na nju - i to solidarnost kao moralno i socijalno ponašanje, kao "vrlina". Ona nije, dakle, osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi, bliskih ili udaljenih. Naprotiv, to je "čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni" (Sollicitudo rei socialis, 38).

 

Moderni svijet gradi civilizaciju korisnosti, a ne civilizaciju ljubavi. U korijenu te civilizacije je ekonomska efikasnost, ljepota i fizički užitak, dok se sve drugo odbacuje. Time se je razvio individualizam sa svojim prohtjevima slobode bez odgovornosti i stvaranjem utilitarističkog morala. Glavna oznaka takvog morala jest, zapravo, moralni relativizam ili zadovoljavanje vlastitih potreba ne brinući se o općem dobru. Time je stvoren duh sebičnosti ne samo kod pojedinaca, već i kod obitelji, naroda i država. Drugi nikada nije shvaćen ni prihvaćen kao dar već kao neprijatelj, a društvo je postalo društvo međusobno suprotstavljenih pojedinaca i obitelji gdje svi nastoje nadići drugoga ili druge. Stoga je ovaj papa po prvi puta i progovorio o strukturama grijeha koje pritišću ovaj svijet (SRS 36, 37).

 

Papa Benedikt XVI. pak razvija staru kršćansku ideju o povezanosti ljubavi i pravednosti koju je već započeo Pijo XI. Za Benedikta XVI. ljubav i pravednost su stupovi istinskog socijalnog razvoja nešto su dužni paziti svi ljudi, posebice oni koji vode društvene institucije jer moraju nadići ideju profita i osobnog interesa kako bi se „zauzeli za izgradnju budućnosti dostojne čovjeka". Bog je po papi „branitelj siromaha i ljubi svakoga čovjeka zbog onoga što on jest". Stoga on i poziva da se kršćani zauzimaju da svakom čovjeku bude osigurano „ono što mu pripada". No, i javna administracija treba biti otvorena „da preko ljubavi dadne propulzivnu snagu za pravi razvoj i za ostvarenje pravednijeg i bratskog društva." To je važno pokazati onamo gdje se „uočavaju posljedice ekonomske krize i gdje su veliki rizici društvene isključivosti". (Govor 4 veljače, prigodom posjeta sjedištu Rimskog Caritasa- Osservatore Romano, utorak, 16. veljače 2010., str.7.). Benedikt XVI. također teološki povezuje ljubav i pravednost na primjeru blaženstava u kojima Isus „donosi novi horizont pravednosti koja izgrađuje bolji svijet", ali pravednosti koja ne traži socijalnu i političku revoluciju, već „revoluciju ljubavi".