Prof. dr. sc. Luka Tomašević - Propovjednik kao nositelj ekologije mira

IMG 1125-Optimized

Tijekom trećeg radnog dana ovogodišnjeg Studijskog tjedna braće dominikanaca u formaciji, prof.dr.sc. Luka Tomašević održao je niz od tri predavanja. U ovom tekstu vam donosimo kratki sažetak prvog predavanja pod naslovom 'Propovjednik: Nositelj ekologije mira'.

 

Filozofija je još od VII. stoljeća pr. Kr. (jonska škola) istraživala nepoznato, sve ono što je ograničeno u prostoru i vremenu i što je moglo imati više odgovora i interpretacija. Tako je filozofija bila shvaćena kao nabrajanje beskonačnih mišljenja i interpretacija onoga što je bilo rečeno, napisano ili mišljeno u drugom vremenu i drugom prostoru. Na toj činjenici i leži jedan od razloga opadanja zanimanje za nju u modernom razdoblju kada njezinu ulogu preuzimaju praktične, tj. eksperimentalne znanosti. Time se izmijenila i paradigma znanja koja se danas vrti u krugu tehničkih, znanstvenih i iskustvenih odgovora. Ta promjena se najbolje vidi u kompleksnom odnosu čovjek-priroda. Naime, već od samih početaka zapadne misli čovjek je bio smatran istražiteljem prirode koji je proučavao njezine dinamičke procese, manifestacije i poveznice između uzroka i posljedica.

 

Tijekom posljednjih stoljeća razvija se pak pojam individualizma u društvu gdje svaki pojedinac proklamira i brani svoja vlastita prava, ostvaruje ideje slobode, jednakosti i bratstva što su stečeni u krvavim borbama. To razdoblje odbacuje antičku kozmološku univerzalnost, kao i onu božansku koja je carevala u srednjem vijeku te ih nadomješta razumom, tj. sposobnošću koju posjeduje svaki pojedinac i svaki čovjek. Razum postaje snaga spoznaje i motor znanja. Razum počinje dominirati čitavom stvarnošću, a priroda postaje objekt znanstvenog istraživanja u rukama racionalnog čovjeka, odnosno u rukama razumskih pojedinaca koji tvore društvo. Čovjek je svojom razumskom moću postao nadmoćan prirodi i može joj nametnuti svoju volju, svoja pravila, može ju mijenjati i usmjeravati jer je njemu pripala zadaća spoznavanja, znanja i odlučivanja.

 

U takvom odnosu bila je zaboravljena etika i etička odgovornost što se najbolje pokazalo u II. svjetskom ratu sa stvaranjem koncentracionih logora i nehumanih ispitivanja nad ljudima kao i stvaranje i bacanje atomske bombe na Japan. Svijet je uvidio da znanost nije bezazlena, a nisu više ni liječnici ni medicina jer znanost postaje ubojita, a danas može manipulirati i tijekom života. Stoga se i traži jedna nova filozofija koja bi znanost uvela u njezine prave granice, te ukazala na neispravnosti i nametnula joj etička ograničenja preko kojih čovjek ne smije ići. Ono što čovjek zna i može znati, ono što čini i što može učiniti bacilo je svijet i moral na koljena, tako da se pojavila potreba za novom znanošću preživljavanja, nazvanom bioetika, s jedne strane, a s druge kao nova znanost koja može i mora povratiti narušeni ekvilibrij između čovjeka i prirode.

 

Teologija, posebice ona katolička, dugo je ostala po strani i nije sudjelovala u diskusijama o sudbini ovoga svijeta. Dobiva se dojam kao da se orijentirala samo na spasenje duša i naviještala kraljevstvo nebesko, a svijet prepuštala razvoju kulture i znanosti. No, ekološko pitanje, kao i jasna svijest da tehnička znanost ne može dati smisao bitku i životu, prisililo je teologiju da preispita svoju antropologiju, kao i odnos čovjeka i Boga (tradicionalna tema ove znanosti), odnose među i odnos čovjeka i prirode. Tako se pojavila eko-teologija kao nova grana praktične ili konstruktivne teologije.

 

Eko-teologija postaje dio konstruktivne teologije koja se usmjerava na međuodnos religije i prirode, posebice na onaj dio koji se odnosi na istraživanje. Govoreći općenito ona polazi od pretpostavke da postoji odnos između religije ili duhovnog pogleda i degradacije prirode. Stoga ona kao prvotni cilj ima interakciju između ekoloških vrijednosti, kao što je održivost, i čovjekove dominacije nad prirodom. Takav stav prihvaćen je u gotovo svim religijama, a diljem svijeta su se razvili religiozno-istraživački projekti i stavovi o njima.

 

Kako živjeti u "kući" svijeta, kakav je ispravan odnos prema svemu što nas okružuje i koje je čovjekovo mjesto u svijetu, osnovna su pitanja koja danas postavlja i teologija! Time teologija, zapravo, otkriva ljudsko, odnosno moralno značenje čovjekova bivstvovanja u svijetu. Njezin prvi problem je jednak osnovnom teološkom problemu koji se sastoji u gorkoj činjenici da naš ljudski svijet ne odgovara iskonskoj Božjoj dobroti i nakani. Svijet je pun siromaštva, nasilja, tlačenja, nepravdi svih vrsta, trpljenja pravednih i nevinih, kao i uništavanja same prirode oko nas.

 

Tako se čovječanstvu bitno nameće moralna nužnost nove solidarnosti kako bi moglo preispitati svoj način života. Današnji je čovjek previše naklonjen hedonizmu i konzumiranju te ostaje indiferentan na štetu koja iz toga proizlazi. A baš težina ekološke situacije pokazuje koliko je duboka čovjekova moralna kriza. Ako se ne cijeni osoba i ljudski život, onda se ne mogu cijeniti ni drugi ljudi na zemlji. Moderne kreposti života morale bi postati skromnost, umjerenost, samodisciplina i duh žrtve ako čovječanstvo doista ne želi da osjetimo užasne posljedice nebrige pojedinaca.