Prof. dr. sc. Luka Tomašević - Propovjednik kao navjestitelj istine života

img 1077-optimized

Tijekom trećeg radnog dana ovogodišnjeg Studijskog tjedna braće dominikanaca u formaciji, prof.dr.sc. Luka Tomašević održao je niz od tri predavanja. U ovom tekstu vam donosimo kratki sažetak prvog predavanja pod naslovom 'Propovjednik: Navjestitelj istine života'.

 

Život je čudesna stvarnost i kao takav on je prvi objekt bioetike. Život, stoga, ima više odnosa (osobni, društveni, obiteljski, sa stvarima). Bioetika najprije govori o životu (fenomenologija), o odnosima koji imaju za cilj određenu dominaciju i manipulaciju samog života, ili čovjeka kao takvoga. Život u današnje doba trpi bezbroj zahvata na svome početku (umjetna oplodnja i medicinski potpomognuta oplodnja), na svršetku (eutanazija, distanazija, umiranje), ali i tijekom života (presađivanje, mutilacija, eksperimentiranje).

 

Naše 21. stoljeće je označeno novom i velikom revolucijom pod vodstvom znanosti koja je ostvarila ogromni napredak upravo nad ljudskim životom u zadnjih nešto više od trideset godina. Ona je nazvana biotehnološkom revolucijom, a naše stoljeće biotehnološkim. Posebna su dostignuća u biologiji, posebice u genetici tako da danas govorimo o homolognoj i heterolognoj prokreaciji u laboratoriju, o ljudskom genomu i o mogućim manipulacijama na njemu, o genetičkom inženjerstvu, o kloniranju životinja, ali i ljudi, o znanstvenim istraživanjima na ljudskim embrijima u terapeutske ili eugeničke svrhe. Brzim razvojem kliničke medicine, a posebice genetike, počele su se dovoditi u pitanje klasične definicije, bilo one religiozne, bilo filozofske. Sve veća moć manipulacije života uz pomoć tehnike i znanosti stvorilo je u našem svijetu shvaćanje da život više i nije nekakva apsolutna, već daleko više relativna vrijednost koja se kreće oko pojma kvalitete života.

 

Riječ je o premještanju naglaska pogleda na život: na život se više ne gleda kao na vrijednost samu u sebi, već je naglasak postavljen na kvalitetu života, tj. sve se više gleda na življeni život. Riječ je, dakle, o prijelazu sa svetosti života na njegovu kvalitetu, što nužno uključuje i kvalitetu ljudskih odnosa. Posljedica toga je to da život nije više samo u Božjim rukama, već i u našim jer njegova kvaliteta ovisi o nama, tj. o ljudima. Upravo stog razloga, danas su mnogi pobornici zaštite prirode, ali istovremeno i zagovornici abortusa jer za njih embrij nema ljudskih odnosa i stoga je on samo biološka nakupina stanica.

 

No, za teologiju život nikada nije samo jednostavna organizacija materije prema zakonima fizike i kemije. Pod tim vidom i Darwinova teorija evolucije itekako ima smisla. Takva organizacija se ne protivi biblijsko-teološkom shvaćanju stvaranja čovjeka i života, a u teoriji evolucije uopće nema nikakve dramatične opasnosti za kršćansku vjeru. Vjera u Boga Stvoritelja nije nikakva antiteza znanosti niti teoriji evolucije biološkog života. Vjera je jednostavno, tumačenje nastanka, podrijetla i smisla života, pogotovo čovjeka i svijeta. Za teologa, ili bolje, za vjernika, život je Božji dar. Život nastaje i razvija se isključivo po Božjoj inicijativi i zahvatu, a do punine dolazi u smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Život je, dakle, dar povjeren čovjeku da ga vodi i usmjerava njegov razvoj, da vodi brigu o njemu, da ga čuva i očuva te da ga razvija kao da samo o njemu ovisi. U tom smislu čovjek je sustvoritelj i suradnik Božji koji nastavlja djelo stvaranja kroz povijest. Zanimljivo je i to da kršćanstvo ispovijeda da život u potpunosti pripada Bogu, ali je ipak potpuno u ljudskim rukama. To ima i svoje bioetičke posljedice: čovjek sa životom ne smije raspolagati autonomno, i mora ga poštivati i Bogu vratiti onako kako to Bog hoće preko svojih zakona.

 

U svjetlu te bogate teološke antropologije, mogu se uspostaviti i neke etičke perspektive. S osnovnog teološkog pogleda život je dar, a taj dar je povjeren čovjeku da za njega bude odgovoran. Dakle, čovjek mora djelovati odgovorno (princip odgovornosti). Nadalje, premda teološki pojam života izgleda „jednostavan", ipak on u sebi nosi određenu kompleksnost. Fizički život je polariziran između vrijednosti osobe koja je u Kristu pozvana na božansko sudjelovanje. To je, pak, granična stvarnost između materije koja je niža stvarnost i one duhovne koja je viša i koja sudjeluje u božanskom životu, što izgleda paradoksalno. Čovjek se tako nalazi između zemlje i neba, istovremeno na zemlji, ali i pod nebom. Upravo u takvom shvaćanju, čovjek onda posjeduje život na višoj razini i nadilazi sva ostala živa bića. Gledajući odozdo on je „kruna" svih živih bića i punina razvoja životne sile, i to upravo kao evolucija same materije. Pogledom „odozgo" sama njegova sposobnost razmišljanja udaljuje ga od ostalih živih bića. Ono što „odozdo" izgleda kao kruna čitave evolucije, „odozgo" izgleda kao smisao koji ciljano usmjerava čitavi vitalni dinamizam. Dakle, u svom izvoru život je dar, onda je i njegova svrha da postane dar, tj. da se konačno daruje i tako postane živa Božja slika, dar onoga koji se daruje (Post., 1,27).