Sanja Nikčević - Povezanost kazališta i religije

2014.8.27.Studijski.tjedan.03

Ove godine jedan od gostuućih predavača na XVII. Studijskom tjednu braće dominikanaca u formaciji je i Sanja Nikčević koja govori o pozitivnoj poveznici i međusobnom utjecaju između kazališne umjetnosti i religije. Kao određena vrsta predokusa i jedan mali uzorak njenih predavanja donosimo vam interview koji je ova teatrologinja dala za Bitno.net prije nekoliko dana kada je objavljeno da će postati nova kolumnistica te poznate kršćanske web-stranice.

 

Sanja Nikčević jedno je od najpoznatijih imena hrvatske teatrologije čiji istupi i kritike uvijek izazivaju reakcije. Kazališna kritičarka i redovita profesorica na Odsjeku za kazališnu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku svojom je knjigom "Nova europska drama ili Velika obmana" prije nekoliko godina stvorila pravu "revoluciju" na hrvatskoj kazališnoj sceni. U ovoj knjizi hrvatska teatrologinja kritizira dominantnu kazališnu estetiku u kojoj prevladavaju nasilje, seks i nihilizam, a koju je ona precizno secirala kao trend koji je nametnula redateljska elita, bez ikakvog interesa publike. Ova knjiga joj je priskrbila mnogo neprijatelja i postala je omrznuta osoba u krugovima hrvatskog kazališnog mainstreama, ali je i s druge strane dobila mnoge nagrade.

 

- Gledao sam vas na jednoj konferenciji kada ste pričali o svom pozivu. Bilo je zanimljivo čuti kako ste već kao mala djevojčica željeli biti – kazališna kritičarka!

 

Svi mi smo određeni svojim talentima i svojim nagnućima, problem je u tome što taj prvotni impuls nekako prigušimo. Odrastala sam u malenom mjestu, Kloštru Podravskom, gdje nije bilo kazališta. I jednom me je mama odvela u Viroviticu na kazališnu predstavu. Kada sam prvi put sjela u stolac i kada su se prvi put ugasila svjetla, a zastor otvorio, ja sam bila očarana, potpuno „kupljena". Vraćali smo se kući i rekla sam: Mama, ja bih da moj posao bude da gledam kazališne predstave. Odgovorila mi je: Rekla si to sada meni i nemoj to više nikome govoriti (smijeh). Ipak sam to rekla susjedi koja me je jako voljela. Odgovorila mi je: Kćerka draga, kakav ti je to posel? Ko da te netko plaća da gledaš televiziju! Naravno, u mom selu se poznavalo sedam vrsta poslova – liječnik, svećenik, profesor, poštar, administracija, trgovac i seljak.

 

E sad, ja sam mogla sve to zaboraviti i reći da ništa od toga. Međutim, to iskustvo je ostalo u meni i djelovalo je. Kada ne znaš točno što hoćeš, onda pokušaj po srcu birati barem ono za što osjećaš da te manje odbija (smijeh). Tako sam birala srednju školu i tako sam birala fakultet. Znala sam da se ne želim baviti prirodnim, nego društvenim znanostima Kada sam došla u Zagreb na studij komparativne književnosti i francuskog jezika, počela sam čitati novine i shvatila da moj posao iz snova – postoji! Postoji čovjek koji piše o predstavama dakle posao mu je da gleda predstave. I zove se kazališni kritičar!

 

- Znači, to dječje maštanje, ispostavilo se, bilo je pravi Božji poziv?

 

Ja vjerujem da nam Bog stavlja u srce talente i sklonosti, kao i odgovornosti prema njima, ali nas okolina na određeni način cijelo vrijeme udaljava od toga. Mi u srcu znamo što želimo i kamo želimo ići, ali to ne možemo odmah precizno definirati. Ali, možemo već od početka vidjeti neke temeljne sklonosti – jesu li ti draže prirodne ili društvene znanosti, jesi li za posao povezan s javnom komunikacijom ili ne, lijepo crtaš ili lijepo pišeš, lud si za brojevima ili voliš životinje... i slično. Dakle, te talente koje nam je Bog stavio u srce dužni smo razvijati. Ona predivna biblijska priča o talentima govori upravo o tome. Gospodar se naljutio na slugu ne zato što nije puno zaradio nego zato što sa svojim talentom nije ništa napravio. Ali okolina oko nas nam stalno govori – moraš raditi nešto „pametno". A što je doista pametan posao? Svi govore, onaj na kojem se puno zaradi. Ali koliko ima bogatih a nesretnih ljudi, pa mi se nekako čini da to ipak nema veze. Čini mi se da je „pametan" onaj posao koji voliš raditi, koji radiš dobro i s kojim stvaraš neku korist za zajednicu. Kada takav posao nađeš, onda s njim dolazi i sve ostalo – novac, slava, priznanje... Možda nešto sporije, ali dolazi.

 

Na svom duhovnom putu otkrila sam kako ne postoji idealna 'formula', recept, koji će ti pomoći donijeti odluku u nekom presudnom trenutku. Ali , zato postoji stav koji će ti pomoći tu odluku donijeti: osluškuj vlastito srce u kojem je ono što je autentično u nama. Ono Božje. I slijedi to, što god ti okolina govorila. Ima predivna priča o žabicama koje su se penjale na visoku planinu. i svi su dovikivali da im je to preteško, i sve su odustale osim jedne. Ona se popela na vrh a kad su je htjeli intervjuirati otkrili su da je – gluha. Zato je i uspjela.

 

- Dobro, idemo malo o toj ljubavi prema kazalištu... Zašto vam je toliko važno? I zašto bi nama ostalima trebalo biti važno?

 

Standardan odgovor je: kazalište je živa umjetnost. Ono je jedina umjetnost u kojoj živi sudionici na sceni predstavljaju dio svijeta. I u tome je nešto doista posebno: u činjenici da živi ljudi na sceni živoj publici, dakle tebi osobno, prenose neku poruku. Kazalište je, primjerice u odnosu na filmsku umjetnost, prilično ograničeno u svom prikazivanju svijeta. Koliko god se scenografi trudili, koliko god novaca uložili u spektakl – pozornica ipak ostaje skučena na svoj fizički prostor. Zato je gledatelj mora nadograditi svojom imaginacijom, od gledatelja se traži aktivan angažman koji pojačava tvoj doživljaj. Uključen si u cijelu predstavu sa svojom maštom. I zato je jači dojam koji kazalište ostavlja na tebe.

 

Upravo zbog snage djelovanja ono mora imati i odgovornost prema publici. Uvijek govorim svojim studentima – vi odabirete kakvu ćete poruku poslati sa scene i važno je da ste svjesni da s tom porukom na neki način utječete na ljude koji vas gledaju. Želim da nauče razlikovati trendove koji su trenutačno „in" i svoje vlastite poticaje i želje pa ako se to ne poklapa da imaju snage oduprijeti se.

 

Svako kazalište šalje vrlo konkretnu poruku. Ona govori o životu, o društvu u kojem živimo, o uzrocima zbog kojih je ono takvo kakvo jeste. Poruka o tome imaju li taj život i to društvo neki dublji smisao i značenje i kakav ili nemaju i zašto. Neki umjetnici tvrde da je njihova umjetnost oslobođena te poruke, da je nadvisuje. To nije točno, poruka je uvijek tu. I politička i etička i duhovna – od toga tko je kriv za Domovinski rat do toga ima li Boga ili ne u suvremenom svijetu. Imaju je i druge umjetnosti, ali ona se u kazalištu prenosi na posebno dojmljiv način.

 

- Kazalište je uvijek imalo tu društveno važnu ulogu?

 

Da, njegovu važnost pokazuje i njegov nastanak – nastalo je iz vjerskog rituala. Danas se antička religija smatra kao mit, kao literatura koju promatramo fenomenološki, ali ona je bila njihova vjera. Kazalište se igralo na Velikim Dionizijevim igrama, značajnom vjerskom prazniku antičke Grčke. Nastalo je iz rituala kada je jedan od glumaca koji je sudjelovao u pohvali Dionizu progovorio u njegovo ime. Predaja kaže kako je tadašnji gradonačelnik Atene, Solon, bio zgrožen time, tom „laži". Ali, ta se „laž" ljudima svidjela i gluma je postala konvencijom kazališta. Međutim, od ovog ritualnog izvora ostala je ritualna funkcija kazališta u Grčkoj. U kojoj je mjeri kazalište u antici bilo važno, govori i podatak da su građani za ispade na festivalima na kojima su se prikazivale predstave bili kažnjavani – smrću.

 

Današnje kazalište je nastalo na dva temelja i oba su religiozna kazališta. Prvi je antika a drugi je srednji vijek. U njemu je kazalište također imalo vjerski karakter s takozvanim prikazanjima, predstavama koje su govorile o Muci Isusovoj (misteriji), svecima (mirakuli) ili moralnom pouku kako spasiti dušu (moraliteti). Dakle, vjerske teme na pouku i osnaženje publici postavljale su se u sklopu najvećih vjerskih blagdana. U obje epohe kazalište se odvijalo u krugu koji je označavao cijeli svijet, a predstave su bile svevremenske jer su govorile o nečemu što se uvijek ispočetka ponavljalo, odnosno zauvijek trajalo. Bila je uključena cijela zajednica, u kazalište su išli svi i bilo je – besplatno za publiku!

 

Ali je postavljanje kazališta oduvijek bilo jako skupo. U antici su ugledni građani imali obvezu financijski pomagati zajednicu, to se zvalo liturgije. Recimo opremiti ratni brod ili organizirali festival kazališnih predstava! I u srednjem vijeku prikazanja su bila jako skupa, ali bi cijeli gradovi sudjelovali u njihovu financiranju. Kazalište je i danas jako skupo, ali se uvijek pronalaze sredstva za njega.

 

- Znači – važno je.

 

Točno, važno je. Iako u nekim vremenima manje, u nekima više. Govorimo li o antici, kazalište je tada osnaživalo zajednicu. Grci su igrali svoje mitove u kazalištu, svoju vjeru! Priče koje su znali iz mita, ali su im dodavali motivacije likova i komentar kora. Kor je predstavljao društvo, on je suosjećao s likovima ili ih je i kritizirao, tumačio u čemu su pogriješili. Dakle, antička tragedija bila je ne samo ritualna nego i didaktična, iznimno važna za zajednicu. Slično je u srednjem vijeku – u Muci se uvijek pojašnjavala motivacija likova – zašto je Juda izdao Isusa ili zašto je Bog pristao na to da bude raspet. To su dvije ritualne epohe gdje je kazalište gotovo sveto.

 

U nekim drugim epohama ono služi zabavi ili obrazovanju, kada je imitativno ili citatno. Rim, renesansa, klasicizam – to su razdoblja koja su bila okrenuta antici, prošlosti i u tim su epohama tražili inspiraciju pa su u svom vremenu imali suženi doseg – samo obrazovanu publiku. Time su izgubili i ritualni karakter jer više nisu govorili o svojim bogovima, o svojoj vjeri, nego su citirali nekog drugog.

 

Postoje i druge epohe, poput baroka ili građanske drame 18. i 19. stoljeća, koje se bave društvom i vremenom u kojem djeluju i ojačavaju njegove temelje. Kazalište je tada u suglasju sa svojim vremenom, bavi se s njime i nudi rješenja za njega. To ne znači da se izbjegavaju teške i ružne teme, ali se s pozornice ljudima šalju poruke o tome kako se ne treba ponašati. Mi danas Edipa tumačimo kao borca za slobodu, ali on je svojedobno napisan kao lik koji je bio motiviran ohološću, pogrešnim stvarima. Ne samo njegovo ponašanje, nego i kor nam to jasno govori. Sve velike tragedije antike, baroka i građanske drame/tragedije napisane su kako bi pokazale ljudima kako ne treba živjeti, a kroz tragične primjere pojedinaca. Sve te epohe koje su bile u suglasju sa svojim vremenom, pokazivale su da je svijet dio jednog velikog sustava u kojem vlada dobri Bog. I ako se negdje dogodi nepravda, ona će, makar na drugom svijetu biti ispravljena. Riječ je o sustavu u kojem je na vrhu bio Bog i vjera koji su tumačili svijet, ispod njega je bio kralj koji je bio predstavnik države i definirao dužnost, a na trećem mjestu je bio otac, glava obitelji koji je svojim ponašanjem definirao čast. Srednji vijek se bavio Bogom, barok kraljem i državnom vlašću, a 18. i 19. stoljeće ocem i obiteljskom zajednicom. Pedro Calderon de la Barca, najznačajniji pisac baroka, svoje je komade pisao iz uvjerenja, nitko ga nije tjerao na to. Bio je ugledan i bogat, a pisao je srednjovjekovne komade i predivan Život je san. On je svjesno i promišljeno pisao te afirmativne komade dokazujući da svijet ima smisla a čovjek u njemu ima svoje mjesto. Shakespeare je na kraju svog dramskog rada napisao Oluju u kojoj glavni lik, Prospero, postane veliki čarobnjak ali se na kraju komada odrekne magije u korist vjere i umjesto osvete za nanesenu nepravdu izabere oprost. Time on zaustavi kotač zla koji je u svim Shakespeareovim tragedijama funkcionirao besprijekorno: jedno ubojstvo je rađalo drugo i tako u nedogled.

 

- Da malo ubrzamo – a gdje smo danas s kazalištem?

 

Ooooo... (smijeh). Tu je presudan kraj XIX. stoljeća koji je donio prave promjene u društvo. Do tada je društvo bilo duboko prožeto kršćanstvom, ljudi su vjerovali u Boga i u vrijeme klasicizma ili renesanse koji se danas prikazuju kao nekršćanske epohe. Ali, XIX. stoljeće je donijelo prekid s time. Nakon ere prosvjetiteljstva i racionalizma na vrhu idejne hijerarhije više nije bio Bog nego znanost. Svijet ne tumači Božja providnost, nego razum i znanost. Odnos prema društvu je kritika društva a ne više dužnost, a umjesto časti i obitelji sada je individualac.

 

To je dovelo do dvije posljedice. Prva je da se sad sve prošle epohe tumače iz tog ključa, pa tako veličamo renesansu i klasicizam i smatramo ih nekršćanskim, a ne volimo ove kršćanske epohe – srednji vijek, barok i građansku dramu. Antiku ne možemo zanijekati ali je tumačimo iz glavnog junaka a ne iz kora. Pa nam je zato danas Edip velik borac za istinu jer u izvedbama izbacimo kor i one dijelove gdje se pokazuje njegov karakter.

 

Druga posljedica je da je društvo, a i umjetnost, vjerovalo da će kritika društva dovesti do poboljšanja društva. Naturalizam i realizam su proklamirali da umjetnik mora biti ne samo fotograf i prikazati točno svijet oko sebe, nego i kirurg. Dakle prikazati one ružne strane svijeta ne bi li ih odstranili i poboljšali svijet. Utoliko je namjera bila pozitivna, ali se s vremenom počela pretvarati u kritizerstvo. Ružne strane društva počele su biti prikazivane kao jedine moguće, jer je izgubljen onaj vrijednosni okvir koji ih je korigirao i nadvladavao... Nema više ideje da se društvene degradacije prikazuju kao primjeri kako ne živjeti. Da se zlo pokazuje na pouku. Ne, do kraja XX. stoljeća ružna slika svijeta postala je ona koja se nameće, kao da druga slika svijeta ne postoji. U kazalištu je dobar primjer za to trend nova europske drame, o kojoj sam pisala. Najgori mogući oblici ljudske komunikacije – silovanja, nasilje, psovke, perverzije... – nameću nam se kao jedini mogući oblici postojanja. To se proglašava hrabrošću da se kaže istina a svaka druga slika svijeta – licemjerjem koje zatvara oči pred istinom!

 

- A gdje je tu želja za poboljšanjem društva?

 

O tome i jest riječ i to me posebno živcira. Umjetnost je uvijek govorila i o ružnim stvarima, o ljudima na rubu, o zločinima svake vrste, ali je umjetnost imala svoj stav o tome. Prije nam je pokazivala te strahote kao nešto što treba riješiti ili izbjegavati. Sada, u XX. i XXI. stoljeću taj nam se svijet nameće kao jedini mogući. Ti umjetnici tvrde kako je to prava slika svijeta, a mi smo slijepi i licemjerni. A zapravo nam nude horor. Horor je žanr u kojem nema izlaza za dobre jer zlo pobjeđuje. E, taj horor je postao konvencija visoke umjetnosti, one koja je trebala propitivati društvo i mijenjati ga nabolje. Pozitivne emocije, društvena pravila, temeljne institucije društva i naše temeljne vrijednosti – sve je to prikazano kao nešto lažno, pokvareno. To je trend koji trenutačno vlada u kazališnoj umjetnosti i koji slijede svi oni redatelji koji žele biti priznati u mainstreamu, glavnoj struji. Upravo zato što im je važno samo pokazati zlo, prikazuju i eksplicitno ili direktno nasilje. Do XX. stoljeća na sceni se govorilo o strahotama ali ih se nije prikazivalo jer je autora zanimala ljudska duša, motivacija, zašto se to dogodilo... no sada toga više nema pa su umjetnici krenuli pokazivati to „čisto" nasilje na sceni. Krv pršti, pljuje se i zalijeva, tuče i siluje. Ali mene ne zanima gledati kako nekog siluju ili ubijaju, mene, kao i umjetnost svih tih prošlih stoljeća, zanima ljudska duša i razlozi kako se čovjek nađe u tragediji i kako iz toga izlazi.

 

- Međutim, kazališni redatelji poput Olivera Frljića tu će „estetiku ružnog" prikazati kao nešto nužno, kao metodu suočavanja društva s njegovim anomalijama, potrebnu da se one prevladaju, kao neku vrstu katarze...

 

Oliver Frljić je jako inteligentan i nadaren redatelj koji funkcionira po načelu namjerne emotivne provokacije. Međutim, riječ je o kontroliranoj i mudro vođenoj provokaciji. Frljić pažljivo ispipava što kod ljudi budi emocije i onda na tome inzistira. Radio je „Bakhe" na Splitskom ljetu 2008. gdje je optužujuće spominjao hrvatske zločine u Lori, a 2010. „Buđenje proljeća" Franka Wedekinda u ZKM-u gdje je napao Crkvu pa je recimo križ pretvarao u svastiku. Međutim ljudi su puno više reagirali na „Bakhe", dok je „Buđenje proljeća" prošlo nezapaženo. Tako je shvatio da vrijeđanje nacionalnih osjećaja izaziva ogorčenije reakcije nego vrijeđanje religijskog. Pa mu je krenulo: u predstavi „Pismo iz 1920." izvrijeđao je Bosance proglasivši Bosnu koncentracionim logorom i u svoje vlastito ime izjavio: mrzim Bosnu, izvrijeđao je i Srbe jer su u predstavi o Đinđiću gazili srpsku zastavu i glumci optuživali sve u gledalištu za njegovo ubojstvo...

 

Frljić sebe prikazuje kao „borca za istinu", ali riječ je o umjetniku koji cijelo vrijeme kalkulira i radi ono što „prolazi". Naime, sve što Frljić radi u potpunom je suglasju s mainstreamom, glavnom strujom, u našoj zemlji. Umjetnički i kazališni mainstream u Hrvatskoj je „lijevi", dakle promiče antinacionalne osjećaje, potiče se kritika svega nacionalnog. Uz to je projugoslavenski. I takvo je stanje u većini država bivše Jugoslavije. Frljić je, dakle, „in", on ne radi ništa protiv glavne struje. To se vidi i po odjecima na njegove predstave. Istina je da izaziva pobunu publike jer kolektivno optužuje cijele narode, namjerno kopa po ranama iz svoje vizure ali su zadovoljni oni koji su važni u kulturi i koji je financiraju.

 

Kada su 1970-ih Škrabe, Mujičić i Senker napisali „Domagojadu", predstavu koja pokazuje kako su Hrvati tijekom povijesti uvijek bili tlačeni, oni su bili zabranjivani, protiv njih se govorilo u informativnim emisijama tadašnje televizije. Ivo Brešan je nakon „Hamleta u Mrduši Donjoj" imao problema i nekoliko godina nije mogao ništa pisati. To su bili pravi provokativni, dakle politički komadi. Frljić takvih problema nikada nije imao, osim u Poljskoj gdje su odustali od postavljanja njegove predstave. Za svaki skandal koji izazove on je nagrađen režiranjem po cijelom „regionu", nagradama na festivalima. Kada bi Frljić režirao neku predstavu u kojoj bi se pohvalno govorilo o Crkvi, on nakon toga više ne bi imao gdje raditi. No, on točno zna koji gumb treba pritisnuti da dobije reakciju publike ali i pohvalu lijeve inteligencije i politike. Da je bilo po ministrici kulture Andrei Zlatar Violić, on bi postao direktor drame HNK u Zagrebu. No kako Milan Bandić nije „pustio" ministričinog kandidata za intendanta, Velimira Viskovića, nije prošao ni Frljić. Ali je zato ubrzo još bolje nagrađen – postao je intendant riječkog HNK. Direktorske i intendantske pozicije određuje politika jer su naša kazališta debelo financirana državnim novcem pa ima nekog smisla da oni koji upravljaju državnim novcem i određuju tko će njima upravljati u kazalištu. Iz njihova ponašanja očito da ga politika voli.

 

- S trendovima u suvremenom kazalištu puno ste se bavili u svojoj knjizi o „novoj europskoj drami". Zaključak je: svaki umjetnik koji se suprotstavlja tom trendu isticanja negativnosti i poetici „krvi i sperme", kako je zovu, u startu je osuđen na mariginaliziranje?

 

Da. Iako nema više trenda nove europske drame, osnovne postavke su i dalje tu. „Kritika" društva koja nameće zlo, scene nasilja i seksa, psovke, to je sve jako „in". Ako se prikaže nešto iole pozitivno, smatra se podilaženjem publici ili vlasti! Pukim ulagivanjem! Takvi se ljudi proglašavaju zanatlijama a ne umjetnicima! Na žalost, to nije samo naš problem, to je trend u europskim kazalištima. Kada proučavam povijest drame, čini mi se da je cijeli taj proces išao postepeno. Svaka nova generacija dolazila bi s novim idejama koje su željele rušiti postojeće konvencije ili dodavati nove. Nekako mi se čini da smo do kraja XX. stoljeća zatvorili krug, dokinuli sve što smo mogli i nadam se da je vrijeme za novi početak, novo pronalaženje temeljnih ljudskih vrijednosti koje nam trebaju.

 

Činjenica jest da „afirmativni" pisci, bez obzira na to jesu li kršćanskog ili tek humanističkog naboja, koji naprosto vjeruju u nešto dobro u čovjeku, neke pozitivne vrijednosti, da su takvi pisci apsolutno na margini. To znači da nemaju medijsku potporu a i kritičari ih ne ljube previše. Ali, na tim marginama takvo dobro kazalište i dalje živi, jer se te vrijednosti ne mogu uništiti. Ima tu jedna važna riječ – katarza! Nju je još Aristotel u Grčkoj označio kao jako važnu u kazalištu. To je kad prepoznaješ likove na sceni, suosjećaš s njihovim problemima i kroz to suosjećanje čistiš i svoje negativne emocije poput straha. Katarza tako ne samo da čini kazalište zanimljivim i bliskim nama u publici, ona nas na neki način čini boljima, čisti nas, ojačava. E sad, kazalište je polovinom XX. stoljeća izbacilo katarzu zajedno s pozitivnim emocijama kao kič a onda je došlo ono spomenuto crnilo i tako smo sad u glavnoj struji kazališta i bez katarze i bez dobra na sceni. Ali naša potreba za kazalištem koje nosi katarzu je neuništiva. Predstave koje imaju medijsku pompu i putuju po svijetu po „in" festivalima je nemaju. Njihov svijet zaleđen u zlu ne nudi nikakvu katarzu. Jer katarza nije samo „pročišćenje naših emocija", za nju je potrebno imati nešto iznad toga svijeta kako bi tvoja emocija bila očišćena i kroz nju prošla. Katarza nužno zahtijeva Boga. Ono što je meni zanimljivo je kako umjetnici slijede društvene trendove pa su sad i oni u XX. stoljeću ateisti. Ali koliko god umjetnici bježali od Boga i vjere kao od nečeg jako „nemodernog i zaostalog", silno bi željeli ponovo postići onu ritualnu poziciju kazališta i umjetnosti kao takve. Neki to postave kao manifest, recimo Antonin Aratud i cijeli postdramski niz performansa... Ali ne ide. Ne možeš imati ritualno kazalište bez Boga. A i publika im bježi. Ali mediji i politika su na njihovoj strani.

 

- Idemo malo o toj margini... Koja je jako dinamična!

 

Da, na margini se događaju genijalne stvari. Recimo, kazališni amaterizam. Postoji Festival kazališnih amatera Hrvatske i na njega se prijavi 170 predstava godišnje! Slavonija ima šest amaterskih međunarodnih festivala, Međimurje ima amatersku smotru koja traje pet dana jer imaju pedeset predstava svake godine! Ti silni ljudi u svoje slobodno vrijeme, bez ikakve naknade rade zanimljive predstave i pišu originalne drame, često na dijalektu. Drame koje govore o konkretnim problemima današnjeg čovjeka ali u sebi nose onaj osjećaj smisla svijeta o kojem su govorile neke prošle epohe. Oni čuvaju ono što je glavna struja izbacila, priču koju prepoznajemo, likove koji nas se tiču, emocije koje možemo proživljavati i „pročistiti", vrijednosti koje i mi dijelimo. To kazalište ne slijedi trendove i zato o tome mediji šute.

 

Srećom i dječje kazalište i dalje čuva tu afirmativnu, pozitivnu sliku svijeta. Osim državnih dječjih kazališta, meni je najdraži primjer Nino Škrabe koji u Jastrebarskom vodi kazalište i radi predstave sa 150 djece na sceni! Možete li vi to zamisliti, 150-oro djece organizirati da uđu na scenu u pravo vrijeme, kažu nešto, otplešu nešto, izađu sa scene i budu iza scene tiho! A on je to napravio s „Petrom Panom" i brojnim drugim predstavama. Jednom je Sonja Zubović rekla da Jastrebarsko nije u crnoj kronici upravo zbog Škrabea koji pokupi svu djecu s ulice, sve problematične, sve posvađane... Dovede ih u kazalište, a oni se zaljube u tu kazališnu ljepotu i prestanu misliti na ružne stvari. Iz dječjeg kazališta je izašla i ona divna poetika toplih i humanih drama Renea Medvešeka, sjećate se „Zimska bajka", „Mrvek i crvek" pa do „Hampera" i genijalnog „Brata Magarca" koji nije za djecu ali ima onu dječju radost igre!

 

Ili „Histrioni", kazališna družina čije predstave praktički ne postoje u medijima (osim kad napadaju Zlatka Viteza koji ih vodi!), a koje čuvaju tradiciju pučkog igrokaza i komedije. Inače, komedija je žanr koji, unatoč tome što ga suvremena kritika prezire, čuva neke temeljne društvene vrijednosti na jedan zabavan i popularan način. „Histrioni" su uz to rijetko mjesto jednog političkog stava drugačijeg od onog dominantnog, kazalište gdje je moguće postaviti predstavu Mire Međimoreca „Hrvatska Antigona" koja govori o nepravedno osuđenim generalima, Dubravka Jelačića Bužimskog "Plava krvna zrnca" gdje su i epizode iz Domovinskog rata) ili „Bunjevački blues" Tomislava Žigmanova o životu Bunjevaca. Dakle drame koje neće generalno ocrnjivati hrvatsko društvo i govoriti o kolektivnoj krivici roda hrvatskoga, nego pokušati analizirati stanje stvari.

 

Potom, tu je Miro Gavran, čovjek koji je svjesno odabrao marginu, odnosno pisanje za svoju dušu a ne za trendove. Direktori kazališta točno znaju što je „in" i što će im proći na festivalima ali također znaju da takve predstave nemaju puno publike. Onda rade kompromise, malo postavljaju festivalske stvari, a malo Miru Gavrana. Na tome što ga vole provodioci, glumci i publika, on je – sam samcat – napravio međunarodnu karijeru. On je jedini živući pisac koji već nekoliko godina ima festival izvan svoje rodne države – u Slovačkoj! Dobio je brojne ugledne nagrade i uvršten je u razne antologije u inozemstvu, a o tome se ne govori previše kod kuće jer je on ipak autor koji piše „samo za publiku!" O Frljićevim putovima znate svaki detalj!

 

Svi ovi koje sam nabrojila nemaju medije. Najbolji primjer mi je kako se jako u medijima napuhivala 50. izvedba „Garaže" u Zagrebačkom kazalištu mladih a predstava se odvija na pozornici, pa vi računajte koliko je ljudi vidjelo, dok je 200. „Hotel Babilon" monodrama Mire Gavrana koju je Mladena Gavran tako virtuozno izvodila u velikim dvoranama prošla s proslavom uz prijatelje! No, taj teatar na margini ima publiku jer postoji potreba za takvim predstavama. Za razliku od one glavne struje koja ima i medije i festivale ali nema publiku. Slično je i u filmu – najmanje medijske pompe dobio je meni najdraži film „Sonja i bik" Vlatke Vorkapić. Gledala sam ga tri puta i sa sinom i s mužem. „Svećenikovu djecu" Vinka Brešana sam pogledala po dužnosti i neću više nikad.

 

- Osjećate li da ste sa svojim stavovima, na određeni način, na margini u hrvatskom teatru? Vaša knjiga je izazvala žestoke reakcije, pri čemu su mnoge od njih bile jako zlobne i ad hominem!

 

Ja sam „crna ovca" hrvatske teatrologije. Uvijek sam radila ono što volim i pisala ono što mislim. Dugo sam mislila da tako svi rade. Mene je mama odgojila da nikada ne lažem i naučila me da svijet ima smisla i da je potrebno boriti se za taj smisao ako je potrebno. Tako sam postala osoba koju ne plaši puno toga što inače plaši ljude. Ne bojim se ostati bez posla, dala sam dva otkaza na stalna radna mjesta, jer vjerujem da čovjek mora raditi što voli i da će preživjeti ako tako radi. Ne bojim reći što mislim unatoč tome što znam da se mojim kolegama to neće svidjeti. Nije to lako jer svi mi imamo potrebu pripadati nekoj grupi, imamo potrebu za priznanjem kolega. Ali ja jednostavno ne znam lagati i ulagivati se. Pa kad sam napokon odrasla i shvatila da mnogi ljudi ne govore što misle nego slijede neke trendove koje intimno ne vole i pri tome su nesretni – rekla sam samoj sebi: Sanja, radi kako znaš, pa kako bude. Ako budeš govorila što misliš možda te neki ljudi neće voljeti ali barem nećeš dobiti čir na želucu. I ništa mi ne fali. Točno je da me neki ne vole, čak me i napadaju po novinama, ali sam preživjela te napade i po onom „što nas ne ubije to nas ojača", krenula dalje. Uz to otkrila sam da me jako puno ljudi voli! Događa mi se da mi ljudi, kad čuju moje ime kažu: A vi ste napisali knjigu Nova europska drama ili velika obmana. Točno tako i ja mislim! Ili kad mi mladi ljudi priđu pa kažu: Nama to brane čitati ali smo je pročitali! Osjećam se k'o zvijezda. I vidim da ima smisla što radim. A ništa mi ne fali, putovala sam po svijetu, objavljivala, radila kao novinar i u Ministarstvu kulture, bila sam slobodni umjetnik, osnovala udrugu građana... Ma super mi je zanimljiv život!

 

- Predajete na fakultetu....

 

Da....Pri svemu tome, nisam imala „veze" ali sam imala jako puno ljudi koji su mi pomagali, koji su bili anđeli na mom putu. A imala sam i one anđele na nebu, oduvijek. Uz to što cijeli život pratim kazalište ja sam oduvijek željela predavati na fakultetu, i prije osam godina ta mi se želja i ispunila. Istina, za sve što sam postigla morala sam duplo raditi jer sam bila izvan sistema ali sam na kraju – dobila posao na fakultetu u Osijeku. Dobro, malo je daleko jer živim u Zagrebu ali mi je to posao snova. Kreirala sam kolegije na anglistici na Filozofskom fakultetu o američkom kazalištu koji se i danas predaju a kad sam prešla na Umjetničku akademiju kreirala sam kolegije iz predmeta Povijesti drame i kazališta i to predajem studentima! Povijest drame i kazališta je kao krimić, to je nešto jako zanimljivo, kako se smjenjuju epohe, kako ljudi ginu za svoja uvjerenja, o tome čemu kazalište služi i kako treba izgledati. Najdraže mi je kad krenemo raspravljati o nekoj drami i oni dođu s uobičajenim tumačenjima a onda krenemo čitati dramu iz nje same pa se otkrije jedan cijeli novi svijet. I drame i epohe!

 

- Koliko je ta odsutnost straha koju ste spomenuli povezana s vašim odnosom s Bogom?

 

Mislim da je ta veza presudna. Svaki put kada predam stvari u ruke Bogu, kada kažem: Evo, tu sam sa svojim talentima koje si mi dao, iskoristi ih kako želiš – stvari se odvijaju same od sebe. Kada se trudim vlastitim snagama, kada sam u grču, nastaju problemi.

 

Sve je to jako povezano i s mojim odnosom prema molitvi i načinu na koji se mijenjao. Nekada sam molila Boga za jako konkretne stvari: Bože, daj mi stalni radni odnos, bila je moja molitva u jednom teškom trenutku života i bila je uslišana u roku od pet dana. Dobila sam posao u Ministarstvu kulture. Treći dan na novom poslu mi je već bilo jasno da to nije posao za mene. Bilo je to korisno iskustvo, naučila sam cijeniti ljude koji rade u Ministarstvima, naučila sam odnose snaga, vidjela koliko se zapravo dijeli novaca u kulturi ali taj mi posao mi nije odgovarao. Nakon toga rekla sam sebi – više se nikada neću moliti za konkretne stvari, jer ja ne znam što je najbolje za mene. Sada, kada se molim, prikazujem Bogu svoje situacije i probleme i molim se za Njegovu volju. Puštam da on to razriješi kako misli. I razriješi. Jer mi se fokusiramo na neko rješenje, a Bog ima neki bolji plan. To je kao u onoj Kafkinoj priči o vratima. Čovjek htio ući na neka vrata ispred kojih je bio čuvar i nije ga pustio. Čovjek pokušavao na sve načine, čekao i na kraju, kad je umirao pred time vratima, vidio da čuvar odlazi i govori mu – moj je posao bio da te spriječim da uđeš. Sad umireš pa je gotovo. Koliko god to depresivno zvučalo ja sam iz toga izvukla jako pozitivnu pouku: ako se neka vrata ne otvaraju nisu za tebe koliko god ti se lijepa činila. Ne čekaj uzalud, ne ljuti se na čuvara, nego se okreni oko sebe, ima i drugih vrata. Pusti Boga da djeluje pa ćeš vidjeti. Eto, meni je otvorio Osijek.

 

- Vratimo se na "djelovanje s margine", nije li ta manjinska pozicija zapravo nešto očekivano za nas kršćane. Drugim riječima, možda treba prestati kukati i početi djelovati?

 

Jednom mi je netko rekao „Kako tako pametna žena može biti religiozna?" i to pitanje govori puno o vremenu u kojem živimo. Današnje vrijeme u svoje je središte stavio ratio i znanost koji nam nisu donijeli bolji svijet niti riješili naše probleme, poništenje ne samo kršćanskih nego svih vrijednosti u umjetnosti i medijima, svo to zlo koje kulja na nas sa svih strana svi ti obrasci ponašanja koji se nameću....

 

Moje sredine u kojima radim su po definiciji ateističke – i prosvjeta i kazalište. A svi ljudi imaju želju za uspjehom i strah da će biti odbačeni, pa i kršćani se toga boje. Ti nas strahovi mogu jako blokirati. Meni je fascinantno kako je Isus u Novom zavjetu najčešće govorio: „Ne bojte se". Govorio je to ljudima koji su ga pratili, ali i svojim apostolima. Jer taj strah da ćemo ostati sami, da će nam ljudi zamjeriti, da će nas odbaciti, da nas neće voljeti, da smo izgubljeni – sve to nas koči u djelovanju. Ali na tom svom duhovnom putu u jednom sam trenutku osvijestila što je zapravo moj cilj u životu. Nakon što sam postigla puno toga u struci, sve ono što mi je izgledalo nedostupno – objavila šest knjiga, postala profesor na faksu, nekako sam vidjela da to ne može biti cilj ljudskog života. To je put kojim idem ali ne i cilj. I shvatila da je cilj mojeg života da kad umrem gledam lice Božje, dakle da sačuvam dušu za života ili kako kaže ona pjesma „Milost" daj mi Bože – da živeći ne umremo! To je važno. Otada se još manje bojim i nemam nikakvih dilema oko toga da javno iskazujem svoju vjeru. I da javno djelujem u tom smjeru. Da svjedočim svojim životom, jer stalno ponavljam studentima i svima koji me žele slušati da postoji u našim životima slobodni izbor dobra i zla. I da nije izbor zla sloboda, nego je sloboda i ako smo izabrali dobro. I da ako izaberemo dobro nećemo propasti i umrijeti od gladi jer nismo odabrali „pametno" zanimanje i slijedili druge, nego, eto mene kao primjer, možemo postati redovni profesori! Samo treba poslušati Krista: ne bojte se! Ja sam s vama u sve dane svijeta! I to ima nekog efekta.

 

Kod nas na akademiji nastaju ispitne predstave koje su potpuno izvan ove glavne kazališne struje, naši studenti imaju drugačiji odnos prema vrijednostima, prema kazalištu! Kao predstave poput „Pekel na zemli", „Mala sirena", „Kabanica", „Potraga za dijamantnom suzom", „Još si zelen", „Najbolji prijatelj" i druge. To su sve ispiti koji su postali i predstave u repertoarima kazališta jer su odlične. I jer, kako rekoh, publika ima potrebu za njima! Naravno, nije to samo moja zasluga, takva je klima na akademiji ali i moja kaplja pomaže ga tkati!

 

- Slušao sam radio emisiju „Zašto vjerujem" na HKR-u u kojoj ste govorili kako je vjera u vašem životu bila nazočna od početka?

 

Da, tako je iako mi je to teško do kraja racionalizirati. Moja mama nije išla u Crkvu, radila je kao medicinska sestra i bilo ju je strah za posao. I nije mi govorila puno o Bogu i vjeri jer me je željela zaštiti od sukoba s društvom, kao što mi nije govorila ni sve iz povijesti naše obitelji (smijeh), ali me je odgajala u kršćanskom duhu, u temeljnim vrijednostima. Ja sam krenula u crkvu i na vjeronauk jer su išle moje prijateljice, počela sam čitati u crkvi. Meni se to odmah svidjelo kao da sam prepoznala nešto što sam oduvijek imala u sebi ali nisam znala artikulirati.

 

Imala sam i jednu fazu pobune protiv Boga. Mučilo me pitanje patnje nevinih, patnja djece. I onda u pubrertetu, kada se bunimo protiv svih autoriteta, pobunila sam se protiv Boga koji dopušta patnju nevinih. I tako i protiv Crkve jer ona je „njegova". Čak mi je i s Kristom bilo teško, ako je umro za sve zašto ta djeca pate? Ali, zanimljivo, čak i tada kada sam nijekala Boga i udaljavala se od njega, Marija mi je ostala bliska. To je kao u predstavi „Mirisi, zlato i tamjan" koju sam nekoliko puta gledala u Teatru ITD kao studentica. Glavni lik je lijevi intelektualac koji se razočarao u društvo i povukao, a ima i jedna sluškinja koja pomaže glavnom liku, Erminija. Glumila ju je Marija Kohn, sva se bila pogrbila, zavezala maramu pod bradu, ona prastara kućna haljina sa cvjetnim uzrokom na njoj, debele čarape koje se spustile do gležnja i još muca – ma čudo jedno. Izvrstan lik je napravila. I onda u jednom trenutku ta Erminija kaže malo mucajući: ma razumim ja da nenema Boga, tako su rekli u kokomitetu – i onda stane na neku hoklicu i podigne ruke prema nebu i zavapi – ali nenečega gore mora imati, pa makar Majke Božje. Marija Kohn je uvijek dobila pljesak na tom mjestu, a i ja sam bila nekako kao ta Erminija . I kad sam se ljutila na Boga znala sam Marije mora tamo gore biti! I da je na mojoj strani.

 

Uz to sam imala uvijek taj osjećaj vjere u nazočnost Duha Svetog, iako nisam niti znala tko je i što zapravo On. Imala sam nadahnuće da radim dobre stvari, da slijedim Kristov put. Ja to kažem: anđeli me drže na kratkoj uzici. Svaki put kada napravim nešto loše, ja sam toga duboko svjesna. I zato to što je loše izbjegavam cijeli život, ali nisam to uvijek jasno artikulirala kao grijeh. No, nisi me mogao nagovoriti da pijem da bi bila vesela, da hodam s dečkom ako ga ne volim, da studiram što ne volim, da kradem, da varam na ispitu, da potpisujem lažne putne naloge ili što god već naiđe na putu... Znala sam da to nije u redu i to unutar neke više slike, da nije u redu čak ako te nitko ne vidi. Anđeli te vide! Božje oko svuda gleda...

 

Moja potreba za duhovnošću uvijek je bila snažna. Kada sam prolazila kroz tu fazu „ljutnje" na Boga, istraživala sam druge duhovnosti. Išla od predavanja do predavanja, od indijske do kineske duhovne prakse... Srećom, nikad nisam zašla duboko, jer me uvijek nešto odbilo. Najčešće neka polulaž koju su mi servirali o važnim stvarima – kao npr. rekli su mi u transcendentalnoj meditaciji da mantra ništa ne znači a to je bilo ime indijskog Boga. E, to nisam htjela. I onda sam odjednom shvatila: Ama ženo draga, što ti tražiš okolo? Eno u tabernakulu u ovoj maloj crkvici u ulici je tvoj Bog, koji čeka na tebe i daje ti se svaki dan, a ti lutaš okolo. No, valjda svatko mora proći svoj put traženja zato da kad izabere zna da je to njegov izbor i da je siguran u taj izbor. Nisi kršćanin zato jer si se rodio u toj vjeri, jer su te tjerali da ideš u Crkvu. Ne, kršćanin si po osobnoj odluci za Trojedinog Boga.

 

- A kako ste izašli iz te faze „ljutnje na Boga"?

 

Mislim, kroz iskustvo vlastitog života. S vremenom sam shvatila da postoji načelo dobra koje djeluje u mom životu. Da svako zlo koje se dogodi uvijek izađe na dobro ili mi služi kao iskušenje ili pouka, i time dobiva smisao. I onda sam zaključila kako taj smisao mora postojati i na nekoj višoj razini. Nisam ja sada neki filozof koji će objasniti problem patnje u svijetu i ostale probleme. Ali sam čovjek koji ima vjeru u to da Bog bdije nad nama, te da borba između dobra i zla ima smisla. A u toj borbi, silno je važno biti na strani dobra.

 

Znate, moj duhovni put nije bio obilježen nekim velikim padom i spektakularnim obraćenjem! Netko je rekao, kuću čistiš na dva načina ili jako zamazanu od gore s velikim mlazom ili sobu po sobu. E ja sam ovaj drugi način. Mene je nekako Bog čuvao od ružnih stvari, odnosno ja sam te stvari uz njegovu pomoć nekako lakše prolazila. To je rekla jedna moja prijateljica: tebi se svašta ružno dogodi i krene na tebe ali ti se nekako okreneš i to otpadne od tebe. E, to je ta Božja pomoć, nije da se zlo neće dogoditi, ali nisi sam i da mi je i dolinom smrti proći zla se ja ne bojim jer ti si Bože sa mnom... Tako sam ja te duhovne istine otkrivala postepeno, to činim i sada. Zato ja to zovem duhovni put a ne obraćenje. Duhovni put je približavanje Bogu i otvaranje Bogu.

 

Ono što danas zasigurno znam jest da postoji duhovni svijet i da postoji jedna silna borba za naše duše. Ne znam zašto su te naše duše tako važne, osim da nas Bog ljubi jer nas je stvorio a ona zla strana nas želi uništiti iz ljubomore, ali vidim da je ozbiljna priča. I ja znam da u toj borbi želim pripadati svijetlu, pripadati Kristu. A otkrila sam da u toj borbi nije dovoljno samo jednom, ono, ustati i reći – ja sam Kristova. Ne, to je nešto što treba raditi svaki dan, iznova prikazati i predati svoj život. Ujutro kada ustaneš, ona misao koja ti prva prolazi kroz glavu odredit će taj dan. Ako se odmah predaš Bogu, on će te voditi kroz dan, zaštićen si. Međutim možeš početi misliti o brigama i ljutiti se pa ćeš ostati sam i bit ćeš jako ranjiv. Ili se čak predati drugoj strani zbog neke oholosti, taštine, povrijeđenosti, nekih glupih razloga. Kad zaboraviš što je zapravo tvoj cilj u životu i ponesu te neki mali nebitni ciljevi. Dobra vijest jest da zlo ne može djelovati ako mu ne otvoriš vrata. Loša vijest jest da te ono uvijek mami i može te navući na grijeh vrlo lako. „Pa svi lažu, zašto i ti ne bi lagao" i slično. Zlo te navlači polulažima, naoko ti nešto daje, mami ali zapravo te uvlači u klopku. Ima druga dobra vijest, imaš na svojoj strani dobro, imaš anđele i Krista. No, ima još jedna loša vijest – da bi ti dobro moglo pomoći moraš mu također otvoriti vrata! To je slobodna volja o kojoj nam toliko govore. Slobodna volja je tvoja odluka da svako jutro odrediš sebe – tko si i na čijoj si strani. Ali svako jutro!

 

Inače, kako sam se bavila američkom dramom dobila sam stipendiju pa sam živjela neko vrijeme u Kaliforniji, gdje sam se upoznala s tim malim protestantskim, „slobodnim" crkvama i njihovim djelovanjem. Vratila sam se iz SAD-a kao veći katolik od pape (smijeh). Shvatila sam da je s vjerom kao i s umjetnosti. Metoda postepenog ukidanja. Malo pomalo se ukidaju najvažnije stvari u vjeri – nema sakramenata pričesti, nema križa u crkvama, ne moli se Oče naš za vrijeme mise, molitva koju nas je Krist naučio, te su crkve zajednice određenih ljudi određena statusa, dakle nisu otvorene za sve... Bio je to šok za mene jer sam se prvi put tada upoznala s tim. I tad sam shvatila ako se previše raspuste stvari izgubi se i ono bitno! Pa sam tako po povratku javno u glavi i u srcu posložila i rekla – ja sam kršćanin, katolik!

 

- Nakon duhovnih lutanja o kojima ste pričali, završili ste u karizmatskom pokretu?

 

Da, s povratkom u Katoličku crkvu tražila sam i neku dodatnu duhovnost. Karizmatici su upali u cijelu priču negdje u vrijeme dok sam pisala doktorat. Bio je to naporan iscrpljujući posao koji je zahtijevao stalnu fokusiranost. Radiš osam do deset sati na dan, ali onda ne smiješ ništa drugo intelektualno raditi jer ti ode koncentracija. Živjela sam tada u Sigetu (četvrt u Novom Zagrebu, op. a) pa sam šetala okolo po poljima i išla svaki dan na misu. Vidjela sam da neki ljudi ostaju i nakon mise, pitala sam ih o čemu je riječ i odgovorili su mi – molitvena zajednica. Ostala sam i jako mi se svidjelo. Svidjelo mi se što su veseli. Ja sam intelektualni tip koji puno misli. A karizmatici ne teoretiziraju previše nego se jednostavno predaju i slave Isusa.

 

U jednom trenutku sam došla u krizu s doktoratom. Svu sam literaturu prošla, sve bilješke napravila, imala na papiru poglavlja i skicu cijelog rada ali nikako da to sklopim. Mučila sam se grozno. Bila sam na molitvi i pater Smiljan Kožulj (jedan od svećenika u franjevačkoj župi Uzvišenja Svetog Križa, op. a.) je rekao: Predajte sve svoje brige Isusu. I rekla sam tada u sebi: Isuse, evo ti ovaj doktorat, radi što hoćeš s njim, meni ga je dosta. Baš me više briga hoću li ga napisati ili ne. Evo ga tebi! Nakon toga sam došla doma lagana ko ptičica, sjela i s takvom lakoćom radila i uskoro ga završila. Ta molitva me je naučila što znači predati sve Isusu, ne biti navezan ni na što. Jako volim svoj posao, ali ne dopuštam sebi biti navezana na njega. Odnosno borim se jer kao što je duhovni put proces, tako je i borba protiv grijeha i navezanosti također...

 

- I danas ste u Sigetu?

 

Da, u zajednici Magnificat, okupljamo se svakog petka. Jako volim te karizmatske zajednice jer se puno mole Duhu Svetom i jer se puno slavi. A ja volim Boga slaviti. Evanđelje je radosna vijest! Radosna! Kad sam osvijestila da je ta radosna vijest činjenica da smo svi Božja djeca i da je Bog poslao sina da nas otkupi! Da smo ljubljeni i otkupljeni! I da nam je taj sin dao sebe sama u oltarskom sakramentu na Svetoj misi, dao nam je svijetlo koje možemo ponijeti doma – koje nas brani i štiti, koje nas ojačava i snaži – pa tko ne bi bio sretan i radostan!!! Dao nam je ispovijed da nas očisti od grijeha! Pa nije li red da se zahvali i slavi! Uz to seminar obnove u duhu mi je pomogao da se približim Bogu. To je bilo baš zanimljivo – imala sam nekih problema i mislila da će se to riješiti tako da će se ti ljudi promijeniti a ja sam kako je išao seminar spoznavala svoje grijehe i mijenjala sebe! Otkrila sam sakrament ispovijedi, otkrila snagu Presvetog! Otkrila snagu ovih običnih „babskih" krunica, svakodnevne mise... Ma čudo jedno!

 

- Puno se priča o nekoj napetosti između karizmatskog pokreta i ostatka Crkve. Što mislite o tome?

Živimo u vremenu napada na crkvu, ali Crkvi nikad nije bilo lako. No, ona se uvijek ispočetka regenerira jer Duh Sveti djeluje. Silno mi je zanimljivo to pratiti kroz povijest, kako su, kad je nešto „zaškripalo", sveci pokretali redove koji su iznutra obnavljali snagu Crkve. A još je zanimljivije da je XX. stoljeće bilo stoljeće laičkih pokreta, pa se govori o „laičkoj obnovi Crkve". Karizmatici su dio toga. Ti pokreti reflektiraju različite načine na koje čovjek može doći do Isusa Krista, različite duhovnosti. Ali, jedno je temeljno – poslušnost! Da Papa nije priznao karizmatsku obnovu, ja ne bih bila među njima. Svi svećenici koji vode karizmatike, uključujući i fra Smiljana, poslušni su svojim biskupima. I ta je poslušnost jako važna, ona je prva osobina svetih ljudi. Karizmatski pokret ima silne darove, ali ako oni nisu povezani s poslušnošću, to je opasna situacija. Oholost je najveći izazov dobrim ljudima, na to se najlakše poskliznu. Prema tome, nema nikakvog sukoba, osim u glavama ljudi koji nisu razriješili tu priču o poslušnosti. Ja sam gledala ljude koji su imali takve darove od Boga da su činili prava čuda. Čuda postoje i danas, naravno. I ako si ti taj koji radi čuda jer Duh Sveti djeluje po tvojim rukama, a onda ti dođe biskup i kaže: Nemoj ovo, nego ono, ili neki župnik koji ti se čini jako zaostao i staromodan, ljudski je da poludiš. Ali taj biskup ima širu sliku priče, taj „staromodan" župnik ima svoje drugo poslanje. Što si duhovniji to manje sudiš druge, i to si poslušniji i ponizniji. Jer to su plodovi Duha svetoga. Oholost i pobuna ne. Sveti Franjo je danima stajao na kiši pred Vatikanom jer ga Papa nije htio primiti onako odrpanog. To je bilo vrijeme crkvene raskoši. Franjo se lako mogao naljutiti. Odrekao se svijeta i bogatstva, prate ga ljudi a Papa ga neće primiti. Luther se naljutio na svećenike kao takve, čak ga nisu ni ponizili kao sv. Franju! I kakve su posljedice? Papa je sanjao da mu se ruši Lateranska bazilika a da je taj odrpani fratar koji stoji ispred Vatikana drži da se ne sruši. Odmah ujutro je pozvao sv. Franju i odobrio mu red, a taj je red napravio čuda po svijetu! Obnovio crkvu i danas je njezina snaga. A Luther je pokrenuo herezu! Iz oholosti!

 

Oholost je strašna. I ne napada samo ove poznate, napada i nas. Recimo, ja sam imala problem sa svećenicima. Nakon što sam osvijestila da sam katolkinja, počela sam se uspoređivati sa svećenicima i zamjerati im. Pa ja dobra, pa ne lažem, ne kradem a vidi njih... I to me je stvarno mučilo. I onda se dogodila jedna fina epizoda. Bila sam na balkonu i presađivala sam cvijeće. Zamazala balkon i satima ga prala. Na kraju sam sve oprala ali mi je ostao jedan tanjurić od tegle, a voda koju sam imala u posudi bila je strašno prljava. Nije mi se dalo ići po novu vodu i stavila sam onako, reda radi, tanjurić u tu vodu. A on je izašao čist iz nje. I shvatila sam – funkcija vode jest čistiti, čak i kada je prljava. A funkcija svećenika je dijeliti sakramente i on to čini jer ga je Bog ovlastio. Kakav je on sam za sebe, čist ili prljav, to je njegova stvar za koju će odgovarati pred Bogom. Ali, da bi tu funkciju svećenika shvatio moraš vjerovati u moć i djelovanje sakramenata. Puno njih koji mrmljaju protiv svećenika zapravo ne vjeruju ili nisu svjesni do kraja važnosti sakramenata i Božjeg djelovanja kroz Crkvu. Kako Bog djeluje na različite načine – od onih umnih teologa poput svetih Augustina ili Tome Akvinskog do sv. Ivana Vianneya koji nije mogao naučiti riječ latinskog, ali je Bog radio velike stvari preko njega. Sakramenti su jedan način duhovnog komuniciranja s Bogom, a posao svećenika jest da mi te sakramente omogući. I od tada ja sa svećenicima nemam nikakvih problema. Osim toga, kada sam se malo smirila shvatila sam da svi svećenici koje ja poznajem vjeruje u Boga i iskreno rade za njega, gore za Boga. Oni imaju svoje karakterne mane, ali se svi bore s njima i žele služiti.

 

Pa zato, sad kad netko krene ogovarati neke svećenike jer su to čuli ili čitali u novinama ja pitam – a jel ti znaš nekog takvog svećenika ili kažem: a moj župnik je baš fora. I odmah se raščisti nebo iznad nas i ti isti ljudi koji su na sva usta kudili svećenike počnu govoriti pozitivne primjere. Važno je suprotstaviti se. A svećenicima uopće nije lako, osim što imaju razne kušnje, budu pretrpani poslom, osamljeni ili imaju braću oko sebe koji im ne moraju odgovarati, a svi od njih očekuju da budu sveci i to savršeni po mjeri onoga koji ih gleda. Mjere im svaku riječ! Zamjeraju svaki pokret. Zlonamjerno tumače, pa ti izdrži. Gledam ja ljeto na misi svećenika – svi u crkvi u majičicama on ima tri haljine na sebi, propovijeda iako mu svi mjere svaku riječ, izvrši pretvorbu i daje nam Tijelo Kristovo iako u redu ispred njega stoje ljudi za koje zna da ga ogovaraju. Mislim da ja polovini njih ne bi dala Presveto! A tek ispovijedi, idu blagdani a oni sjede dok mi nabacujemo svoje grijehe na njih i čistimo se! To sam jednom rekla jednom svećeniku u Sloveniji kako je eto njima teško jer moraju ispovijedati za blagdane. A on je odgovorio: da meni je to bilo strašno kako ću ja kao grješan čovjek nekome otpuštati grijehe. I ja tad shvatila da je uopće ne razumijem dubinu njihova poziva. I da je moja osuda svećenika bila posljedica moje oholosti. Mislila sam da sam bolja. Od tog razgovora u Sloveniji sam počela moliti za njih. Kao što i Papa govori: Molite za mene. On je prvi papa za kojeg se ozbiljno molim.

 

To je povezano i da tako kažem s mojom trećom fazom u molitvi. Nakon što sam želje ubacivala Bogu ko u džuboks, pa sam mu puštala projekcije svojih situacija kao na filmskom platnu shvatila sam da je sve to što mi molimo Boga bez veze i nevažno. To je kao da ulaziš u trezor svjetske banke i uzmeš 10 kuna za tramvaj, a tamo leži vječni život, spas duše, blizina i blagoslov Božji... Pa sad pokušavam što više moliti za sve ljude, za Crkvu, za Europu, jednostavno moliti i predavati molitvu Bogu da je on upravi kamo želi. Meni je važno da sam, u onom ratu za naše duše, na njegovoj strani!

 

Razgovarao Goran Andrijanić | Preuzeto sa Bitno.net