Sveti Martin de Porres - zaštitnik braće suradnika

Sveti Martin de Porres rođen je 1579. u Limi, današnjem glavnom gradu Perua. Bio je svjedok bolno poniženoga crnačkog pučanstva u Novome svijetu. Njegov ga otac, španjolski vitez i aristokrat Juan de Porres, isprva nije htio priznati, jer mu je majka – Ana Velasquez bila bivša robinja afričkoga porijekla.

 

 

Kad je imenovan upraviteljem Paname, Juan je kćer ostavio nekoj rođakinji, a Martina majci ostavivši i novac za njegovo školovanje. Iako je Martin postao naučnikom nekoga brijača, želja mu je bila pridružiti se dominikancima koji su u Limi bili utemeljili svoj prvi samostan na tlu Perua. Budući da je bio mulat, primili su ga samo kao trećoredca i povjerili mu najskromnije poslove. No, kad su braća otkrila njegovu nutarnju ljepotu, primila su ga u Red kao brata suradnika. Svečane zavjete položio je 1603. u samostanu Gospe od Ružarija u Limi.

 

Jednostavan, skroman i duboko pobožan; određen za manje cijenjene službe, bio je od Boga uzvišen nebeskim darovima i karizmom. Gorio je pobožnošću prema euharistijskom otajstvu i Otkupiteljevoj muci. Bio je predan djelima ljubavi prema siromasima, osobito bolesnicima, a volio je i životinje. Rado je postio, činio oštru pokoru i molio; osobito noću, po Isusovu primjeru. Iz molitve je crpio svjetlo koje je osvjetljavalo njegove pouke o kršćanskoj vjeri.

 

Kad se u Limi pojavila kuga, Martin se sam skrbio za šezdesetero svoje redovničke braće. Svi su ga smatrali čudotvorcem, a u Limi je utemeljio kolegij za pouku siromašne djece (prvu ustanovu te vrste u Novome svijetu). Izliječio je nadbiskupa grada Meksika koji ga je želio povesti sa sobom, no Martin mu se nije mogao pridružiti. Bio je savjetnik siromašnih i neukih, ali i učenih. Potkralj Perua i nadbiskup Lime obraćali su mu se radi savjeta, redovito ga nalazeći okružena siromasima i bolesnima. Jednako tako su mu se za savjet obraćali i teolozi u svojim nejasnoćama.

 

Kad je na samostanskim vratima siromasima dijelio hranu, uvijek je ostavljao dio i za životinje, poebno za pse i mačke za koje se nitko nije brinuo. I liječio ih je. Među ostalim, priča se da je iscijelio psa kojemu je gospodar u srdžbi teškim kamenom razbio glavu. Martin je ljubio sve što je slabo i nevoljno, zato je s puno ljubavi pristupao bolesnoj braći. On je znao koliko je bolesniku teško; da je težak i sebi i drugima. Zato je s njima bio posebno strpljiv i pažjiv. Bolesnicima se nikada nije obraćao riječju „Pričekajte…“, nego „Idem odmah!“.

 

 

Ima jedna anegdota iz njegovog života koja kaže da je jednu večer, nekoliko koraka od samostana, Martin našao na ulici teško ranjena Indijnca kojemu je život visio o niti. Prior mu je u to vrijeme zabranio liječiti bolesnike u samostanu Međutim, smatrajući kako izvanredni slučaj opravdava iznimku od opće odredbe, unio je Indijanca u svoju sobu s nakanom da ga sutradan prenese sestri na liječenje.

 

Ali našao se jedan subrat koji je odmah dojavio prioru da se Martin ne obazire na zabranu. Prior je povjerovao optužbi i zapovjedio da se bolesnik odmah ukloni iz samostana. Ujedno ga je i zbog prijestupa kaznio. Nemajući kamo; svjestan toga da bi i samo prenošenje moglo značiti smrt bolesnika, Martin je zamolio Gospodina da ozdravi bolesnika kako bi bez opasnosti mogao napustiti samostan. I dogodilo se čudo. Indijanac je zdrav napustio samostan, a Martin je prihvatio pokoru koju mu je odredio prior.

 

Nakon što ga je pogodila snažna vrućica, preminuo je u Limi 3. studenoga 1639., u 60. godini života. Peruanski ga je narod, kao i njegova braća, već tada smatrao svetim. Službeno, Grgur XVI. proglasio ga je blaženim 1837., a sveti papa Ivan XXIII. kanonizirao ga je 1962.

 

Martin privlači srca svih stanovnika Latinske (napose Južne) Amerike, naročito zbog svoje jednostavnosti koja je postala njegovim prepoznatljivim znakom. Stoga je zaslužio da bude proglašen zaštitnikom braće suradnika, a osim toga, slovi kao zaštitnik brijača i frizera. Poznat je i kao „brat metle“, jer je često čistio samostanske hodnike. Prikazuju ga i s miševima, jer je, prema predaji, i s njima znao razgovarati.

 

Današnjem čovjeku, koji se odveć divi samom sebi, svojim otkrićima i uspjesima, koji često ne želi ništa ozbiljno poduzeti ako se pritom ne može istaknuti i ako nema koristi, takav pristup životu izgleda stran. Baš zato što ljudi hoće sve samo za sebe, nema mira ni među pojednincima, ni među narodima. Koliko god nam se činio nedostižnim, pa i neshvatljivim, put kojim je išao sv. Martin de Porres, uspjeh koji je postigao za života i poslije smrti – pokazuje da je put služenja i poniznosti jedini put kojim je moguće doći do pravoga mira u ovom nesigurnom svijetu. Današnjem čovjeku treba vjera i ljubav kako ih je proživljavao sv. Martin de Porres. Treba nam vječna Istina koja će osloboditi nas same, koja neće mijenjati boju kože, obitelj, kraj ili narod u kojemu smo niknuli, nego će promijeniti naše mišljenje i vladanje te nas osloboditi od naše sebičnosti. Treba nam vječna Ljubav koja će sve sjediniti u veliku obitelj djece Božje u kojoj ćemo svi naći zajednički smisao  i radost života.

 

 

Fr. Gabriel Matej Baćak