S Crkvom, u Crkvi i za Crkvu – III. dio

2016.05.20.Congar.01

Ekleziologija i ekumenizam po Yvesu kardinalu Congaru

 

Uloga laika u Crkvi

 

Pitanje uloge laika unutar Crkve pripada središnjici Congarove ekleziologije. On primjećuje kako je kršćansko društvo od zajednice jednakih s vremenom postalo hijerarhijski ustrojeno. Takav piramidalni oblik Crkve čije dno čine tjelesni i oženjeni, a gornji uski dio redovnici i svećenici nije najtočnije odgovarao stvarnosti prvotnog modela. Congar navodi kako je se do koncila Crkva shvaćala kao društvo nejednakih, u kojem je Bog odredio jedne da zapovijedaju, a druge da slušaju: ovi su klerici, a oni laici.1 Uviđanjem tog problema nametnula se potreba za prihvaćanjem veće prisutnosti vjernika laika koji su zauzimali mjesta u društvima koja su se bavila apostolatom.

 

2016.05.20.Congar.02Najznačajnije Congarovo djelo iz ovoga područja je Nacrti za teologiju laika (1953.) u kojem ruši negativnu sliku laika isključivo kao neklerika ili neredovnika već daje pozitivno usmjerenje, u odnosu na poziv u poslanju Crkve koji je određen njihovom aktivnom apostolatu u svijetu i svakodnevnom životu. Takvo stajalište potvrđuje kasnije i dekret II. Vatikanskog koncila o laicima Apostolicam actuositatem. Po njemu laici su članovi naroda Božjeg; razlikuju se od klerika i redovnika; pozvani na posvećenje svjetovnog oblika života i promicanje vremenite stvarnosti.2 Iako se postkoncilsko teološko razmišljanje udaljilo od teologije laikata, ona je ipak protumačila ulogu koju je laikat unutar Crkve preuzeo na sebe te pokušala dati prvu, doduše nesigurnu, definiciju poziva i poslanja laika koja se vezala uz 'promicanje vremenite stvarnosti.'. Congar u djelu Crkvene službe i zajedništvo prevladava teologiju laikata i predlaže sveobuhvatnu ekleziologiju koja bi otklonila opasnost klerikalizirane Crkve, ne polarizirajući ju na laike i kler, te tako izgradila ispravnu teologiju laikata. Laici su oni koji trebaju usavršavati ovaj svijet. Oni prema Božjem spasiteljskom planu imaju isto tako i mjesto i ulogu u Crkvi te određenoj mjeri sudjeluju u Kristovoj svećeničkoj, kraljevskoj i proročkoj službi. „Laik pripada i svijetu i Crkvi. Svijetu još nekako neposrednije nego i sam svećenik, jer više u njemu živi i obavlja većinom svjetovne poslove. Samo se po sebi razumije da će kršćanski laik sa svima dobronamjernima surađivati u razvoju ljudske kulture, tehnike i gospodarstva. U tom će radu vježbati onu ljudskoj zajednici tako potrebnu vrlinu, koja se zove solidarnost. U njegovu svjetskom zalaganju vodit će ga i misionarski elan, da bi pripomogao i spasenju onih s kojima skupa u svijetu živi i radi, jer svaki čovjek ima nadvremensku sudbinu.“3

 

Ekumenizam

 

2016.05.20.Congar.03Već sam spomenuo kako Congar svoju strast za jedinstvom kršćana gaji još iz mladih dana jer potječe iz pluralne sredine te je čitav njegov životni put obilježen susretima sa kršćanima različitih vjeroispovijesti. Do prave ideje ekumenizma došao je u vremenu studija dok je i sama njegova, na prvom dijelu rada spomenuta, doktorska disertacija bila orijentirana ka jedinstvu Crkve. Prvo 'pravo' ekumensko djelo izlazi pod naslovom Razjedinjeni kršćani (1937.), čiji je podnaslov: Načela katoličkog 'ekumenizma'. Ekumenizam je stavljenu u navodnike jer njena upotreba u to vrijeme nije bila dozvoljena. Iako za knjigu sam Congar kaže kako je previše rigorozna te da je napisana u vremenu dok je još bio mlad i radikalan, pod utjecajem školskog tomizma i „odviše blizu proučavanju Schleiermachera i liberalnog protestantizma“.4 Unatoč tome knjiga je imala velik utjecaj, otvorila je novi smisao za Crkvu ali i put ka ekumenskim nastojanjima koja će okruniti dokument II. Vatikanskog sabora Unitatis redintegratio. Congaru se čini da je po pitanju ekumenizma učinjeno mnogo ali kao da je sve od jednom stalo, kao da fali jedan dublji iskorak. Tu dolazimo do različitih konteksta različitih crkava. Sa Istočnom Crkvom događa se svojevrsno otuđenje (estrangement). U knjizi Bilješke uz Istočni raskol, Congar analizira političke, povijesne, društvene, ekleziološke, kulturne i dogmatske čimbenike udaljavanja Istoka i Zapada. Iz navedenog biva jasno kako su se dva različita svijeta razvijala u dva različita pravca: Istok se zatvorio u tradicionalizam te kod njih nije došlo do gotovo nikakve promjene u teološkoj misli i pastoralu. Zapad je s druge strane doživio susret sa barbarima kojima se morao prilagoditi, s vremenom je došlo i do poleta misli, teologija je napustila platonizam preuzevši aristotelizam te se tako i doktrinarno otuđila od Istoka. Kao putove ka jedinstvu Congar odbacuje dva kao apsolutno neprihvatljiva. Prvi je povratak nekatolika u Rimski 'ovčinjak' što bi značilo ekumenski fundamentalizam koji je utopijski. Drugi je odgađanje jedinstva do eshatona u kojem će ih Bog čudesno sjediniti, što Congar karakterizira kao povijesni pasivizam i ekumenski pesimizam.U djelu Različitost i zajedništvo Congar zastupa mišljenje kako katoličko treba dovesti u odnos sa pluralizmom jer se ono smatra nutarnjom vrijednošću jedinstva. Postizanje crkvenog jedinstva se ne sastoji u nametanju jednoobraznosti, on vjeruje, ali i radi na tome da se postigne "pomirenje u različitosti." Congar izražava duboko žaljenje što se Crkva u postkoncilsko doba ,čini se, vratila u preusko i kruto samodostatnost. Ali ne može jedna generacija promijeniti gotovo 1000 godina pogrješne orijentacije. "To će potrajati generacijama da bi proklijalo sjeme razumijevanja čudom posijano ", napisao je.6

 

Unitatis redintegratio ostaje povijena zadaća povjerena kršćanskim Crkvama. Ostaje problem – do koje granice zajedništvo podnosi različitost?“7 Katolicitet, temeljna Congarova ekleziološka ideja, znači univerzalnost, a univerzalnost označuje okupljanje u jedinstvu. Katolicitet uvodi dvostruki zahtjev u ljudsku različitost. Ponajprije katolicitet je jamstvo poštovanja i ispunjenja svega autentičnog i čistog u različitosti naroda, jezika, duhovnosti, kultura, običaja, vjerskih iskustava. I drugo, katolicitet pročišćava ljudske različitosti, asimilira ih, odstranjujući preveliki partikularizam. Jedinstvo je djelo Duha Svetoga. »Sjedinjenje je pokret, prijelaz, gdje se nužno nešto napušta da bi se priklonilo uz jednu drugu stvar.« Ali čega se to treba odreći? Naravno, uvjeren je Congar, odijeljena braća ne moraju se odreći vlastitih vrednota svoga kršćanstva. Ne radi se tu ni o odricanju vjerskih vrednota kao stvarnih i pozitivnih vrednota, nego samo kao odijeljeni odreći se zabluda koje ih kao takve odjeljuju od Kristova Tijela. No nije samo na drugima da se odriču, to je također i naša zadaća. Jer ukoliko želimo biti s nekim u zajedništvu, nužno je izići iz svoje zatvorenosti te se susresti izvan sebe i svoga konformizma na čije smo blagodati navikli. A kamo bi se, nakon tog odreknuća, trebalo ići i što bi trebalo pronaći, pita se Congar. Citirajući riječi sv. Ivana od Križa: »Onoga dana kad sam se svega odrekao, ništa mi više nije nedostajalo«, Congar ističe da se ni protestanti niti pravoslavci ne trebaju odreći onoga svoga što je evanđeosko i kršćansko, već dapače to u potpunosti ostvariti ulaskom u puninu i zajedništvo svih dobara Novoga saveza, u Kuću Očevu«. Dakle izići iz svojih predrasuda i susresti se istinski; dijeleći bratski što nam je zajedničko ali poštujući ono što nam je različito.8 Congar u tome smislu i zaključuje svoju knjigu Bilješke uz Istočni raskol: „Svaki put kada mi priznajemo postojanje Istoka, a Istok priznaje postojanje Rima i Zapada, rana se zacjeljuje.“9

 

fr. Mihovil Mario Žuljević Mikas OP

 

<< I. dio

<< II. dio



1. Usp. Teologija dvadesetog stoljeća. Put katoličke teologije od modernističke kontroverzije do antropološkog zaokreta. Nouvelle theologie. Yves Congar: od ekleziologije do ekumenizma, 209.

2. Usp. Isto

3. Josip ANTOLOVIĆ, Graditelji suvremene teološke misli — Yves Congar, u: Obnovljeni život, 30 (Lipanj 1975.) 3, 254.

4. Teologija dvadesetog stoljeća. Put katoličke teologije od modernističke kontroverzije do antropološkog zaokreta. Nouvelle theologie. Yves Congar: od ekleziologije do ekumenizma, 211.

5. Usp. Zoran ĐUROVIĆ, Iv Kongar-potraga za Unam Sanctam, u: Iv KONGAR, Devet vekova kasnije.Beleške uz „Istočni raskol“ , 16.

6. Usp. Peter J. BERNARDI, A passion for unity, u: America magazine , (4. IV. 2005.), u: http://americamagazine.org/issue/526/article/passionunity (3. III. 2016.)

7. Teologija dvadesetog stoljeća. Put katoličke teologije od modernističke kontroverzije do antropološkog zaokreta. Nouvelle theologie. Yves Congar: od ekleziologije do ekumenizma, 212.

8. Usp. Anto GAVRIĆ, Dijalog temeljno načelo ekumenskoga djelovanja, u:Glas Koncila, (30.I.2005.), u: http://www.glaskoncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=2661 (13.III. 2016.)

9. Iv KONGAR, Devet vekova kasnije. Beleške uz Istočni raskol. Zaključak, Beograd, 2014.