S Crkvom, u Crkvi i za Crkvu – II. dio

2016.05.11.Yves.01

Djelovanje na Drugom vatikanskom koncilu i postkoncilsko razdoblje

 

Djelovanje na Drugom vatikanskom koncilu

 

Između svezaka u privatnoj biblioteci pape Ivana XXIII., bila je otkrivena kopija Congarove knjige, Istinita i lažna reforma u Crkvi, ispisana bilješkama papinim vlastitim rukopisom. Prema dominikancu fr. Paulu Philibertu, stručnjaku za II. Vatikanski koncil, za tu knjigu se može reći kako je poslužila papi kao inspiracija za sazivanje koncila. Razlog za takvo mišljenje nalazimo u završetku knjige u kojem Congar izjavljuje da je najsigurniji način preko kojeg je moguće doći do stvarne reforme u Crkvi upravo sazivanje ekumenskog koncila.1

 

Dok je Congar boravio kod svoje obitelji u Sedanu po povratku iz progonstva, upućen mu je poziv za sudjelovanje u jednoj od teoloških komisija na koncilu koji će biti sazvan. Sam Congar u intervjuu priznaje da je po tom pitanju posjedovao određenu dozu sumnje i rezerviranosti zbog nedavne osude od Crkve. „Priznajem da sam oklijevao. Tek nedavno sam se bio vratio u Francusku iz progonstva. Smatrao sam da sam još suviše sumnjičav da bih mogao surađivati sa ustanovom koja me je proskribirala. Osim toga rekao sam sebi: Napokon, što me to stoji? Ako ne bude išlo, uvijek ću se moći povući.“2 Dalje u tom razgovoru navodi pojedinosti sa koncila, tj. nadmudrivanja onih 'tradicionalnijih' i onih 'progresivnijih'. Samo svoje viđenje koncila, ideje i razvoj koncilskih pitanja kasnije donosi u knjizi Moj dnevnik koncila. Iznova i iznova na stranicama Congarova dnevniku, čujemo o Crkvi koja bi trebala biti evanđeoskija i otvorenija za Božju Riječ, o opasnosti svećeničkog trijumfalizma, o univerzalnom pozivu na svetost, o liturgiji koja budi aktivno sudjelovanje vjernika, o potrebi da se Crkva uključi u moderni svijet, itd. Prisustvujući sastancima nakon zasjedanja i sudjelovanjem u dugim raspravama s biskupima i teolozima, Congar neumorno je propagira ove ideje, koje danas uzimamo kao neka od glavnih postignuća Drugog vatikanskog sabora. Dok je Congar je vodio tu bitku, njegovi glavni protivnici bili su nadbiskup Pericle Felice i kardinal Alfredo Ottaviani, čuvari tradicionalnog katolicizma skolastičkog usmjerenja. Njegovi glavni saveznici su bili 'progresivni' koncilski oci: kardinal Frings iz Kölna i nadbiskup Wojtyla iz Krakowa, kao i kolega peritus Karl Rahner, Edward Schillebeeckx, Henri de Lubac, , Hans Küng i tada mladi njemački teolog Joseph Ratzinger. Potonja grupa je ipak na neki način bila pobjednička jer su njihove ideje zaživjele u dokumentima koncila. Nadbiskup Wojtyla, naravno, kasnije je postao papa Ivan Pavao II, a on će imenovati Josepha Ratzingera (kasnije papu Benedikta XVI.) prefektom Kongregacije za nauk vjere. Nadalje, Ivan Pavao II. će imenovati de Lubaca i Congara kardinalima, ali će predsjedati kritičkom istragom o pravovjernosti u pojedinim djelima Hans Küng i Schillebeeckxa.3

 

2016.05.11.Yves.02Osvrnimo se sada na sam koncil. Za vrijeme pontifikata papa Pija XI. i Pija XII. Crkva je svijet doživljavala neprijateljski. U toj konfrontaciji sa sekularnim, kroz dvije enciklike Sillabus errorum Pija XI. i Humani generis Pija XII. ljudima su dane točno precizirane upute što smiju činiti, a što ne. Dolaskom Ivana XXIII. situacija se mijenja, „svijet postaje mjesto dijaloga te Crkva uviđa mnoge izazove i pitanja koja tište modernog čovjeka.“4 Odnos između Crkve i svijeta koji je stavljen u pitanje dobio je svoj odgovor u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et Spes koju je proglasio papa Pavao VI. 7. prosinca 1965. Congar je sudjelovao u njenom nastanku, ali najzapaženiji trag je ostavio pri ostvarenju dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen Gentium, u kojoj se proteže Congarov pojam Crkve kao Naroda Božjeg. Congar kao savjetnik teološke komisije sudjeluje u izradi i drugih dokumenata: Dei Verbum, Ad gentes, Unitatis redintegratio, Presbyterorum ordinis, Dignitatis Humanae i dr. U svojem radu na koncilu zauzimao se za ideje ekumenizma, aktivnijeg uključivanja vjernika laika u život Crkve te poimanje Crkve kao Naroda Božjeg čineći sintezu toga pojma sa pojmom mističnog tijela Kristova. Iako su na samom koncilu mišljenja bila podijeljena te nije bilo lako donositi zajedničke zaključke na koje će većina pristajati, Congar zapaža čudesnu pojavu otvaranja Crkve promjeni. Naime, sama činjenica okupljanja svih koncilskih otaca na jedno mjesto značila je komunikaciju te omogućila djelovanje Duha Svetoga. U razgovoru sa Jeanom Puyoom, Congar to komentira na slijedeći način: „Neosporno je da se Crkva otvorila vani, i to već na početku Koncila. Taj zaokret može se objasniti pomoću više činitelja. Prije svega sama činjenica okupljanja: nepredvidive učinke već stvara to što su se našli zajedno, što su mogli vidjeti i čuti jedni druge, što su mogli jedni s drugima razgovarati. Ukratko rečeno došlo je do priopćavanja uvjerenja, do komuniciranja jednih s drugima. To je učinio sam koncilski duh.“5 Za vrijeme Koncila Congar je održavao i velik broj predavanja kao i Karl Rahner jer je među ocima postojao veliki interes za nova teološka znanja koja će posebno imati ulogu u provođenju koncilskih odluka.6

 

Postkoncilsko razdoblje

 

Pri završetku koncila sa nekoliko koncilskih otaca, među kojima su Shillebeeckx i Küng , osniva časopis Concilium koji je trebao teološkim člancima širiti duh koncila u svrhu njegova boljeg provođenja. Sam časopis nailazi i na brojne kritike, posebno od strane Jeana Danieloua. Časopis je također negativno promatran od strane Rima jer je zbog naklade od 40-50 tisuća primjeraka koji su izlazili na 9 jezika, predstavljao svojevrsno učiteljstvo koje djeluje paralelno uz službeno te da tako vrši pritisak na javno mnijenje. Sam časopis okupio je gotovo šest stotina stručnjaka diljem svijeta te je bogatstvom sadržaja i dokumentacije i problematike kojom se bavio ostao veoma zapažen. Časopis je doživio i kontroverzu jer je Rimu uputio peticiju u korist slobode teološkog istraživanja sa velikim brojem potpisnika, baš u vrijeme kada je Schillebeeckx bio pod prismotrom učiteljstva. Congar potrebu za tim obrazlaže ovako: „Bilo je to baš u vrijeme kad su iz Rima gnjavili Schillebeeckxa. A Schillebeeckx je sasvim ozbiljan teolog. Ne kažem da bih sve potpisao što je on napisao, ali ja također ne bih potpisao ni sve što su napisali sveti Toma Akvinski ili sveti Augustin, koje ja beskrajno poštujem. Valjalo je dakle apsolutno nešto poduzeti. S druge strane na srcu mi je bio još jedan motiv: taj časopis je još i sada veoma dubok. Jednog dana mi je Sveti Otac rekao da je bio smućen kad je konstatirao da su katolicima učitelji misli često puta bili protestanti. I naveo mi je nekoliko imena: Bonhoefera, Bultmanna, Bartha, Tillicha, možda jednoga ili dvojicu koje sam zaboravio. To je sasvim točno. Mogli bismo još spomenuti Ricoera. 'Kako to, nastavio je Sveti Otac, da neki teolozi više vole protestantske od katoličkih učitelja?' Vjerojatno sam mu odgovorio da bi djela spomenutih protestantskih teologa bila apsolutno nemoguća u Katoličkoj Crkvi. Da je Karl Barth bio katolik, bio bi spriječen u svom radu već nakon pojave prvog sveska svoje Dogmatike. Dakle ta odsutnost slobode veoma je težak problem. Da se ponovno zadobije ta sloboda, trebat će po mome mišljenju dvije generacije. U tom bi smjeru trebalo obnoviti neke tradicije; valjalo bi da se stiša prvi poriv za slobodom, koji je možda pomalo ekscentričan; trebalo bi da, u skladu s tom ponovo nađenom slobodom, neki teolozi postanu samokritični.“7

fr. Mihovil Mario Žuljević Mikas OP

 

<< I. dio                                                                                                            III. dio >>



1. Usp. Robert McCLORY, Why Yves Congar is relevant today, u:National Catholic Reporter, 6.VI. 2013.

2. Jean PUYO-Yves CONGAR, Život za istinu, 118-119.

3. Usp. Robert BARRON, Yves Congar and the meaning of Vatican II, u: Word on fire, (29. VI. 2012.), u:   http://www.wordonfire.org/resources/article/yvescongarandthemeaningofvaticanii/445/ (3.III. 2016.)

4. Martin KOČI, Origins of the second vatican council and Yves Congar. The Council, Gaudium et Spes and Congar, u: Communio viatorum. A theological journal. 53 (2011.) 2, 30-50.

5. Jean PUYO-Yves CONGAR, Život za istinu, 121.

6. Usp. Zoran ĐUROVIĆ, Iv Kongar-potraga za Unam Sanctam, u: Iv KONGAR, Devet vekova kasnije.Beleške uz „Istočni raskol“ , 12.

7. Jean PUYO-Yves CONGAR, Život za istinu, 150.