Nouvelle theologie (nova teologija) i dominikanska teološka škola Le Saulchoir

2016.04.18.teologija.01

 

Da bismo mogli govoriti o životu i teološkom radu velikih umova našega Reda, najprije moramo iznijeti na vidjelo kontekst u kojemu se sve odvijalo. 19. stoljeće bilo je vrijeme kako društveno-političkih tako i teoloških previranja. U kristologiji dolazi do zaokreta. Počelo se više proučavati povijesnog Isusa i njegovu ljudsku dimenziju jer su dogmatski članci eksplicitne kristologije postali daleki suvremenom čovjeku koji empiristički i znanstveno promatra stvarnost te dovodi u pitanje sve što nema čvrst povijesni temelj. U proučavanju Svetog Pisma do izražaja dolazi povijesno-kritička metoda egzegeze, pogotovo u protestantskim teološkim krugovima.

 

2016.04.18.teologija.02To sa sobom povlači nove kontroverze jer se povijest i dogma dovode u konflikt pa crkveno učiteljstvo na čelu sa papom (Sillabus iz 1864.) restriktivno reagira na svaki pokušaj teološkog promišljanja koji ima naznake modernizma, što zbog grčevitog zauzimanja za neoskolastičku metodu apologetike što zbog straha od kritike. Po pitanju progresivnosti teologije na prijelazu iz 19. u 20. i tijekom njega, evangelička teologija je doživjela vrhunce sa pojavom i radom velikana poput Bartha, Bultmanna, Bonhoeffera i Tillicha, dok su u katoličkom svijetu identična nastojanja, doduše ponekad i pogrešna, doživljavana kao opasnost modernizma koji može rastočiti dva tisućljeća čuvani polog vjere. Uzrok takvom stavu Rosino Gibellini vidi u činjenici samog katoličkog shvaćanja Crkve, u kojoj nad teologijom bdije crkveno učiteljstvo te je jače ukorijenjena u zajednici dok je kod evangelika teologija ipak imala određenu autonomiju.1 Zanimljivo je primijetiti kako se razvoj teologije najviše osjećao u zemljama njemačkog i francuskog govornog područja, te su one bile te koje se „izmjenjuju u ulozi kulturnog i teološkog vođe.“ 2 S pravom možemo zaključiti kako se dogodio svojevrsni Kairos, sretni trenutak u kojem se na istome mjestu, u isto vrijeme dogodila koegzistencija znanstvene i kršćanske tradicije i stvaralačke energije koju Crkva nije na vrijeme prepoznala kao obnovnu snagu koja će u biti, zaključno sa II. Vatikanskim koncilom, preobraziti njeno lice te ju učiniti nanovo bliskom konkretnom čovjeku. Na tome putu od kontroverzije do prihvaćanja novih-starih ideja važnu ulogu imaju trojica dominikanaca: Edward Schillebeeckx, Marie-Dominique Chenu i Yves Congar. Crkva je ipak, početkom pontifikata Ivana XXIII., prepoznala da svako vrijeme ima svoju kršćansku misao. Iako se često govori kako se religija ne mijenja tisućljećima, ona se poput Shakespearea ili Čehova, svaki put nanovo i drukčije iščitava u svakom novom razdoblju. Odražava duh svojega vremena. Mi ne tražimo nekakvog novog, modernog Krista ali novo vrijeme traži u onom istom, vječnom Kristu odgovore koji nisu mogli postojati u ranijim razdobljima. U tom smislu, čini se da je kršćanska misao XX. stoljeća vjerodostojna stečevina u stoljećima ljudske povijesti.3 No ipak, u nastojanju da istaknu važnost povijesti, određena su teološka nastojanja toga vremena ipak bila za osudu jer su prešla u puki historicizam koji se mogao okarakterizirati kao modernizam u negativnom smislu. Da bi se nadišla ta kriza unutar krize, važan korak učinjen je osnivanjem nove škole teologije, poznatije kao Le Saulchoir.

 

Dominikanska škola Le Saulchoir

 

2016.04.18.teologija.03Le Saulchoir je dominikanska teološka škola koja je naziv dobila po parku s vrbama u kojem je bila smještena, u preuređenom cistercitskom samostanu. Škola je bila suvremeni nasljednik poznate pariške škole samostana Saint-Jaques, proslavljenog po poučavanju Alberta Velikog i Tome Akvinskog koji je opustošen u francuskoj revoluciji. Škola Le Saulchoir je imala jasno usmjerenje. Obnova koju je ona promicala odvijala se u nekoliko smjerova: Potvrda prvenstva objave, prihvaćanje biblijske i povijesne kritike, otvoreni tomizam te sluh za probleme vlastitoga vremena.4 Dakle, potvrda prvenstva objavljene datosti imala je za cilj zadržati povezanost teologije sa živim vrelom objave te produbiti njezin spekulativni karakter jer kako kaže o. Ambroise Gradeil, osnivač škole i njen prvi ravnatelj, duša spekulacije treba biti objavljena datost. Zatim je trebalo povijesnu i biblijsku kritiku teologije prihvatiti kao sredstvo potpunijeg prianjanja uz svoju datost jer teologija koja ima smisla za povijest promatra razvoj dogmi i povijest kršćanskog nauka kao vremenski učinak vjere koja ostaje ista stoljećima.5 Škola 1939. seli u Etoilles , nadomak Pariza zbog održavanja veza sa kulturnim središtem. U međuvremenu Marie-Dominique Chenu biva svrgnut s položaja ravnatelja i gubi katedru jer je njegova knjižica Le Saulchoir: teološka škola (1939.) od rimske cenzure ocijenjena kao modernistička te je kompletna škola 1942. u veljači stavljena na indeks zbog predbacivanja kako naginju semimodernizmu, filozofskom, teološkom i dogmatskom relativizmu te subjektivizmu u ime religioznog iskustva. Sličnu sudbinu doživjela je 10 godina poslije i isusovačka škola u Fourviereu. Pietro Parente, službeni vatikanski komentator u L'osservatore Romano skovao je naziv Nouvelle theologie kojim se obilježava ovaj teološki smijer. Smatra se da se spor oko Nouvelle theologie odvijao u dvije faze. Prva je trajala od 1938. do 1948. a odnosi se na knjige dominikanskih teologa Chenua i Charliera koje su bile kritizirane od strane rimskih dominikanskih i isusovačkih teologa (Gagnebet i Cordovani, Boyer i Zapelena). Druga je trajala od 1946. do 1948. Ona se odvijala prije svega između dominikanskih teologa Garrigou-Lagrangea i Labourdettea, „koji su bili u ulozi kritičara ,te isusovačkih teologa koji su bili na čelu škole Lyon-Fourviere, kao što su Danielou, de Lubac, Bouillard, Fessard i von Balthasar.“ 6 1950. godine izlazi enciklika Pija XII. Humani generis koja je raspršila teologe spomenutih škola. Do promjene dolazi pontifikatom Ivana XXIII. čiji pontifikat Congar komentira u drugom izdanju svoje knjige Istinska i lažna obnova u Crkvi riječima kako je papa sazvavši sabor stvorio novu eklezijalnu klimu te da je odozgor, misleći pritom na crkveni vrh, došla veća otvorenost. Dalje navodi kako su obnoviteljske snage koje su se dotad mučile kako bi se pokazale, dobile prostor u kojem su se mogle otvoreno razvijati.7 U tom razvoju, pogotovo na samome koncilu, važnu će zadaću provođenja obnove imati upravo misao Yvesa Congara, ali za njim ne zaostaju ni Schillebeeckx ni Chenu.

 

fr. Mihovil Mario Žuljević Mikas OP

 

2016.04.18.teologija.04



1. Usp. Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetog stoljeća. Put katoličke teologije od modernističke kontroverzije do antropološkog zaokreta, Zagreb,1999.

2. Usp. Isto

3. Usp. Ratimir VINCE, u: KRŠĆANSKA MISAO XX. STOLJEĆA, Predgovor urednika, R. Vince (ur.),Zagreb, 2009., 9-12

4. Usp. Teologija dvadesetog stoljeća. Put katoličke teologije od modernističke kontroverzije do antropološkog zaokreta. Nouvelle theologie, Zagreb,1999.

5. Usp. Isto

6. Isto

7. Usp. Isto