Magnus Liber Organi

2015.10.11.glazbaB

U ranim danima srednjovjekovne crkvene glazbe određeno je bilo da se pjeva samo jedna glazbena dionica. Takva se glazba ponavljala iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu. Stoga se pojavila mogućnost eksperimatiranja i to na način da se obogati liturgiju, jer je repertoar bio prilično fiksiran i stoga je ovo bio način da se uvede nešto novo. S vremenom je odlučeno kako možda i ne bi bilo tako loše da se pjevaju dvije glazbene dionice u isto vrijeme, dok god je to bilo u skladu s poštivanjem zadane koralne dionice koja je predstavljala temelj i okosnicu tog višeglasnog stavka. Sredinom 12. stoljeća polifonija kao muzički izričaj bila je dozvoljena u crkvenom pjevanju, a do nje je došlo stupnjevitim razvojem višeglasja od 9. stoljeća i to iz gregorijanskog korala. Stoga se često koral naziva ocem polifonije, jer polifonija izvire iz korala. Do polifonije dolazimo kada dvije ili više nezavisnih melodija zvuče istovremeno.


2015.10.11.glazbaAIako nema određenog datuma ili dokumentacije koji bi precizno ukazivali na početak korištenja polifonije u crkvi, dvojici francuskih skladatelja - Leoninu i njegovu nasljedniku Perotinu, koji su djelovali u katedrali Notre Dame u Parizu - općenito se pripisuje skladanje prvih značajnih polifonih crkvenih glazbenih djela. Leonin (Leoninus, djelovao od oko 1150. do oko 1200.) je poznat po tome što je prvi polifoničar kojega možemo identificirati po imenu. Leoninova je glazba bila uglavnom dvoglasna. Perotin (Perotinus, djelovao oko 1200.) je bio Leoninov nasljednik koji je proširio Leoninove radove i napore skladanja glazbe na tri ili četiri vokalne dionice. Ova nova polifonija bila je izvanredna; radilo se o svojevrsnome presedanu u crkvenoj glazbi, osobito ako u obzir uzmemo notiranje ritma – parametra do tada nepoznatog glazbenoj notaciji. No misao vodilja u skladanju polifonije temeljena je na „starom", imajući svoje uporište, izvor i nadahnuće u gregorijanskom koralu kao vrhuncu izričaja glazbe u bogoslužju.


A o tome da se glazba gregorijanskog korala smatra(la) svetom, potvrđuje i dokument II. Vatikanskog koncila Sacrosanctum Concilium koji u članku 116. navodi: „Crkva smatra gregorijansko pjevanje vlastitim rimskoj liturgiji; stoga neka ono u liturgijskim činima, uz jednakost ostaloga, zadrži glavno mjesto. Druge vrste sakralne glazbe, osobito polifonija, nikako se ne isključuju iz bogoslužnih slavlja, ako odgovaraju duhu liturgijskog čina, prema odredbi čl. 30."


2015.10.11.glazbaCPokret razvoja polifone glazbe u trinaestom stoljeću naziva se Ars antiqua, koji se daljnjim razvojem potvrđuje u razdoblju Ars nova, a svoj vrhunac doživljava naravno s „ocem" klasične vokalne polifonije: Palestrinom (1525.-1594.).


Kako bi se postiglo da ova nova glazba poštuje stroga crkvena glazbena pravila, oba skladatelja dodaju nove dionice na ono što je prethodno postojalo kao jedan redak crkvenog pjeva, odnosno gregorijanski koral. U pravilu je to izvorna, gregorijanska melodija često sporijega tempa, koja će se početi nazivati cantus firmus, kojoj se dodaje nova, brža melodija u višem glasu. Ovaj novi tip višeglasja zvali su organum. Leonin je koristio ove tehnike za pisanje glazbe s dvije vokalne dionice, što je bilo poznato pod nazivom organum duplum. Perotin je također koristio ovu tehniku, no želivši dodatno osnažiti glazbeni izričaj otišao je korak dalje te skladao za tri, a ponekad i četiri vokalne dionice. Takvi stavci prozvani su, logično organum triplum odnosno organum quadruplum.


Leonin i Perotin bili su tako dobri u pisanju organuma da su napisali prvi cjeloviti godišnji ciklus višeglasnih liturgijskih stavaka što su se pjevali kao dio mise i časoslova. Glazba koju su sastavili zapisali su u knjigu koja se zove Magnus Liber Organi (punim nazivom: Magnus liber organi de graduali et antiphonario pro servitio divino). Leonin je napisao izvornu verziju, a kasnije ju je Perotin uredio i dodao nove ideje.


2015.10.11.glazbaEMnogo je skladatelja ove francuske škole koji su pridonijeli razvitku crkvene glazbe onoga vremena, ali Leonin i Perotin su jedini zaslužni po imenu. Važan doprinos skladatelja crkve Notre Dame iz Pariza odnosi se na inovaciju u zapisivanju ritma. Izvorno glazba je napisana slobodno na način da stane liturgijski tekst, stoga se tempo nije smatrao toliko važnim. Međutim, kako se sustav zapisivanja glazbe nije razvio tako brzo i tako dobro kao sama glazba, postalo je teško notirati za točno određeni način na koji se trebalo izvesti samo glazbeno djelo. Stoga su skladatelji osmislili 6 ritamskih modusa koji su fiksne ritamske obrasce bilježili strukturiranim kombinacijama dugih i kratkih notnih vrijednosti. Modusi su na taj način omogućili notnom zapisu da još jedan važan glazbeni parametar postane vidljiv i kao takvi predstavljaju prvi poznati sustav bilježenja ritma u europskoj glazbenoj kulturi srednjega vijeka.


U kratkom razdoblju od otprilike 150 godina (1170.-1320.), glazbena škola crkve Notre Dame u Parizu i njezini skladatelji učinili su mnoge značajne pomake u glazbi. Pravila što ih je njihova glazbena djelatnost iznjedrila – koncentrirana u prvome redu oko skladanja organuma –postavila su zahtjeve koji dovode do novih glazbenih vrsta u razdoblju Ars antique, primjerice moteta, no jednakim žarom nastavljaju se skladati i jednostavniji oblici crkvene glazbe, od kojih su mnogi bili jednoglasni.


Dva majstora koja su djelovala u vremenu inovacija: Leonin i Perotin – oba su pridonijela Crkvi višegodišnjim radom; izradom „pjesmarice", i to u vidu knjige pod nazivom Magnus Liber Organi. Njihove pak nove glazbene ideje i u melodijskom i u ritamskome smislu postavile su temelje za razvoj višeglasne liturgijske glazbe koja će svoje vrhunce doseći nekoliko stoljeća kasnije, u glazbenim ostvarenjima renesansnih skladatelja.

 

fr. Marin Golubović OP

2015.10.11.glazbaD