Biram oboje!

2015.07.31.Biram.oboje.01

Kraći esej o latinskom jeziku u liturgiji i tradicionalističkoj hrvatskoj blogosferi.

 

Onima koji prate takve stvari nije strano da na hrvatskim internetskim prostranstvima djeluje određeni broj tradicionalističkih katoličkih blogova i web-stranica koji primarno tematiziraju problematiku oko liturgijske obnove provedene prije svega nakon Drugog vatikanskog koncila. Određeni broj ovih blogova i web-stranica nastoji prikazati situaciju realno pokušavajući pronaći neko zadovoljavajuće rješenje za tzv. tradicionalističku i progresivnu struju u Crkvi.

 

Opet imamo neke među njima koji i više nego često popuštaju svojim strastima i upuštaju se u više ili manje otvoreno napadanje svakoga tko se ne slaže s njihovim stajalištima obzirom na liturgijsku reformu. No to napadanje je, kao što rekoh, posljedica osobne uloženosti i strasti koju ova tema izaziva. To je svakako razumljivo i poželjnije nego ravnodušnost na ključne elemente vlastite vjere. Ako te nije briga za nešto, onda to ne utječe na tvoj život, na tvoje odluke i životne izbore. Često sam se spominjao da nam danas opet treba isti onaj intenzitet među vjernicima kao za vrijeme prvih ekumenskih koncila kada su rasprave na koncilskim zasjedanjima imale svoje ekvivalente na gradskoj tržnici i ulicama. Naravno, dok god strastvena rasprava ne prijeđe u međusobno vrijeđanje i prozivanje...

 

Posljednja skupina ovih tradicionalističkih blogova i web-stranica su simpatizeri kvazitradicionalističkog Društva Sv. Pija X. (SSPX) koje je svojim mentalitetom i ponašanjem već odavno postalo raskolničko. No koristi se legalističkim žongliranjem kako bi formalno ostalo u krilu Katoličke crkve ne bi li prije konačnog razlaza odvuklo na svoju stranu što više vjernika kako ne bi završili kao starokatolici nakon Prvog vatikanskog koncila.

 

Budući SSPX-ovce smatram izgubljenim slučajem, prvenstveno se trudim pratiti prve dvije skupine za koje vjerujem da im je ipak stalo do Crkve. I kao što sam već spomenuo, najviše me smeta njihova agresivnost i spočitavanje neistomišljenicima. Njihovo reaktivno ponašanje proizlazi iz svijesti kako su manjina s nepopularnim stajalištem. Dakle, ne krivim ih isključivo za njihovo ponašanje, jer sam svjestan kako su morali doživjeti neugodnosti i opresiju od strane progresivaca ili konformista. Isto tako, sukladno svojem marginaliziranom položaju u crkvenoj zajednici počeli su razvijati određenu subkulturu koja se u onom pozitivnom aspektu vrti oko slavljenja Sv. mise po tridentskom obredu (na latinskom jeziku), a u svom negativnom aspektu se razvija kao određena 'tradicija' pripovijesti i argumenata koje koriste i preuzimaju jedni od drugih u tekstovima na svojim stranicama i blogovima.

 

Paradoksalno, dok su iznimno kritični prema crkvenoj hijerarhiji i svojim neistomišljenicima, takve kritičke svijesti uopće nema između njih samih. To me brine, jer se time izlažu utjecaju simpatizera i članova SSPX-a. Također dolazi do situacija da posve nekršćanski i zlobno napadaju one između sebe koji su se usudili misliti svojom glavom i propitkivati neke elemente njihove subkulture i 'tradicije'. Ako pak ne propituju postavke svoje vlastite 'tradicije' koje su razvili između sebe, kako će napredovati?

 

2015.07.31.Biram.oboje.02 

 

Na ovo razmišljanje me potakao tekst o propasti katoličke tradicionalne blogosfere koju sam pročitao prije nekoliko dana. Kada kažem „propast" ovdje prije svega mislim na gubitak kredibiliteta, čitatelja i njihovih simpatija, a time i utjecaja na unutarcrkvenu javnost. Iako sam nisam zagovornik slavljenja Sv. mise po tridentskom obredu, smatram kako poradi održanja vitalnosti, fleksibilnosti i sposobnosti Katoličke crkve da se suočava s uvijek novim izazovima moramo u unutarcrkvenoj javnosti imati glasove različitih struja i mišljenja, kao i svako zdravo društvo. Tradicionalistički blogeri koji su zbog svojeg agresivnog i negativnog nastupa izgubili pažnju javnosti ne služe na dobrobit Crkvi, a i sama Crkva možda eventualno izgubi tu osobu koja može prijeći u apostatsko-raskolničku organizaciju kao što je SSPX.

 

Jedinstvo i zajedništvo u Crkvi ne znači jednoumlje – nismo komunisti. Crkvi je prije svega potreban kritički unutarcrkveni dijalog na svim razinama, a to znači da svi, uključujući tradicionaliste, imaju pravo da ih se čuje. I upravo zato smatram kako bi tradicionalistički blogovi i web-stranice u Hrvatskoj trebali napustiti neke argumente i stajališta koji su postali dio njihove 'tradicije' budući da su se ti elementi pokazali štetnima po njihovu stvar. Nerijetko se čak ispostavi da su neki od tih argumenata došli od SSPX-a što je za mene osobno i više nego dovoljan razloga da ih ne uvažim.

 

U tim situacijama se uvijek sjetim one životne mudrosti koja je preživjela u tradiciji Crkve da su raskolnici često slatkorječivi, ali se njihova prava narav očituje po plodovima njihova djelovanja. Ako pak djelovanje i propaganda SSPX-a uzrokuju otvoreno neprijateljstvo prema Papi, biskupima i svećenicima, stav prijezira i spočitavanja prema svima koji odlaze na misu na narodnom jeziku, ni da mi se tisuću puta ponovi kako je sv. Atanazije išao u pet puta progonstvo zbog pravovjerja me neće uvjeriti da su u pravu (Atanazije je iz ljubavi prema Crkvi išao u egzil i nije pritom od sebe pravio žrtvu). Ta pročitao sam Evanđelje, a tamo jasno piše, iz Kristovih usta, da je za kršćanina prvo i najvažnije ljubiti bližnjega svoga, a ne mrziti drugoga zato što ne slavi Sv. misu na latinskom jeziku i što nije zapeo unutar okvira protureformacijske tridentske teologije liturgije.

 

Jedan do najčešćih takvih argumenata jest kako unatoč eksperimentiranju sa liturgijskim reformama i dalje opada broj vjernika na Sv. misama što kao znači da je cio pokret otvaranja Crkve svijetu kako bi dosegnulo suvremenog čovjeka promašaj. Implicitni zaključak je kako se onda treba vratiti slavljenju Sv. mise na latinskom jeziku. Ovaj tradicionalistički argument me posebno tare zato što je pogrešan na toliko razina:

 

Vjernici se neće odjednom i odmah vratiti natrag u Crkvu samo zato što smo promijenili jezik liturgije. Ovdje su tradicionalisti jednako u krivu kao što su bili i oni koji su prebacili crkvenu liturgiju na narodni jezik nakon Drugog vatikanskog koncila.

 

Jezik kao primarni način komunikacije daje vrijednost argumentu kako narodni jezik u crkvenoj liturgiji danas ima više smisla jer otvara značenje i dubinu liturgije vjerniku koji ne poznaje latinski. No, koliko je Crkva dobila na komunikativnoj otvorenosti uvođenjem latinskoj jezika u liturgiju, toliko je izgubila na simboličko-mističkoj razini napuštanjem latinskog jezika. Narodni jezik u liturgiji MOŽDA jednoga dana zadobije istu simboličko-mističku težinu kao što ju ima latinski. No ultimativno smatram kako je dobra stvar što smo napustili latinski i nadam se kako liturgija na narodnom jeziku nikada neće doživjeti sudbinu liturgije na latinskom jeziku. Zašto? Zbog urođene ljudske prirodne religioznosti koja nas otvara spoznaji kako iznad nas postoji Gospodin Bog Stvoritelj, ali nas isto tako izlaže napasti magijskog shvaćanja odnosa s Bogom, religije i liturgije.

 2015.07.31.Biram.oboje.03

Kršćanstvo nije samo vjera u Boga Stvoritelja, već i u Boga Spasitelja – to znači da kršćanska vjera nadilazi ljudsku prirodnu religioznost i postavlja čovjekov odnos s Bogom na jednu novu razinu. Kada je latinski jezik prestao biti živi, govorni jezik kršćana, a liturgija ostala na latinskom jeziku, započeo je proces ekleziološkog kodificiranja poruke i plodova liturgije koji su bili namijenjeni svim vjernicima. Kada vjernici više nisu mogli razumjeti što se događa tijekom liturgije počeli su regresirati u okvir shvaćanja prirodne religioznosti što je samom latinskom jeziku počelo pridavati određeno mistično-magijsko značenje u široj kulturi. Ovakvo shvaćanje katoličke liturgije prisutno je još i danas u popularnoj kulturi čega su najočitiji primjeri filmovi i televizijske serije o paranormalnom i sl. gdje redovito npr. lovac na vampire ili demone koristi opskurne latinske fraze u svojoj borbi protiv sila Zla (npr. TV serije Buffy The Vampire Slayer i Supernatural, te razni horori).

 

Za ovakvu sudbinu latinskog jezika u umovima ljudi smo si sami krivi i zato se nadam kako liturgija na narodnom jeziku neće doživjeti sličnu sudbinu. Kao što se nadam da također neće potonuti u besmisao svakodnevne, prozaične komunikacije kao neki oblici protestantskog bogoslužja. Odgovor leži u boljoj sintezi liturgije prije i poslije Drugog Vatikanskog koncila, te učenju na dosada stečenom iskustvu. Iz moga osobnog iskustva npr. čak i liturgija na narodnom jeziku može postići simbolički gravitas liturgije na latinskom ako se svećenik potrudi intonirati na pravi način i svojim govorom tijela pokazati važnost onoga što govori.

 

No ova kratka digresija o jeziku u liturgiji ne dotiče bit zašto je pogrešan argument da se broj vjernika na Sv. misama ne bi osipao da je ostavljen latinski jezik. Odgovor jest: rezultat bi bio isti, jer osipanje vjernika nema veze sa promjenom jezika. Pad broja prakticirajućih vjernika danas izravan je rezultat procesa sekularizacije koji je počeo još prije dvije stotine i pedeset godina. Današnji Zapad se nalazi fazi kasne sekularizacije kada je već odavno postignuto institucionalno razdvajanje Crkve i Države, te uvelike napušten javni kršćanski moral, a trenutačno se radi na redefiniranju samog shvaćanja ljudske naravi, odnosno, odgovora na pitanje 'što je čovjek'. Dakle, u takvoj društvenoj situaciji, vjerske ustanove poput Crkve su već odavno marginalizirane i zanijekana im je bilo kakva društvena važnost, barem u umovima ideologa i sekularnih medija. Ta marginalizacija Crkve nije postignuta otvorenim protivljenjem, jer nam je primjer komunizma pokazao kako takva strategija ne pali kad je u pitanju religija. Naprotiv, u suvremenom zapadnjačkom društvu, Crkva je marginalizirana tako što joj je dana točno određena zadaća 'čuvara akumuliranog spomena folklornih vjerskih tradicija društva koje služe zadovoljenju neodređene potrebe za reprezentiranjem'. Što to znači?

 

Dakle, društvo priznaje Crkvi određenu kulturnu vrijednost, ali joj istovremeno niječe ikakvu političko-društvenu važnost. Crkva je danas nešto slično kao i folklorna društva – svi priznaju kako je to važno i vrijedno, svi očekuju folklornu predstavu pri javnim događajima, ali se u svakodnevnom životu nitko time ne zamara niti bavi, osim neke manje skupine entuzijasta. Ovo znači da će ljudi dolaziti po sakramente, ali ne zbog svoje vjere nego zato što osjećaju neki implicitni vanjski pritisak kako važni trenutci u životu moraju biti obilježeni sukladno društvenim konvencijama i očekivanjima. U manjim sredinama će taj pritisak biti jači, u većim sredinama slabiji zbog faktora anonimnosti. I to je sva mudrost.

 

Ostavila Crkva ili ne latinski jezik u svojoj liturgiji, ljudi bi danas svejedno sve manje dolazili na Sv. misu. Opadanje broja praktičnih vjernika nema veze s promjenom jezika u liturgiji već sa svim onim društvenim promjenama koje su nastupile nakon okončanja Drugog Vatikanskog koncila. Koncil, kao ni postkoncilski reformisti, nisu mogli predvidjeti implikacije i posljedice događaja 1969. godine koja se simbolično uzima kao početak seksualne revolucije, LGBT pokreta, pokreta za ženska prava tj. rođenje postindustrijskog, postkapitalističkog društva.

 

Crkva danas se mora pomiriti s time da više ne predstavlja uvjerenja i interese većine u društvu, ali to opet ne znači da će se pretvoriti u sektu – u smislu razvijanja zatvorenog, sektaškog mentaliteta. To bi se pak vrlo lako moglo dogoditi s latinskim jezikom kao JEDINIM službenim jezikom liturgije, dok prisutnost i narodnog jezika ostavlja otvorenim mogućnost komunikacije s društvom izvan Crkve – daje nam priliku propovijedati bogoslužjem. Obje jezične opcije u liturgiji imaju svoje prednosti i mane, ali zajedno sigurno mogu postići više nego da međusobno ratuju. Vjerujem da je to bila namjera i želja pape Benedikta XVI., prije nego je ljudska glupost učinila svoje.

 

Na nama je sada hoćemo li dopustiti da Crkva postane 'sekta' ili ćemo pozitivno odgovoriti na izvana forsiranu dilemu izbora između mogućnosti utjecanja na društvo i održanja vlastitog identitet i tradicije, te reći; „Biram oboje!"

 2015.07.31.Biram.oboje.04

fr. Mirko Irenej Vlk OP