Nadasve nerazumno gunđanje o liturgiji i tradiciji

2015.03.08.Liturgija.i.Tradicija.04

Već mi se nekoliko puta dogodilo, posljednji put prije samo nekoliko dana, da me vjernici pitaju o pravovjernosti i ispravnosti obreda svete mise na narodnom jeziku. Ova pitanja i njihovu zbunjenost u velikoj mjeri potiče verbalni rat koji se već neko vrijeme odvija kroz internetska prostranstva na raznim web-stranicama, blogovima i Facebooku. Određeni pojedinci i skupine koji sebe nazivaju tradicionalistima (u smislu favoriziranja Tridentskog obreda svete mise na latinskom jeziku) svojim ekstremističkim stavovima i militantnim ponašanjem među vjernikeunose nemir, a ponekad i sablazan svojim izjavama i tekstovima. Tako pomislih - da se konačno izjasnim po tome pitanju.


2015.03.08.Liturgija.i.Tradicija.02Želim biti jasan, pratim mnoge kršćanski orijentirane stranice i blogove koji pokrivaju različite teme, jer smatram kako mi je dužnost znati što vjernici misle i osjećaju. Zahvaljujući tome znam kako postoje različiti stavovi i mišljenja, tako da ne trpam sve tradicionaliste u isti koš. Itekako razumijem njihovu želju da se očuva bogata liturgijska i kulturna baština Katoličke crkve koja u velikoj mjeri počiva na latinskom jeziku kao službenom jeziku Crkve još od prvih stoljeća. Treba biti ponosan na svoje i čuvati to – u tome se svi možemo složiti.


Ono s čime se ne mogu složiti jest tvrdokorno odbijanje svake promjene u bogoslužju Crkve kao da o samoj formi ovisi spasenje duša. Ako neka osoba i ima takav stav, to je njeno mišljenje i ima pravo na njega. No nitko nema pravo nametati svoje mišljenje drugome na agresivan i svađalački način kao da je njegov stav jedini ispravan. Pogotovo ako takvo ponašanje može izazvati sablazan i narušiti povjerenje u Crkvu vjernika neupoznatih s problematikom.


Ne želim ovdje ulaziti dublje u detalje sukoba između zagovornika obreda sv. mise na latinskom jeziku i zagovornika obreda sv. mise na narodnom jeziku, jer za mene prije svega takav sukob ne postoji nego ga pojedinci pokušavaju fabricirati jer se zbog nekih postavki ljudske psihologije osjećaju ugroženima zato što njihov stav nije većinski. Stvarno me živcira kad se posebno u stvarima vjere više nego u bilo kojoj drugoj domeni ljudskog života očituje taj mehanizam ponašanja da se neformalno smrtnim prijestupom smatra imati drukčije mišljenje. Onda shodno tome onaj tko je različitog stava postaje neprijatelj, jer ugrožava tvoju apsolutnu sigurnost u vlastito spasenje i blaženstvo. Privatno to zovem 'paranoičnom potrebom za sigurnošću uslijed nemogućnosti pomiriti se sa temeljnom životnim činjenicom kako ništa u ovom životu nije sigurno' – da sam Nijemac jamačno bi za ovo imao neku zgodnu riječ dugu jedno pola reda... No, digresiram.


Što želim reći ovim tekstom je slijedeće: odgovor nikada nije svađanje i svrstavanje u suprotstavljene tabore, već konstruktivna komunikacija i suradnja. Treba imati povjerenja u liturgijske stručnjake unutar Kongregacije za bogoštovlje, makar samo iz razloga da je njima iz same ljubavi prema liturgiji više nego ikome drugome stalo da bogoslužje Crkve bude uređeno, uravnoteženo i pravovjerno.

2015.03.08.Liturgija.i.Tradicija.01
To pak s pravom podrazumijeva i stalno mijenjanje elemenata u bogoslužju kako bi obredi bolje odgovarali liturgijskoj tradiciji i originalu. Ovo nije ništa novo i događa se već stoljećima – ta kako je sam obred na latinskom nastao? Po meni jedina bitna razlika između Tridentskog obreda svete mise na latinskom jeziku i obreda svete mise na narodnom jeziku koji je uveden nakon II. Vatikanskog koncila jest vrijeme. Obred na narodnom jeziku je imao jedva 50 godina da ga se izbrusi i uglanca dok je obred na latinskom, u onom obliku kakvog je dobio nakon Tridentskog koncila, imao pet stoljeća glancanja i usavršavanja iza sebe.


Uredu je težiti što većoj vjernosti Tradiciji i sličnosti sa obredom sv. mise iz prvih kršćanskih vremena, ali je nerealno očekivati da obred na narodnom jeziku bude jednako izbrušen kao i obred na latinskom jeziku. Štoviše, takav stav je po sebi negativan i potkopava dobru volju, jer implicira da liturgičari ne žele isto što i tradicionalisti što uopće nije istina. Svatko tko poznaje makar i jednog liturgičara zna kolike su ti ljudi 'cjepidlake' da sve bude savršeno s jasnom simbolikom i svime.

2015.03.08.Liturgija.i.Tradicija.03


Na kraju, ono s čime se neki iz redova tzv. tradicionalista ne mogu pomiriti jest jednostavna činjenica kako su obred na latinskom jeziku, kao i obred na narodnom jeziku, kao i još 21 obred koje priznaje Crkva, zapravo različiti aspekti Kristovog otajstva spasenja koje je samo po sebi nespoznatljivo u potpunosti. Stoga će svaki obred naglasiti neke dimenzije otajstva spasenja, dok neće dovoljno naglasiti druge dimenzije. Zato liturgija i evoluira kao i Crkva te se naglasci mijenjaju.


Crkva se na svome putu prema Kraljevstvu Božjem mijenja, kao i njena liturgija, kako bi bolje u svakom novom povijesno-kulturnom kontekstu naviještala Evanđelje. Neki se ne mogu s time pripremiti, oni su obred na latinskom obredu uzdigli na razinu zakona i dogme, te su ga učinili nepromjenjivim, odnosno, smatraju formu, a ne sadržaj onom ključnom srži spasenjskog otajstva koje liturgija komunicira vjerniku.


Tradicija nam treba biti temelj, smjernica i savjetnica. Liturgija kao i svaki aspekt crkvenog života i teologije jest u službi stalnog produbljivanja razumijevanja Božje objave što nužno podrazumijeva promjenu u praksi kako naša spoznaja Božje volje raste. Ako se mijenjamo samo promjene radi, odnosno, samo radi društvenih trendova onda postajemo poput nekih protestanata koji se više ni ne mogu nazivati kršćanima već ih fenomenolozi religije nazivaju post-kršćanima, a ako se odbijamo promijeniti uopće onda postajemo poput nekih pravoslavaca čija ih nevoljkost mijenjati pretvara u kripto-kršćane. Stav Katoličke crkve je oduvijek bio ići srednjim putem održavajući ravnotežu. To se u teologiji naziva 'pozitivna neistovremenost' tj. naš kriterij su eshatološka obećanja slobode, mira i pravednosti i kad se mijenjamo, mijenjamo se kako bi uvijek bolje ostvarivali ta eshatološka obećanja i dosegli Kraljevstvo Božje, a ne zbog prevrtljivog društvenog zeitgeista. Isto je tako izdaja našeg kršćanskog poslanja ne učiniti one nužne promjene iz straha da će se mijenjajući stvari, kao npr. liturgijski obred, izgubiti bit koju taj obred predstavlja.


Nemojmo nikada zaboraviti kako smo, unatoč svoj učenosti i svemu, na kraju dana ipak pod paskom Duha Svetoga i kamo On puše ova naša lađa od Crkve jedri.

2015.03.08.Liturgija.i.Tradicija.05

 

fr. Mirko Irenej Vlk OP