Vazmeno trodnevlje – tri trenutka jednoga Dana

 

 2014.4.17.Trodnevlje.02

Nalazimo se u Velikom tjednu i približavamo se najvećem kršćanskom blagdanu od kojega svi drugi blagdani primaju smisao. Ako osjećamo i laganu nestrpljivost pri iščekivanju Kristova Vazma, to je onda dobar znak jer iščekivanje ukazuje na ljubav prema Onome koga iščekujemo. Koncentracija naše vjere penje se prema kulminaciji koja se sastoji u bdjenju u vazmenoj noći koja je rasvijetljena blistavošću i slavom Uskrslog Krista zasjala kao dan. Ovaj sveti tjedan koji završava pobjedom života nad smrću obilježen je neshvatljivom ljubavlju Božjom prema čovjeku te bi zbog toga trebao biti i s naše strane ispunjen intenzivnijom molitvom i kontemplacijom.

 

2014.4.17.Trodnevlje.03Tri dana od kojih je satkano vazmeno trodnevlje ne trebaju se shvaćati kao tri odijeljene jedinice. Muka, smrt i uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista tri su ključna elementa Kristove Pashe odnosno prijelaza u eshatološko zajedništvo s Bogom Ocem i zato ih valja promatrati kao tri trenutka jednoga Dana. Ta tri elementa uvjetuju i prožimaju jedan druge. Uskrsnuća ne bi bilo da Krist nije umro, a umrijeti ne bi mogao bez muke u kojoj su se ispunila Pisma (Mt 26,54). S druge strane, nepobjedivi i svepobjeđujući događaj uskrsnuća pretvorio je muku i smrt u radost i život.

 

2014.4.17.Trodnevlje.01

Način na koji su Kristovu Pashu razumijevali i slavili prvi kršćani može nam pomoći u tome da shvatimo jedinstvenost tog događaja. Smrt Isusova raspršila je i razočarala doduše njegove učenike, ali su ih ponovno počele okupljati dvije važne činjenice: prazan grob i ukazanja Uskrsloga; oni upućuju jedno na drugo i nadopunjuju se i iz njih je izrasla vjera prvih Kristovih učenika. Prvi kršćani htjeli su od početka očitovati i živjeti tu svoju vjeru u slavljenju Kristova otajstva. Ipak, to slavlje u svojem izvanjskom obliku nije bilo baš tako slično ovomu koje mi danas slavimo. Tada nisu postojale pretenzije za stvaranjem čvrstih i ustaljenih obreda, već su se Kristovi vjernici jednostavno zadovoljavali molitvenim bdjenjem i iščekivanjem ponovnog dolaska sada proslavljenog Krista. On je obećao da će doći, a kako je dovršio djelo spasenja, činilo se suvišnim bilo što drugo osim bdjenja i iščekivanja. Bdjenje u nadi da će ponovno doći jest, dakle, najstariji i najvažniji element vazmenoga slavlja i mi bismo si ga danas trebali posvijestiti. Naša vjera usmjerena je u nadi prema onom budućem i nadolazećem koje se u liturgiji Vazmenog bdjenja čini tako blizu. U tom duhu završava i Exsultet, hvalospjev uskrsnoj svijeći: „Plamen ovaj jutarnja zatekla Danica! Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist uskrsnuli." Iz iščekivanja parusije, odnosno ponovnog dolaska Krista u slavi, proizlazi i zahtjev za boljim moralnim ponašanjem jer Druga petrova poslanica nas potiče: „... Morate biti sveti življenjem i pobožnošću dok iščekujete i požurujete dolazak dana Božjega..."(2 Pet 3,11-12)

 

2014.4.17.Trodnevlje.04Kasnije se kroz povijest jedinstveni događaj Kristove Pashe podijelio na tri elementa, ali ne zato da se otajstvo Pashe dijeli, nego da se učini obredno doživljajnijim i jasnijim. Veliki četvrtak prisjećanjem na Isusovu oproštajnu večeru uvodi u trodnevlje, on je preludij, odnosno uvertira. Premda se shvaća kao ustanovljenje sakramenata euharistije i svećeničkog reda, ti elementi ne bi smjeli zasjeniti vazmeno otajstvo. Na Veliki petak, koji je prvi dan trodnevlja, sve se usredotočuje na otajstvo križa čije skidanje vela simbolizira vrhunac Božje objave. Bog se u Sinu objavljuje kao ljubav koja čovjeka toliko ljubi da za njega umire. Budući da se na Veliki petak prisjećamo Isusove smrti, obred tog dana ispunjava posebna tišina koja je odgovor vjernika na predanje Sina. U tišini Velikog petka zastajkujemo pred Bogom i pred sobom kako bismo naučili čuvati novu zapovijed: ljubiti jedni druge kao što je to činio Krist. Na veliku subotu uz Gospodnji grob razmatramo njegovu muku i smrt i tako ostajemo u istom raspoloženju kao i u Veliki petak. Premda na dan Velike subote ne vršimo sakramentalne čine, sam post i tihu molitvu shvaćamo kao liturgiju klanjanja i nade. Post naime koji u ta dva dana vršimo drukčiji je od korizmenog posta jer se njime suživljavamo s Kristom koji je uzet od nas i koji nije tu. Taj post dostiže vrhunac posta uopće jer se radi čak i o postu od liturgijskog slavlja. Sve to ima za cilj da u ljubavi naučimo suumirati s Kristom jer drugog puta do uskrsne slave nema.

 

fr. Josip Cota

 

Korišteni izvor: Ante Crnčević – Ivan Šaško, Na vrelu liturgije