Euharistijsko slavlje ili vožnja u tramvaju?

2013.10.16.Liturgija.Tramvaj.01

Ovo nije teološko promišljanje o liturgiji nego više refleksija utemeljena na onom s čim se svakodnevno susrećemo kao sudionici liturgijskih slavlja.

 

2013.10.16.Liturgija.Tramvaj.02Već sam nebrojeno puta čuo kako kršćani moraju biti nasmiješeni, tj. sretni kada napuštaju prostor u kojem je slavljena euharistija. Od prvi puta kada sam to čuo nerijetko sam promatrao ljude koji odlaze sa euharistijskog slavlja i rijetke su bile situacije u kojima su odlazili nasmiješeni ili bar s nekim drugim znakom  koji bi upućivao na radost (ne isključujem mogućnost pojedinaca u mnoštvu koji ne spadaju u ove okvire). I te rijetke prigode bile su najčešće uzrokovane dobrim vicem i pošalicom koju je predvoditelj slavlja „izvalio“ na kraju sv. mise.

 

Znamo i sami što to znači slavlje i to na osnovu vlastitog iskustva. Ono uključuje prije svega druge. Što će ti uspjesi i sreća kada je ne možeš podijeliti s drugima?!. Tako je i slavlje prilika za proslavu radosti koja uključuje druge i usudio bih se reći da su drugi preduvjet slavlja (usp. Mt 18,20). Dalje tu su nerijetko i darovi koji su namijenjeni onome oko kojeg se okupljamo. Želimo ga razveseliti, zahvaliti mu na taj način što nas je okupio i participirati u onom što nam je pripravio. Bitna je i hrana i piće. Bez toga nema dobre zabave. Zajedničko blagovanje je uvijek bio znak posebne povezanosti i bliskosti i kao takvo čini sastavni dio slavlja. I konačno dolazi pjevanje, glazba. To je onaj šećer na kraju svakog slavlja.

 

Ako pogledamo ove istaknute elemente, vidjet ćemo da su oni sastavni dio i onoga što nazivamo liturgijsko slavlje, sv. misa, euharistija: drugi-braća i sestre kršćani, darovi-kruh i vino, hrana i piće-Tijelo i Krv , pjevanje i glazba-liturgijske pjesme. Kako to onda da nas to slavlje ne čini sretnima kao vjenčanja, rođendani, maturalne zabave i dr.? 

2103.10.16.Liturgija.Tramvaj.03 

Nastavit ću u duhu dosadašnje analogije iako je svaka usporedba nedostatna da obuhvati svu dubinu stvarnosti o kojoj pišem. Kada dolazimo kod nekoga na slavlje tada nam je cilj i motivacija podijeliti radost s nekim, uveličati njegovu proslavu, pokazati mu/joj da nam je stalo do njega/nje. Pokušavamo tada na svaki mogući način uključiti se i doprinijeti da bi sve prošlo u najboljem redu. Dolazimo također i da susretnemo drage ljude koje nismo vidjeli kroz jedan period vremena, kraći ili duži. U tim trenutcima zaboravljaju se sve svađe i razmirice, bitno je da ničim ne narušimo radost onih zbog kojih smo se okupili.

 

2013.10.16.Liturgija.Tramvaj.04Pogledajmo sada naše liturgijsko slavlje. Pitanje koje želim postaviti je: Koliko smo na isti način motivirani kada se radi u euharistijskom slavlju? Nije li naša motivacija često sasvim druge prirode? Događa nam se da na euharistiju dolazimo, ne zbog  Onoga čiju uspjeh – Uskrsnuće slavimo, već tek zbog toga što smatramo sv. misu svojom dužnošću ili načinom da se svidimo Bogu, a nažalost nerijetko i kao pobožnu vježbu. Želja da dolaskom na euharistijsko slavlje pokažemo Bogu da nam je stalo do njega često se gubi pod navalom potreba s kojima mu dolazimo. Iz odnosa prema Bogu slijedi i odnos prema ljudima koji više nisu ljudi koje rado susrećem već prolaznici s kojima sat vremena udišem isti zrak pa tako sve poprima atmosferu vožnje u tramvaju.

 

U konačnici ostaje zaključak koji rezimira svu problematiku, a on je vrlo jednostavan: Nema vjere, ili da budem blaži, kriza je vjere koja uzrokuje krizu odnosa prema Bogu i čovjeku, a to se najviše vidi u liturgijskom slavlju. Rješenje ovog problema je zapravo jednostavno: Bog, čovjek i malo znanja o liturgiji, a sve to promatrano očima iskrene i duboke vjere.

 

Fr. Marko Dokoza