Oh Isuse, sve ove boli trebale su pasti na me, ali Ti mi nijedne ne dade jer si htio radovati se sa mnom

2017.4.14. V.Petak jutro 1

 

Razmatranje na Veliki Petak

 

Još prošle noći, Ti nam predade svoje Tijelo i Krv ponavljajući nam da je to spomen Tvoje muke. Svezan i sam, ostaješ, nigdje nikog osim zidova hladnih. Oh Isuse, sve ove boli trebale su pasti na me, ali Ti mi nijedne ne dade jer si htio radovati se sa mnom.

 

 

Kako da zavapim u boli, kako da vičem glasno kada me ta silna Tvoja bol guši, znajući da sam kriv? Može li barem jedna riječ utjehu Ti dati, barem jedno obećanje obrisati Tvoj krvavi znoj, umiriti bolno Srce? Mjesto Baraba ovoga svijeta Ti bijaše okrunjen krunom srama, mjesto svih nas Tebe razodjenuše, pljujući i pljuskajuć' Ti sveto lice. Koliko boli je morala Tvoja Majka proći? Gledaj Marijo, gledaj i moli. Kako li snažna ostaješ videći te boli? A ja se sada raspadam, kriv, a ti nevina, puna ljubavi. Dijete tvoje izbičevano, do kože oderano, svaka kost crvenilom Krvi se odijeva. Nema odijela na sebi, ali krvavi plašt sve prekriva... Svaki udarac po leđima otvara novo ležište za teški križ što pritišće sve do Golgote, gdje će umrijeti. Dug je taj krvavi put, težak i teži jer prijestolje na svojim leđima nosi. Kada li ću moći biti Šimun Cirenac, ili barem Veronika, Isuse, da Te susretnem kao Marija, barem jedan tren da Ti 2017.4.14. V.Petak jutro 2dotaknem krvavo lice? Niti sam Šimun, niti Veronika, niti Marija, ostajem onaj isti, oholi ja. Gdje god da Te izmučena vidim, moja ohola narav se slama, ali nikako da se slomi. Oprosti, Isuse, oprosti. I mene bole udarci strašni, ali da se poklonim i padnem, ne... jer samo slamam se. Svega opijenog bolima gledam Te, razvlače Ti ruke i noge, spremaju ih za njihov nepomičan stav. Što li je to sada Isuse, što li Ti to sada rade, zašto tupe čavle, zašto toliko boli Ti nanose? Zar mi nije bilo dosta da Te vidim Srca slomljena? O teških li mojih grijeha koji Te ranjavaju, teškog li prokletstva svijeta koje Ti na se uzimaš. Svaka modrica i bolna rana, zbog moje nevjere, još veća je. Katkada sam više nalik Judi nego Petru, vješam se na drvo zbog srama. Teško mi je Isuse reći Ti oprosti kada znam da ću opet učiniti isto, biti isti oholi ja. U trenutku Tvoga posljednjeg časa, proboden i sam, Ti i ja. Bog i grešnik, sami u prizoru milosrđa otvaraš mi vrata Raja. Kopljem proboden bok, pere moje grijehe, sve u meni i na meni slomljeno postaje sveto, krvavo sveto tijelo, raspeto s Raspetim.

 

 

 

Fr. Pio Buzov OP