Strpljen, spašen!

 

 2017.3.31.strpljenje 1

 

Razmišljanje na dnevna čitanja, 31. ožujka 2017.

 (Mudr 2,1a.12-22; Ps 34,17-21.23; Iv 7,1-2.10.25-30)

 

U današnjem evanđelju čitamo o vrebanju Židova da uhvate Isusa, no još nije došao njegov čas, i nitko ne stavi na nj ruke. Sve se odvijalo po Božjem naumu, a Isus čeka svoj čas. Isus čeka svoju proslavu. U tom čekanju, on ne sjedi i čeka, već naučava u Hramu, čini dobra djela, koristi svaki trenutak čekanja, sve koristi dok ne dođe njegov čas.

 

 

 

Današnji svijet ne zna čekati svoj čas. Želi posijati nešto danas, a sutra već tražiti plodove posijanog. Sve želi na brzinu, odmah i sada, sve nešto preko noći. Jednostavno, moramo imati sve u trenutku naše želje, ne znajući da možda baš te stvari mogu biti štetne. Problem se javlja kada sve što toga trenutka želimo to i dobijemo. Tu se rađa određena pasivnost i osoba se više ne trudi i ne pokušava rasti i napredovati već “uživa” u svom trenutku ispunjenja čekajući novu želju koju će brže bolje ostvariti. Osoba tada ostaje ista, ona se ne mijenja i ne raste u mudrosti i milosti.

 

 

Nije toliko bitan cilj, već put po kojem hodamo kako bi došli do cilja, odnosno časa proslave. Taj put zapravo nas uči biti boljim čovjekom. Na tom putu učimo se rasti, sazrijevati, pronalaziti više hrabrosti, imati više suosjećanja, biti dosljedniji, biti čovječniji. Na tom putu učimo se biti Božji. Čekajući taj svoj čas formiramo se u upravo u onakve osobe kakve nas Bog želi.

 

Zajedno sa Kristom kročimo tim putem jer jedino s njim možemo doći do svoje proslave. On je taj koji nam je ostavio primjer. U teškim trenucima koje je proživljavao na tom svom putu čekanja svoga časa, često se povlačio u osamu i molio. Molitva je ta koja je slijedila njegova djela. On nije sjedio i čekao, on je i činio. Moli, čini i čekaj svoj čas. Jer kako kaže ona poznata: “Strpljen, spašen!”.

 

 

Fr. Dominik Štefulić OP