„Dolazi čas – sada je! – kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će.“

2017.3.28. Zaista 1

 

Razmišljanje na dnevna čitanja, 29. ožujka 2017.

 (Iz 49,8-15; Ps 145,8-9.13cd-14.17-18; Iv 5,17-30)

 

Ponekad čovjek današnjice, kršćanin, u vremenu Korizme padne u stanje beznađa. Sve što može osjetiti je muka i patnja. U svemu tome traži smisao, ali ga dosta puta ne pronađe. Nosi svoj križ ali ne zna zašto. Kao da je svrha križa križ sam i svrha patnje patnja sama. Kao da je svaki naš pogled usmjeren na Isusovu muku i njegovo raspeće na križu, i da od tu dalje naš pogled više ne doseže. Kao da u vremenu Korizme nema mjesta radosti i veselju, nema mjesta sreći, nego samo muci, trpljenju i pokori, koji su sami sebi svrha i sami po sebi smisao. Često i prečesto zaboravljamo da sve vodi ka uskrsnuću, na što nas podsjeća i Isus u današnjem evanđelju.

 

 

„Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“ (Iv 5, 24) Čovjek je pozvan živjeti, živjeti ispunjen život već sad – danas i ovdje. Ali da bi to mogli potrebno je čuti što Isus kaže, štoviše i živjeti. Baš to znači vjerovati. Vjera bez djela mrtva je, a djela su ljubav. I „nitko nema jače ljubavi od ove: da tko položi život svoj za svoje prijatelje.“ (Iv 15, 13)

 

 

Da bi živjeli, moramo umrijeti, umrijeti sebi i početi živjeti za druge. Ono što nas zarobljava je naš egoizam. Dok god živimo sami sebi i za sebe, mrtvi smo. Osuđeni smo na patnju i propast već ovdje. Takav život ne ispunjava. Isus nas poziva da prijeđemo iz smrti u život. Poziva nas da živimo ljubav i da budemo ljubav. A tko je Ljubav doli Bog? Samo od njega možemo naučiti što je to uistinu ljubav. On je za nas patio, bio raspet i umro na križu. Ali je poslije toga uskrsnuo. Nije patio zato da bi patio, nego iz ljubavi. Ljubav je ona koja preobražava, uskrisuje, povezana je s patnjom, ali oslobađa – od nas samih, naših požuda i sebičnih želja. Tek kad počnemo ljubiti počinjemo uistinu živjeti, pronalazimo same sebe, a pronalazimo i drugog, čovjeka u boli i patnji, čovjeka koji žudi za ljubavlju.

Smisao Korizme je da „umremo“ sebi i počnemo živjeti, živjeti za druge; da se oslobodimo sebe i da se počnemo davati za druge. Vrijeme je, braćo i sestre, da prijeđemo iz smrti u život, već danas, ovaj trenutak. Ljubav je ona koja uskrisuje, a ljubav je Bog. Slušajmo zato Njegov glas, vjerujmo i počnimo živjeti.

 

 

Fr. Dajan Topalović OP