Savršen je zakon Gospodnji – dušu krijepi

2017.3.22. zakon 1

 Razmišljanje na dnevna čitanja, 22. ožujka 2017.

 (Pnz 4,1.5-9; Ps 147,12-13.15-16.19-20; Mt 5,17-19)

 

Današnja liturgija dana pred nas stavlja tematiku zakona, ali ne bilo kojeg zakona, već onog zakona pisanog velikim slovom, Zakona Božjega. U prvom čitanju sam Mojsije obraća se narodu i posvješćuje mu kako ih je poučio o zakonima i uredbama, kako mu je Gospodin, Bog naredio. (Pnz 4, 5) Međutim, s pravom se možemo pitati kakve su to uredbe i zakoni Gospodnji? Odgovor nalazimo kod psalmista koji govori: „Savršen je zakon Gospodnji – dušu krijepi; pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje – neuka uči.“ (Ps 19, 8) Ipak, da li je tomu tako? Može li čovjek ispunjavati sav Zakon i samim time biti dobar? Može li ispunjavati more svih onih zakonskih odredaba, uredbi, propisa i samim time postići „savršenstvo“?

 

Odgovor daje Isus koji je punina i ostvarenje svega onoga čemu stremi Stari Zavjet – možemo reći da sam Isus za sebe kaže da je ispunjenje toga Zakona. Današnje evanđelje dio je cjeline Matejevog evanđelja koju nazivamo „govor na gori“. Isusov proglas, temelj, Ustav; dakle ono na čemu on gradi i čime tumači, možemo reći „ispunjava“ Zakon. Samo nekoliko redaka prije govora na gori svjedoči Matej o Isusovim kušnjama u pustinji nakon kojih je Isus obilazio svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječio svaku bolest i svaku nemoć u narodu (Mt 4, 23), rekli bismo da je bio proegzistentan;  sav za čovjeka, do kraja. Odakle Isusu ta snaga i taj autoritet da može dirnuti u tu svetinju, u Zakon Božji? Vidimo da je Isus bio blizak narodu, boravio je s tim narodom i znao je njihove teškoće, obilazio je narod i nije ga samo liječio, nego ga je i poučavao, kao pravi i istinski učitelj naroda koji sa svojim narodom dijeli njegovu sudbinu.

 

 

Pismoznanci i farizeji pak s druge strane sam su Zakon okružili pravom ogradom propisa koji izgledaju kao robovski jaram i tu je ključni problem. Jer ograda inače služi kao zaštita, a u ovom slučaju ona je prevelika, te postaje teret. Isus govori narodu: „ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ (Mt 5, 20) Što hoće reći time? Zapravo prigovara farizejima njihovo pouzdanje u sam Zakon i kako će pred Bogom biti pravedni samo zbog svojih snaga i svog pouzdanja u Zakon i sebe, ne oslanjajući se nimalo na Boga, Bog ovdje postaje višak za put u nebo. Dok u sljedećem retku Isus „dira“ u sam Zakon govoreći: „Čuli ste da je rečeno starima … a ja vam kažem…“ (Mt 5, 21) „A ja vam kažem…“ Isus ovdje ne dira u Zakon, naprotiv i sam je rekao da niti jedno slovo, niti jedan potezić iz Zakona neće proći. Isus raspravlja o predaji i tumačenju rabinskih škola. U tom smislu Zakon ostaje isti, nepromijenjen. Isus mu zapravo daje smisao i pravo tumačenje.

 

 

Razmatramo li, dakle, peto poglavlje Matejevog evanđelja koje počinje s „Blaženstvima“, vidimo Isusov govor o Zakonu. Tim govorom Isus stavlja pred nas nesavršenu pravednost farizeja i pismoznanaca nasuprot „novoj“ pravednosti, nasuprot većoj pravednosti, nasuprot evanđeoskoj pravednosti – pravednosti Kraljevstva nebeskog. Govor na gori može nas asocirati na goru na kojoj je Mojsije primio sam Zakon od Gospodina, ovdje vidimo Isusa na gori koji narod poučava Zakonu s većim autoritetom nego li ga je imao Mojsije koji je primio Zakon od Gospodina. Isus, kako ga Matej ovdje predstavlja, ni u kojem slučaju čovjeka ne oslobađa od Zakona, čak naprotiv, traži njegovo bolje, veće, jasnije opsluživanje, opsluživanje „srcem“. I samim tim peto poglavlje završava pozivom koji vrijedi i danas, a taj je da se ne zadovoljimo samo propisima Zakona, nego: „budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.“ (Mt 5, 48)

 

 

 

Fr. Marin Golubović OP