Isus i vinogradari

17.3.2017. vinogradari 1

 

 Razmišljanje na dnevna čitanja, 17. ožujka 2017.

 (Post 37,3-4.12-13a.17b-28; Ps 105,16-21; Mt 21,33-43.45-46)

 

„Vrč ide na vodu dok se ne razbije“ ili „dok mačke nema miševi kolo vode“ stare su poslovice koje tumače trajanje neke radnje ili nečijeg ponašanja koje može biti neko vrijeme; do dolaska nekog jačeg ili do događaja nakon kojeg više ništa ne može ostati isto.

 

 

U današnjem evanđelju Isus daje svojevrsnu sintezu od postanka svijeta pa do Njegovog ponovnog dolaska. Domaćina možemo promatrati kao Boga koji je stvorio svijet (posadio vinograd) i  dao svoje zapovijedi (ogradio ga ogradom). Sluge koje domaćin šalje da uzmu urod vinograda su proroci koji pozivaju Izrael na obraćenje i navješćuju mu dolazak Mesije. Naposljetku Bog šalje svoga Sina. Sluge, odnosno narod ubijaju i Njega smatrajući ga lašcem i bogohulnikom. Zanimljivo je da sami narodni starješine čuvši Isusovu besjedu donose presudu lošim slugama, no shvativši da se zapravo radi o njima oni se ne obraćaju nego usred zadiranja u njihov ponos i stalež u društvu počinju razmišljati kako da uhvate Isusa. Znamo da im je to na koncu  i uspjelo, ali ne zaboravimo pritom Isusove riječi: „Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.“ Novi radnici u tom vinogradu čine Crkvu, to je zajednica onih slugu koji s radošću rade u Njegovu vinogradu nestrpljivo čekajući dolazak Sina koji će skupiti plodove.

 

 

Zamka za nas u ovo vrijeme je misliti kako je ta besjeda upućena samo svećeničkim glavarima. Na jednom mjestu prorok Jeremija kaže „Podmuklije od svega jest srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?“ Nakon dvije tisuće godina u ljudskoj naravi su ostale iste želje i nastojanja. Koliko smo puta  poput sluga spremni na bilo kakav način distancirati ljude oko sebe kako bismo došli do željenog cilja?! Zaboravljamo kako smo svi sluge i djeca istog domaćina i samo obični radnici kojima je povjerena briga oko njegovog vinograda tek za neko vrijeme, stoga nemojmo sami sebi prisvajati isprazne časti i nagrade, već radije revno dan za danom čineći dobra djela te međusobnim bodrenjem i poticajima živimo kao djeca istog Oca vjerujući da je naša nagrada u vječnosti u zajedništvu blaženih.

 

 

Za ovaj korizmeni petak, dan kojim se spominjemo Isusove muke i smrti na križu kao glazbeni predah preporučam  koral iz Muke po Mateju „O Haupt voll Blut und Wunden“ Johanna Sebastiana Bacha (link ovdje).

 

 

Fr. Bonifacije Franjo OP