Naš život Božji je hram

2017.03.09.zivot.kao 1

"Idi pomiri se sa svojim bratom i onda dođi prinijeti žrtvu." Važne su ovo riječi koje će nam pomoći u našem razmišljanju u kojem se želimo usmjeriti na važnost i ispravno razumijevanje "prinošenja žrtve" i kršćanske liturgije. Kao i u svemu tako i u ovome kršćanin je jedino kršćanin ukoliko se suobličuje Isusu Kristu. Stoga promotrimo primjer koji nam je dao da i mi tako činimo.

 

Isus, jedini pravi svećenik, prinio je svome Ocu žrtvu kojom je spasio svijet. Ta Kristova žrtva nije bila tek jedna žrtva zadovoljštine uvrijeđenom i gnjevnom božjem veličanstvu koji bi kao poganski bogovi tražio prolijevanje ljudske krvi kako bi bio zadovoljen, već se radi o izrazu lude Božje ljubavi koja se rasipa i ponizuje da bi spasila čovjeka. (J. Ratzinger) Ta ljubav bila je duboko ranjena ljudskom neposlušnošću, a budući da se na ljubav može odgovoriti samo ljubavlju, Kristova žrtva bila je žrtva i znak ljubavi Ocu, čovjeku i svemu stvorenju. Ta žrtva svoj vrhunac i najočitiji znak dostiže u činu predanja u muku i smrt, ali bitno je istaknuti da je cijeli Kristov život bio 2017.03.09.zivot.kao 2mjesto žrtve, tj. oltar na kojem je on prinio sebe kao žrtvu. Zato za nas kršćanine prinošenje žrtve nije neki izvanredni čin rezerviran za neko posebno vrijeme ili mjesto ili samo neka izvanredna djela pobožnosti. Pravi kršćanski kult i bogoslužje ne odvija se na vrhovima brda ili u rukotvorenim hramovima već u našem svagdanjem životu i u hramovima našeg tijela. No budući da ljubavi nema bez odnosa i da spasenje nikada nije plod osobnih sila već dolazi kao dar od drugoga (tomu kao znak: ne možemo sami sebi udijeliti oproštenje grijeha, niti samoga sebe pričestiti stoga u prvim stoljećima kršćanstva ni papa se nije sam pričešćivao već su ga pričešćivali đakoni) kršćanska liturgija nužno je vezana uz slavlje zajednice gdje pod simboličkim gestama naš život biva zahvaćen Kristovim otajstvom preobrazujuće ljubavi.

 

Vratimo se ovdje na početak i izrecimo ono bitno: "idi i izmiri se sa svojim bratom" jer ako u svojem svakodnevnom životu nisi učinio žrtvu ljubavi koja ozdravlja odnose onda, na tragu svega rečenoga, nisi sposoban niti "prinijeti žrtvu na oltar." Naša pravednost, dakle, mora biti veća od formalizma i legalizma farizeja današnjice.

 

Istinska ljubav bi u nama trebala pobuditi radost, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost, i umjerenost, a kloniti se nečistoće, razvratnosti, neprijateljstva, svađe, srdžbe, razdora, zavisti, spletkarenja i pijančevanja. Budući da je Božja slava živ čovjek (Irenej Lyonski) onda podajmo Bogu žrtvu slave svime što u ljubavi i milosrđu potiče i ozdravlja život nas samih, naših bližnjih i sveukupnog stvorenja Božjega.

 

Fr. Ivan Zrno