O gostima i domaćinima

2015.06.23.o.gostima

„Da u mojoj kući gost hoće biti gospodar - ne ide to, gospodo, platit ćete Vukovar." Tako zapisa u svojoj pjesmi Vukovarski arzuhal, one tmaste jeseni 1991. godine, kad se vapilo za pravdom, dok se nad nama zlo činilo, hrvatski pjesnik Antun Šoljan.


A meni ovi stihovi padoše na um kad čuh jednog „gosta" kako prije koji dan, kod nas u gostima, sve u ime pravde, pljuje po nama, a domaćini mu na kraju još i zapljeskaše. U tom pak trenutku, mogao sam se samo zapitati – nisu li tu i „domaćini" u biti – gosti.


Naime, u svakom normalnom i kulturnom društvu, kad ti netko dođe u goste pa počne pljuvati po mezi koju mu ponudiš, držati lekcije kako ćeš si postelju prostrti, i na kraju ti počne svetce s neba skidati – pošteni domaćin bi mu s pravedničkim gnjevom pokazao prstom na vrata i dobrano mu ukazao kako se čuva vlastita čast i svetost doma.


Ali, izgleda da u našem domu ima onih kojima smo priznali domaćinstvo, a oni već više od pola stoljeća s gostima potkopavaju temelje kuće, rasprodaju nam obiteljsko blago i imanje, uništavaju nam ime i čast, te tako duhovno i materijalno osiromašuju našu obitelj, da na kraju djeca iz našeg doma moraju ići trbuhom za kruhom negdje drugdje biti sluge, a ne gosti.


Vjerojatno će se naći netko tko će ustvrditi da se ovim tekstom fratar bavi politikom, ali budući da se politika odlučila baviti ne samo mojim narodom već i svetcima, uzimam si, eto, i takvo pravo, makar mi ono i bez toga, u biti, pripadalo.


U svakom slučaju – o čemu se ovdje radi?


Radi se o tome da neki cijelo vrijeme ovom mom – hrvatskom narodu – nabijaju krivnju za zločine nekih pojedinaca ili skupina iz tog mog naroda, dok istodobno, ni manje ni više, sami ni da bi prstom makli oko svojih krvoloka, ubojica i kokošara.


I dok nam takvi gosti drže lekciju o pravdi, ja se ne mogu, a ne sjetiti one stare o kadiji koji te i tuži i sudi, dok u biti prikriva time vlastitu svirepost i moralnu nakaznost.


Svi oni koji su u ime moga naroda činili zlo odavno su za to zlo odgovarali, i to ne pred redovnim, već pred prijekim sudovima, a da ne spominjem koliko je onih iz moga naroda pobijeno bez suda i sudišta, bez da su išta učinili. I dok su na kraju II. svjetskog rata ubijani zbog toga što su bili klasni, a onda i nacionalni neprijatelji, u Domovinskom su ubijani zbog samo zbog svog hrvatstva.


No, ono što povezuje njihove ubojice u oba slučaja jest jedna stvar – niti jedni nisu za svoja zlodjela odgovarali.


I u tome je ovdje bit. Dok „gost" pljuje po nama, a „domaćini" mu plješću, i jedni i drugi zadovoljno trljaju ruke, jer se tako prikriva krv na njihovim rukama ili rukama njihovih političkih ili rodbinskih prethodnika i predaka.


Nije njima do nikakve pravde, do nikakve istine, i do nikakvih žrtava. Njima je uvijek bilo i bit će do vlastitih interesa po onoj drugoj staroj narodnoj kako se lopovi uvijek međusobno prepoznaju.


A njima, takvima drskima, kao uostalom i svakom kad mu se dopusti da se u zlu uzobijesti i obezobrazi, ništa nije sveto, a pogotovo nije svet onaj koji je njihove prethodnike svojom istinom znao razgoliti i prokazati, a sad u biti, i s one strane vječnosti – to isto čini.


Kad je netko velik, onda on sja, ukazuje na istinu i razotkriva laž i kad nije među živima, dok oni koji su prizemni i mizerni, ostaju takvi i ovdje i u onostranosti... A što iza njih ostaje, vidimo po ovakvim „gostima" i „domaćinima".


Na nama pak sad ostaje samo da se našem blaženom svetcu za naš dom pomolimo!

 

fr. Ivan Marija Tomić OP

2015.06.23.o.gostima1