O svetitelju Stepincu

2015.06.18.stepinac

Čudna su vremena došla. Toliko čudna da u procesu za proglašenje nekoga svetim više nije dovoljno bilo kakvo čudo, već takvo čudo u kojem te svetcem Katoličke Crkve mora priznati Srpska pravoslavna...


Nije mi ovdje cilj niti namjera prozivati ikoga, već samo dobronamjerno iznijeti par malih misli o ovom velikom presedanu, a koji se sastoji u tome da se nakon završene kauze za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca, odjednom osniva mješovita komisija u kojoj će mudre glave, s obje strane ovih „naših prostora", sjesti pa to još jednom raspraviti.


Neki će reći kako se želi onima „drugima" ukazati na valjanost „naše" argumentacije te izbjeći zahlađenje odnosa? Da se možda čak(!) želi izbjeći sablazan?
Takvi - ili su slijepi ili se takvima prave. Ili su, možda, prespavali zadnjih sto godina povijesti? Ta nismo djeca pa da ne znamo tko što misli ili tko što smatra. Ali izgleda da ima mnogo onih koji su kao razmažena derišta pa ne mogu podnijeti da se učini nešto što nije u skladu s njihovom voljom. Zašto? Zato što nisu dobronamjerni.


Čvrsto vjerujem da oni koji su dobronamjerni i kojima je stalo do istine, sami će tu istinu nastojati saznati, a takvima ne će sigurno biti do nikakvog „našeg" ponižavanja ili podilaženja, a kakav se dojam ovdje vrlo lako može dobiti.


Ono što želim reći jest da su jadni odnosi koji se grade na tomu da se raspravlja o nečemu o čemu se ne bi trebalo raspravljati. Ili je Stepinac svet ili nije. Ako jest proglasimo ga svetim, ako nije - nemojmo. Ali reći da Crkva zna da je svet, ali ga zbog nekakvih politikantskih ili kakvih god drugih razloga odgađa proglasiti svetim, to je onda jako jadno jer govori kako i neki u Crkvi smatraju da je ona nešto kao politička stranka koja radi bodova i „poena" trguje i posluje...


Ne podcjenjujemo li time sebe jer onda kažemo da smo spremni o svemu raspravljati pa i o onome što smatramo istinitim i svetim, a tek tad poručujemo da smo mlaki i nikakvi?


Sve doista ovisi o tomu na čemu se temelje naši odnosi. Kad bismo mogli računati na stvarne iskrenost i dobrohotnost sve bi bilo drugačije. Jer bez iskrenosti i dobrohotnosti - nema napretka niti će ga biti. Bez toga možemo osnovati tisuće raznih zajedničkih odbora i pododbora i održati isto toliko simpozija. Sve onda ostaje na glumi i paradi, dok se nešto drugo misli i čini. A to nije ni bratski niti kršćanski i nikamo ne vodi.


Ako je Stepinac svet i ako je prošao svu proceduru koja se u Katoličkoj Crkvi zahtjeva za njegovo proglašenje svetim - između ostalog i čudo, a koje se dogodilo, onda nema smisla da se osniva komisija u kojoj bi se o nečemu raspravljalo sa predstavnicima SPC-a. Koja bi, naime, bila svrha toga raspravljanja? To da jedni druge uvjeravamo u suprotno? Ili da ovi "naši" onima „njihovima" objašnjavaju i pojašnjavanju svu dokumentaciju ili povijesne okolnosti Stepinčeva života?


Jer, u svakom slučaju to znači da nešto što je gotov čin mora biti potvrđeno od druge strane. Iz toga slijedi kako ta druga strana dovodi u pitanje našu iskrenost i istinitost zbog čega joj se mi moramo opravdavati, pristajući na to da se dovodi u pitanje naše poštenje.


2015.06.18.stepinac1U tome je pak najveći problem taj ako je to, a čini se da doista jest, plod „intervencije" određenih osoba iz SPC-a. Jer - onda je to nešto što sigurno ne vodi prema iskrenosti i možebitnom jedinstvu već zakulisnim igrama, odnosno time se još više produbljuje jaz i animozitet između katolika i pravoslavaca, a to je izgleda ono što se u cijeloj priči želi izbjeći. Barem sa naše strane.


Vjerojatno se tu radi i o temeljnom nerazumijevanju onih „viših" o povijesti ovih prostora te Katoličke Crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne Crkve. Jer da je poznaju i razumiju, niti bi podilazili jednima ni drugima, ali isto tako ne bi pristajali na ničija uvjetovanja, kao niti koristili nešto takvo za postizanje nekakvih „jeftinih" poena, u nekakvom ekumenskom dijalogu. Jer vrlo brzo će shvatiti da su ti poeni jako skupi, a što je dovoljno vidjeti i po već prisutnim reakcijama u Hrvatskoj.


Ali, tko zna – možda samo ja nisam svjestan veličine događaja i mudrih glava koje o tomu odlučuju, pa ne vidim dubinu njihove vjere. I to vjere koja vjeruje u takvo čudo da će poslije gotovo tisuću godina od onog strašnog Crkvenog raskola nekoj osobi od strane obje Crkve biti priznata svetost, pa ćemo tako mi dobiti svetca, a oni - svetitelja!


                                                                             Ako je tako - Gospodi pomiluj!

 

fr. Ivan Marija Tomić OP