O papi, vezirima i katoličkoj BiH

2015.06.08.bosna1

Kaže jedna stara bosanska priča koju sam, još kao dijete, pročitao, ali mi se, tko zna zbog čega, usjekla u pamćenje, da su se nekad davno, još za turske carevine, kao i svakog dana u predvečerje, sastali stari ljudi u jednom bosanskom selu, pa stali pričati o svemu i svačemu. I tako, došla priča i o tome koji je najbolji vezir koji je iz Istanbula bio došao da upravlja Bosnom. I dok su jedni tvrdili da je to bio ovaj, drugi da je bio onaj, te zbog čega valja treći, a zbog čega ne valja četvrti, i dok je prepirka sve više rasla, a glave postajale usijanije, najednom se ustao jedan mudri, inače šutljivi starac, te rekao – „Najbolji je bio onaj vezir koji je iz Stambola pošao, ali nikad u Bosnu došao nije!". I tad su svi ušutjeli.


Mnogi, naime, već stoljećima u Bosnu dolaze i Bosnom prolaze, a narod k'o narod – ostaje, i to sam sa sobom i sa svojom mukom. A od tih koji dolaze i prolaze, najrjeđi su oni koji dođu radi dobra, a najčešći oni koji dođu da ti muci prisjednu.


I došao tako, prije koji dan, u Bosnu i papa Franjo. Bogu hvala da jest. Jer došao je kao otac djeci – među svoje i među „njihove", naše i „vaše", kako god hoćete i kako god uzmete. Došao je ne iz Stambola, već iz Rima, ne kao ničiji veliki vezir ili visoki predstavnik, već kao ponizni Kristov namjesnik, kao glasnik mira i ničijih tuđih do li Božjih interesa, koji su u stvari - naši.


Tko imalo zna situaciju u Bosni i Hercegovini zna gdje je to papa došao. Došao je u razrušenu prošlost, ranjenu sadašnjost i gordijskim čvorom zapletenu budućnost. Tamo gdje se broj katolika prepolovio, i još ga uvijek - što tuđi interesi, a što vlastite izdajice, polove; tamo gdje je iz pola države protjerano gotovo sve što katolički diše, a u drugoj polovici države tim istima se pokušava zabraniti disanje; došao je tamo gdje svi nešto dijele, a nemaju što, jer ono što dijele – već je, kao i uvijek tijekom povijesti, podijeljeno među „velikim" silama.


2015.06.08.bosna2A kad se tako stvari postave i kad se tad počne iščitavati ono što je papa izrekao, onda se vrlo lako može doći do istine koju je želio reći – a istina je ta da – „Nije ničija do zore gorjela.". Papa je došao svima – i svakom pojedincu i narodu, a i velikim igračima reći – Samo se s Kristom gradi mir, jedinstvo, i ona istinska – budućnost.
Niti jedan strani vezir, niti domaći beg, nikad ne će moći, pa i da hoće, k'o što ne će, riješiti sve ono što se u Bosni i Hercegovini sve ovo vrijeme do sad nakupilo. A nakupilo se svega, a najmanje onoga što treba.


Jedini koji to može riješiti jest Krist – koliko mu svaki od nas ponaosob i zajedno – dopusti.


I tako, u taj koloplet patnje, boli, siromaštva i nepravde, te Daytonskog mira, koji je sve osim to što mu ime kaže, došao papa.


Tad su mu, pak, dva svećenika i časna sestra pokazali svoje rane od križa, svoja slomljena rebra i probodena srca i tako rekli – Ovo je već stoljećima, a i danas katoličanstvo u ovoj zemlji. Tu na razmeđu i sudaru svjetova, Krist i dalje biva razapet u nama koji smo njegovi, dok se strani interesi i domaći plaćenici otimaju za našu sirotinju, i to kockajući se našim životima, svime onim što jesmo i što smo bili, a i, nastavi li se ovako, onim što ćemo biti.


Što je mogao papa na to reći, nego (da našim riječima prereknem) – Gledajte u Krista, budite njegovi i – predeverat ćete i ovo zlo.


„Činite uvijek suprotno od okrutnosti, imajte osjećaje bratstva, nježnosti i oprosta i nosite križ Isusa Krista. Crkva vas želi upravo takve: male, kao male mučenike ispred ovih velikih. Mali svjedoci križa Kristovog." (papa Franjo)


I kad je tako, i kad tako mora biti – znači da je dobro. Jer zna papa, kao i svaki istinski katolik, da poslije križa kad tad mora doći – uskrsnuće!


Jer, iza zaključanih vrata, kroz debele i mračne zidove, među strahom, drhtanjem i beznađem, okupljene svoje učenike, uskrsli je Krist taj koji stupa i blago, ali odlučno i pobjednički kaže: „Mir vama!"

 

fr. Ivan M. Tomić OP

2015.06.08.bosna3