O krivom „postu“ – II. dio

2015.06.03.o.krivom1

Ako postoji neka rečenica Svetog pisma koju bih najradije zabranio da je izgovaraju nazovi vjernici i dušobrižnici, isprani mozgovi i licemjerni čovjekoljupci, to je rečenica „Ne sudite da ne budete suđeni." (Mt 7,1). Naime, kakav god komentar izrekao, ma kakav god „post" na društvenim mrežama stavio, a u kojem ćeš izreći kako nešto nije normalno, kako neko ponašanje nije kršćansko, ljudsko, naravno i prirodno, već će netko izreći ili napisati komentar – „Ne sudite da ne budete suđeni." To je, naime, „post" koji nije ne-Bogu po volji (usp. Iz 58,6 – 8), a oni su tu kao lažni proroci koji će to izreći.


Uvriježilo se to da se poistovjećuje čin i osoba pa više ne smiješ reći da se radi o neurednim, zlim, pokvarenim činima, a da ne bi dežurni branitelji tolerancije i veliki ljubitelji čovjeka skočili i izrekli onu jednu od onih nekoliko rečenica iz Biblije koje znaju. Naime, reći nekomu da je u krivu, reći da mu stavovi nisu normalni, da mu je ponašanje uistinu duhovno bolesno, odmah izaziva protureakciju u kojoj će ti se prišiti etiketa osuđivača i netolerantnog „tipa" koji nema veze s kršćanstvom, a jao tebi ako si još uz to „Bogu posvećena osoba", jer time si antisvjedok i lažni apostol. Na svu sreću – antisvjedok njihovoga Boga, dok Onaj koji Jest tone u zaborav i polako ga se sve više rijetki sjećaju.

 

Mi se nalazimo u diktaturi u kojoj je na prvi pogled sve dopušteno, a u stvari sve nas se ukalupljuje u jedan isti obrazac mišljenja i ponašanja koje na taj način od nas stvara ovisnike i poslušnike koji niti ne vide da ih se preko prizemnih ovisnosti današnjih „kruha i igara" tako lako manipulira. Upravo stoga „vladaru" i „vladarima" ovog svijeta toliko smeta djetinja kršćanska prostodušnost koja ipak ne prekida s vremena na vrijeme povikati „Car je gol!", da bi zato vrlo brzo bila ušutkana ili si sama začepila usta bojeći se „lošeg javnog mnijenja".

 

Diktatura relativizma i one svemoćne riječi „tolerancija" na kraju se, uistinu, da se izrazim riječima pape Pavla VI., kao dim Sotonin uvukla i u Crkvu, pa se i nas u Crkvi uvjerilo u njezine „grijehe struktura" i „strukture grijeha", u nekakvu „mračnu prošlost" i ne baš svijetlu budućnost, u natražnost kojoj smo si sami krivi jer nas je vrijeme pregazilo dok smo mi gledajući prema izmaštanoj vječnosti zaboravili da treba ljude osloboditi ovdje i sada.
I stoga mi, pod teretom te i takve krivice, koju kao da nam niti Bog ne može oprostiti („njihov" Bog sigurno ne može, makar opraštao sve ostalo), nastojimo servilno izmoliti nekakvo oproštenje od povrijeđenih i uvrijeđenih, a pogotovo na kraju toga kajanja, obećati da ćemo se „popraviti i ne ćemo više griješiti" protiv grijeha raskrinkavajući njega i one koji ga čine.

2015.06.03.o.krivom2

Ne! Sad i mi moramo biti tolerantni, moramo ljubiti poput Isusa, a kako je to on ljubio – to će nam „oni" reći.
Ne znam uistinu što nam se dogodilo, ali vrlo dobro je netko zamjetio kako se stanje u Crkvi određenog doba uistinu može na najbolji način procjeniti prema stanju svijeta toga doba. Promatrajući pak današnji svijet doista je bitno da se zapitamo nismo li negdje stavili „svjetiljku pod posudu" (usp. Mt 5,15), a naša proročka sol obljutavila da od naše bljutavosti i mlakoće vrlo brzo možemo doći u situaciju da nas drugi prestanu pljuvati, ali zato Gospodin ispljune (usp. Otk 3,16)?

 

Težak je to govor i lako se čovjek zanese. Reći će netko da se lako zanositi idealima koji onda uvijek prijete da budu iznevjereni i dovedu do razočaranja, te da treba biti realan i prizeman, ali mi se, upravo gledajući tu prizemnost, čini kako smo postali podzemni, te da se trebamo moliti i potruditi da ne završimo u podzemlju.

 

Postoji jedan ironičan aforizam koji kaže – „Za kršćanina biti čovjek znači biti kršćanin, i ja sam već na oprezu.", no upravo taj aforizam govori makar i na podsmjehivački način o istini kršćanskog poziva i života. Biti kršćanin znači biti istinski čovjek – čovjek od Istine, i ne dati se uhvatiti u mrežu velikih riječi iza kojih se kriju vraške zamke i podvale.

 

No, problem je što smo si mi to u velikoj mjeri već dopustili i sad umjesto da prekinemo zamku mi se još više zaplićemo. Zato nam, između ostalog, crkve postaju koncertne dvorane i to s ne baš uspješnim glazbenim repertuarima, vjeronauci igraonice za razmaženu djecu još razmaženijih roditelja, samostani – samo stanovi, duhovni seminari mjesta za duhovnu fiksaciju i samofiksiranost bez jačeg djelovanja u društvu, a konferencije, simpoziji i druga „sastančenja" unutar Crkve, mjesta gdje se već desetljećima raspravlja kako je nešto pošlo po krivu, te što je to nešto, i što je ono nešto što bi trebalo učiniti, a nitko ne poduzima ništa, dok se svi vrtimo oko sebe, a dok svijet sve više srlja u propast. (Nadam se da i ovaj tekst nije samo još jedna vrtnja...)

 

Naravno, nije sve tako crno. Duh Božji je taj koji vodi Crkvu i to je razlog optimizma, jer ako je nešto sigurno da će postojati do konca svijeta i prijeći u vječnost, dok se sve u vremenu ništi i propada, to je onda Crkva. I ima u njoj onih koji nastoje uistinu živjeti i svjedočiti svoje kršćanstvo, ima osoba svetog života i istinskih živih svetaca, i bit će ih sve više, jer im je upravo ovakva klima uvijek najbolje pogodovala za rast u Crkvi Božjoj, ali moramo biti oprezni da ne bismo mi bili ti koji će ih, nadisavši se duha ovog svijeta, proglasiti netolerantnim osobama koje sude i osuđuju druge te nisu uopće Kristovi.

 

Teško je bilo i uvijek će biti teško biti kršćanin, ali nama koji to jesmo, to je jedino što nam preostaje – i to na veću slavu onog istinskog Boga, te na spasenje svoje i tuđih duša.

 

Sve manje od toga je - krivi „post".

 

fr. Ivan Marija Tomić OP