O krivom „postu" – I. dio

2015.05.30.o.krivom1

U današnjem vremenu brzog kolanja informacija, u kojem je tako lako iznijeti svoje umišljeno ili smišljeno mišljenje o bilo kojoj temi, kao što je i vrlo lako doći do takve teme, bivamo uvučeni u svijet svakojakih ideoloških i svjetonazorskih, a samim tim i moralnih strujanja, te smo ponukani da ne ostanemo pasivni promatrači, već da i mi za tom bogatom trpezom raznih ponuda nešto izreknemo (o) onima koji nas nude ili su kao i mi ponuđeni, te da objavimo svoj „post".

 

Budući da sam dosta aktivan na tako zvanim društvenim mrežama na kojima komentiram pojedine vijesti, događaje, stavove, svjetonazorska strujanja i slično, ali i inače ne bježim od javnog izricanja svoga mišljenja, mnogo puta mi se znalo dogoditi, i još uvijek se događa, da me čim izreknem nešto „katoličko" dočekaju na „ljubazni" nož neki neistomišljenici – nekatolici, katolici ili ini koji niti ne znaju što su. Naime, čim se izrekne ili napiše nešto što budi ili na neki način dira u uspavanu ili umrtvljenu savjest, što raskrinkava grijeh i proziva grješnika i poziva na obraćenje, čim se iznese nešto što upozorava na nemoralno, protunaravno i neprirodno – ili – jednostavno rečeno – bolesno, odmah mogu očekivati usmenu ili pisanu reakciju kojom će mi se „tolerantno" reći kako sam netolerantan i s mnogo ljubavi izreći kako ja nekog osuđujem ili štoviše mrzim.

 

Ukoliko pak ne prihvatim „drugarsku kritiku", vrlo brzo dobijem priliku vidjeti netolerantnu toleranciju i osuđivačku ljubav na djelu i to prema svojoj malenkosti i to sve najčešće potkrijepljeno citatima iz Svetoga pisma.

 


Nalazimo se, naime, u vremenu kad se i protiv kršćana i Boga najviše ide Njegovim riječima. Pod krinkom novozavjetne radosne vijesti da je „Bog ljubav", današnji je svijet toga Boga sveo na nekog dobroćudnog blesana koji pomirbeno sve promatra i preko svega bezrezervno prelazi, jer su se to samo Njegova ljubljena dječica zaigrala, te „nije to ništa važno". Naime, „Bog je ljubav", „ma Bog će ti to oprostiti", „nije Bog cicija" i slično, postale su izreke kojima se još više umrtvljuje već gotovo mrtva i izobličena savjest, te ona okorjelost srca koje više ne zna zaplakati nad svojim grijesima i nad tuđom nesrećom i srljanjem u propast. Te riječi danas služe kao uspavanka u slučaju da se ne bi slučajno probudilo onaj glas savjesti koji bi mogao razdrmati naše lažne temelje i pokazati nam da smo u biti duboko zaglibili u živom blatu našeg nemorala i gluposti.

 

Sotona je uvijek bio vješt u izvlačenju Božjih riječi iz konteksta, te na gradnji priče bez pokrića kojom će zavesti lakovjerne i k tome ih još uvjeriti da će biti bogovi dok oni nisu niti svjesni da će na kraju ostati samo razgoljeni u svojoj bijedi. No, problem našeg doba jest u tome što je ta sotonska igra toliko raširena da je velika većina na nju nasjela. Njegova je propaganda bila toliko velika da ju je – ponavljajući je preko svojih slugu – uspio unijeti i u našu kršćansku svijest, naš govor, te i mi sami vrlo lako tako kršćanski citiramo Bibliju, ali tako probrano i odabrano da niti ne primjećujemo da svi poput papiga samo citiramo iste odlomke ili izreke kao da smo svi bili na istom satu vjeronauka. Pitanje je samo – tko li je taj koji nam je na tom predavanju davao poduku iz Svetog pisma – tko je bio taj egzegeta koji je izabrao i tako nam protumačio tekstove da nismo od drveća vidjeli šumu, od riječi Riječ, i od tolike priče o ljubavi Onog koji jest Ljubav?

 


2015.05.30.o.krivom2Pri tom se bojim spomenuti čudnu činjenicu kako upravo iste citate tako rado na jednak način i u jednakim prilikama iznose i tumače oni koji nemaju niti veze s kršćanstvom – počevši od blijedih agnostika, preko crvenih, prisilno krštenih drugova pa do žutih novinara.
O čemu je tu zapravo riječ?

 


Riječ je o perfidnoj podvali u kojoj nam se servira slika Boga koji nije kršćanski Bog, slika Krista koji nije Onaj koji Jest, a mi tu podvalu tako lako „pušimo" da i ne vidimo iz kojeg se to pakla dimi, i k tomu na kraju ne shvaćamo da se polako na taj način suobličavamo toj planski izmaštanoj izvitoperenoj slici Boga – ne-Boga, a što i jest stvarni cilj onih koji nam tu sliku proturaju.

 


Na taj način i mi postajemo dionici tog orwelovskog novogovora i novomišljenja (iako stvarnog promišljanja praktično niti nema), te mi kao kršćani takvog „Krista" i svjedoci takvog „Boga" postajemo „dobri poput Njega", „ljubav" kao što je „On", „tolerantni" i „neosuđivači" kakav je „On", i ne dao nam Bog da počnemo djelovati i govoriti suprotno od toga misleći kako to ipak nije naš Bog, niti Njegova potpuna slika, jer će se odmah naći netko „izvana" da nas podsjeti kakav je naš Bog, kakav je to bio Isus i slično. U još gorem slučaju taj netko bit će - jedan od „naših".

 


U svemu tome nametnula nam se i nameće nekakva nelagoda, nekakav osjećaj krivnje i bojazni kako nismo „pravi" kršćani ukoliko nismo onakvi kakvima nas očekuju pravi „poznavatelji" Boga pa smo zato sve više sve tiši, ne podižemo glas u pustinji, već sve dublje zabadamo glave u pijesak, samo kako ne bismo slučajno ispali zatucani katotalibani. Jer – „make love, not war" i sve će biti divno. Ta, na kraju krajeva – nismo mi tu da ikoga prozivamo, da vičemo kako sve „odlazi k jarcu" (uh, kako to sotonski zvuči!), ne!, mi smo tu da govorimo o ljubavi i toleranciji, da širimo pozitivne vibracije, da pomažemo sirotinji doći do kruha, da budemo s bolesnima i da uopće ne diramo u tuđe krive svjetonazore, mišljenja, a pogotovo niti na trenutak da ne pomislimo dirnuti u „tuđe intimne stvari i moral" – jer, za to ipak služe – „24 sata"!

 

fr. Ivan Marija Tomić OP