U sjeni Križa

O gostima i domaćinima

2015.06.23.o.gostima

„Da u mojoj kući gost hoće biti gospodar - ne ide to, gospodo, platit ćete Vukovar." Tako zapisa u svojoj pjesmi Vukovarski arzuhal, one tmaste jeseni 1991. godine, kad se vapilo za pravdom, dok se nad nama zlo činilo, hrvatski pjesnik Antun Šoljan.

Opširnije:O gostima i domaćinima

O svetitelju Stepincu

2015.06.18.stepinac

Čudna su vremena došla. Toliko čudna da u procesu za proglašenje nekoga svetim više nije dovoljno bilo kakvo čudo, već takvo čudo u kojem te svetcem Katoličke Crkve mora priznati Srpska pravoslavna...

Opširnije:O svetitelju Stepincu

O papi, vezirima i katoličkoj BiH

2015.06.08.bosna1

Kaže jedna stara bosanska priča koju sam, još kao dijete, pročitao, ali mi se, tko zna zbog čega, usjekla u pamćenje, da su se nekad davno, još za turske carevine, kao i svakog dana u predvečerje, sastali stari ljudi u jednom bosanskom selu, pa stali pričati o svemu i svačemu. I tako, došla priča i o tome koji je najbolji vezir koji je iz Istanbula bio došao da upravlja Bosnom. I dok su jedni tvrdili da je to bio ovaj, drugi da je bio onaj, te zbog čega valja treći, a zbog čega ne valja četvrti, i dok je prepirka sve više rasla, a glave postajale usijanije, najednom se ustao jedan mudri, inače šutljivi starac, te rekao – „Najbolji je bio onaj vezir koji je iz Stambola pošao, ali nikad u Bosnu došao nije!". I tad su svi ušutjeli.

Opširnije:O papi, vezirima i katoličkoj BiH

O ludosti vjere

2015.06.06.o.ludosti

Opširnije:O ludosti vjere

O krivom „postu“ – II. dio

2015.06.03.o.krivom1

Ako postoji neka rečenica Svetog pisma koju bih najradije zabranio da je izgovaraju nazovi vjernici i dušobrižnici, isprani mozgovi i licemjerni čovjekoljupci, to je rečenica „Ne sudite da ne budete suđeni." (Mt 7,1). Naime, kakav god komentar izrekao, ma kakav god „post" na društvenim mrežama stavio, a u kojem ćeš izreći kako nešto nije normalno, kako neko ponašanje nije kršćansko, ljudsko, naravno i prirodno, već će netko izreći ili napisati komentar – „Ne sudite da ne budete suđeni." To je, naime, „post" koji nije ne-Bogu po volji (usp. Iz 58,6 – 8), a oni su tu kao lažni proroci koji će to izreći.

Opširnije:O krivom „postu“ – II. dio

O krivom „postu" – I. dio

2015.05.30.o.krivom1

U današnjem vremenu brzog kolanja informacija, u kojem je tako lako iznijeti svoje umišljeno ili smišljeno mišljenje o bilo kojoj temi, kao što je i vrlo lako doći do takve teme, bivamo uvučeni u svijet svakojakih ideoloških i svjetonazorskih, a samim tim i moralnih strujanja, te smo ponukani da ne ostanemo pasivni promatrači, već da i mi za tom bogatom trpezom raznih ponuda nešto izreknemo (o) onima koji nas nude ili su kao i mi ponuđeni, te da objavimo svoj „post".

Opširnije:O krivom „postu" – I. dio

Iz groba

2015.04.04.iz.groba

 

IZ GROBA...

 

„Svršeno je!"
No, što reći dok nam se čini da Bog šuti, a mi dok se igramo Boga?
Je li Bog doista mrtav? Jesmo li ga konačno dokrajčili?
Leži li uistinu u nekoj izdubenoj jami koja, uz to, niti nije Njegova?

 

Tišina je.
Samo mi nismo svjesni što se događa.
Bitka je dovršena. Rat je dobiven. Čovjek oslobođen.
I Osloboditelj je ušao u sedmi dan – da odpočine...

 

No, dubina nas naše patnje toliko zasljepljuje,
a oholo traženje suvišnih rješenja poput droge opija
da niti ne vidimo kako je Njegova patnja zauvijek dala smisao našoj,
a Njegova smrt, uništila smrt zasvagda.

 

Živi je ušao u dubine smrtnog mraka,
slomio đavolske lance,
i pozvao nas na slobodu.

 

Ljubav je u smrti trijumfirala.

 

I doista mi se ne da pisati o ovome jer što više pišemo manje čitamo,
što više mozgamo, manje razumijemo,
što više govorimo, manje nas se čuje.

 

Zato Bog poslije muke šuti...

 

Učinio je za nas sve što je mogao.
Neizmjerno više nego kad nas je stvorio.
I ponovno je sve prepustio našoj slobodi...

 

I što ćemo sad?
Hoćemo li izići iz vlastitih grobova...?

 

Ulaznih kamenova nema.
On ih je odavno maknuo...

 

fr. Ivan Marija Tomić OP

Opširnije:Iz groba

Pilat

2015.04.02.pilat

PILAT

Osudio sam ga. Pa što?

Vi nemate pravo da me osuđujete. Samo sam radio svoj posao.
I uz to, još sam ga i nastojao osloboditi.

 

Ali svjetina je bila užasna. Tako barbarska! I još su mi prijetili Carem. To je bilo nevjerojatno!
A zašto bih se ja poradi nekog neznanca i odrpanca izlagao?

 

Kažete – radi pravde. Pa i budale znaju našu staru izreku da je najveća pravda ujedno i najveća nepravda.
Sve je u životu neizvjesno, ali izgubiti zbog nekog sanjara položaj – to je suludo.

 

Priznajem, bio je pravedan. Mislim, barem mi se takvim činio. Ali, i suviše udaljen od stvarnosti. Nebesko kraljevstvo i takve stvari. Pa, Jupitra mi, ja sam tvrdim da bogovi ne postoje. A kamo li neki nevidljivi i svemoćni bog tog smrdljivog naroda!

 

Oni i njihovi proroci. I taj mesija...

 

A vrućina je bila užasna taj dan. Žega od ranog jutra. I još njihov zadah...
Zbilja mi se nije dalo prepirati sa svjetinom.

 

Kriv nisam. Sve sam pokušao, a on je šutio. Možda da je rekao nešto konkretno, možda bi se i uspio spasiti.
Ali, ionako je sad sve gotovo. Zašto se opterećivati?

 

Ruke su oprane, a oni su sami preuzeli prokletstvo njegove krvi na sebe.
Meni je to sasvim dovoljno.

 

Vi ponovno vičete – ubio si pravednika!
Pa, dajte, molim vas. Kad ćete shvatiti da pravednici moraju umrijeti?
Oni su toliko mimo svijeta, a svijet se uvijek pobrine da uništi
svoje mane...

 

fr. Ivan Marija Tomić OP

Opširnije:Pilat

O prihvaćanju

2015.03.29.o.prihvaćanju

O PRIHVAĆANJU

Mnogo puta sam se želio svidjeti svima.
Ali to je nemoguće.
I u konačnici nije potrebno.
Ni meni se svi ne sviđaju.
I ne moraju.


To ne znači da nekog mrzim
ili da nekog ne volim.
Jednostavno je tako.
Mi ljudi smo takvi.


Jedan dan prepoznajemo kralja makar jahao na magaretu.
Drugi dan ćemo ga, bez pardona, razapeti.


Ono što je nužno jest prihvatiti sebe takvog kakav jesi.
A svakavi smo.
Nismo savršeni.


Niti jedan svetac nije bio savršen.
No, upravo to ga je i učinilo svetcem.
To vlastito prihvaćanje sebe i vlastitih ograničenja.
Ali i vrlina.
Znati da si nitko.
A opet sve za Boga.
I da te On ljubi takvog kakav jesi.
Bez šminke i uljepšavanja.


Jer On je umro za grješnike,
ne za svetce.
Inače bi Njegova žrtva bila suvišna.


To je temelj poniznosti.
Shvatiti da si takav kakav jesi.
I da su drugi isto takvi.
Da smo ranjeni.


I da ako toga nismo svjesni samo rane razvlačimo u osmijehe.
Nastojeći ih prikriti.
Ne shvaćajući da time naše rane samo još više razdiremo.
Da nas one tad još više bole.
I ne videći da u tom slučaju samo još više otvaramo prostor
da nas drugi u njih dirnu i povrijede.


Rane nam pak samo On može zacijeliti.
Samo nas On prihvaća takve kakvi jesmo.
I zato – ne tražimo povrh Kruha pogače.
Jer je vrlo često bljutava.


Amen.

 

fr. Ivan Marija Tomić OP

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Opširnije:O prihvaćanju

Šira od neba

2015.03.25.šira

 

Tip Bogorodičine ikone, prikazane na slici, naziva se Platytera, a dolazi od grčke riječi platyteros što znači širi, a slobodni prijevod naziva ove ikone bio bi "Šira od neba."


Naime, naziv Platytera nastao je na temelju liturgijske antifone: "Ti si nosila u svom krilu onoga koga nebesa ne mogu obuhvatiti." Taj naziv za Bogorodicu ima svoje podrijetlo u Svetom pismu, a korišten je u prvim stoljećima kršćanstva. Tako Krizip Jeruzalemski u 5. stoljeću, u svojoj molitvi Bogorodici kaže: "Raduj se, zauvijek; raduj se, milosti puna. Raduj se jer si od prirode primila utrobu širu od samih nebesa, od trenutka kad si ti, u svome krilu, prihvatila Onoga kojega ni nebesa ne mogu obuhvatiti." Gotovo isto će također u 5. stoljeću izreći i sirski pjesnik Balai: "Blažena si ti jer si u svom krilu nosila Svemogućega, Onoga koji upravlja svemirom svojom moću, koji vlada svakom stvari."

Opširnije:Šira od neba

Božićna noć

2014.12.25.dijete isus

BOŽIĆNA NOĆ

 

                                                                                                    mom ocu

 

Ponoć već se bliži u noći hladnoće
pa i srce dršće na zimi samoće.

 

Primičuć se crkvi, ono što me grije
- nada je što plamti – bit će sve k´o prije;
pogledat će na me to zvjezdano nebo,
sjetit će se Gospod da sam ga ustreb´o.

 

Rodit će se opet k´o i davnog ljeta
- na nebu će pjevat anđeoska četa.
Sve će se rastapat od svete miline,
ljubav će te grijat, našeg Oca sine.

 

Smijat će se lica anđeoskog zbora,
čuti će se smijeh do Nebeskih dvora;
Marija će blago ušuškati sina,
mir na zemlji biti, slava sred visina.

 

Ja ću sve u čudu gledat čedo malo
što je sred jaslica blaženo zaspalo.

 

Ne ću mu, dok spava, pričat strašne priče
o križu, dok „ubij!", bijesna rulja viče.
Ne ću mu ja pričat o teškom životu
i kako će morat nosit zlo, sramotu.

 

Ako li iz sna se dijete budit stane,
ne ću mu spominjat čavle niti rane.
Zaplače li tada zbog nekakve slutnje,
od mene će čuti uspavanku šutnje.

 

Samo ću ga tiho, što se može tiše,
poljubit u čelo da ne plače više;
pa zapalit svijeću da tama se makne,
mir u srce vrati, a loš san umakne.

 

I dok plam njen gori u nadi svanuća
nek bude k´o znamen zore uskrsnuća!

 

fr. Ivan Marija Tomić OP

Opširnije:Božićna noć