Spotlight i problem pedofilije u Crkvi: borba za istinu ili etiketiranje

2016.03.03.spotlight.01

 

Prije koji dan pogledao sam film Spotlight ili Reflektor, koji je odnio dva Oscara i to kao najbolji film i najbolji originalni scenarij. O čemu se radi u filmu? Dakle, skupina novinara dali su se na istraživanje seksualnih zlostavljanja djece od strane svećenika, a 2002. godine objavili su oko 600 priča u američkim novinama The Boston Globe. Istraživanje koje su provodili bazira se na Bostonsku nadbiskupiju koja je veličine oko 6 400 kvadratnih kilometara sa oko 1,9 milijuna katolika što čini 45% stanovnika u cijeloj nadbiskupiji. Film je dobio i pohvalu službenih vatikanskih novina L’Osservatore Romano u kojem stoji kako film nije antikatolički, nego uradak koji je ‘izrazio bol vjernika suočenih s otkrićem te strašne realnosti’. Jedina zamjerka je upućena tome da u filmu nije spomenuta duga i uporna borba protiv pedofilije u Crkvi koju je vodio mons. Joseph Ratzinger dok je bio na čelu Kongregacije za nauk vjere, a zatim i kao papa Benedikt XVI. No i to se opravdava konstatacijom da u filmu nije bilo dovoljno vremena za sve detalje.

 

 

Radnja počinje scenom koja je smještena nekoliko godina prije glavne radnje filma, prikazuje slučaj zataškavanja zlostavljanja djece. Protagonist je svećenik optužen za pedofiliju koji nakon uplitanja moćnog i uglednog bostonskog kardinala Lawa biva pušten na slobodu bez da je protiv njega podignuta optužnica. Upravo tom scenom redatelj Tom McCarthy sjajno uvodi u film bez okolišanja i otkriva sam cilj radnje cijelog filma.

 

 

Glavna radnja započinje odlaskom dugogodišnjeg glavnog urednika Globea i dolaskom novoga urednika Barona koji je poznat po hrabrim potezima i kadrovskim rezovima. Zbog takvih osobina novog glavnog urednika najviše se boje članovi ugledne rubrike Spotlight, koja se sastoji od četiri člana: urednika Waltera Robbyja Robinsona i novinare Mikea Rezendesa, Sashu Pfeiffer i Matta Carrolla. Riječ je o ekipi istraživačkih novinara koji se jednom pričom bave mjesecima, ponekad i godinu dana što je za novinarske pojmove nezamislivo dugo. No, novi glavni urednik na prvom sastanku sa ekipom Spotlighta navodi i potiče na priču o zataškavanju pedofilije unutar bostonske nadbiskupije. I tu, zapravo, priča počinje. Novinari kreću na dug put istraživanja o pedofilskim skandalima. Isprva su krenuli sa brojkom od 13 svećenika, no kasnije se ta brojka popela na više od 250 svećenika, što je šokiralo njih same ali i cijelu Ameriku i cijeli svijet.

 

 2016.03.03.spotlight.02

 

Ono na što nas ovaj film potiče, a to je na borbu za istinu. Ono što mi se sviđa u ovome filmu i čemu bi trebala težiti cijela struka, novinari, a to je strast za istinom, no ne samo novinari nego svi. Ne smijemo tolerirati zlo, no mi ga najčešće toleriramo dok se ne dogodi nama samima, ne smijemo okretati glavu od zla, nego ukazati na njih. Jedna takva osoba bila je i australka Mary MacKillop (1842-1909), utemeljiteljica Sestara svetog Josipa od Presvetog Srca, buntovna redovnica koja se našla u sukobu s katoličkom hijerarhijom nakon što je prijavila svećenika pedofila, zbog čega je privremeno bila ekskomunicirana. No, sada papa emeritus Benedikt XVI. kanonizirao ju je 2010. godine postavši tako prva australska svetica, ali i zaštitnica pedofilskih žrtava.

 

 

Ono što nikako ne volim i što mi se ne sviđa je slika u medijima da su samo svećenici pedofili. Naravno, nije mi u cilju braniti nikoga, već sam rekao da moramo tome stati na kraj, toj ljagi. U tim optužbama ima i podmetanja svećenicima, biskupima, kardinalima samo kako bi se ukaljao njihov ugled u Crkvi ili sama Crkva. Tu imamo poznati slučaj velečasnoga Kevina Reynoldsa. Koji je optužen da je kao misionar otišao u Keniju upravo zbog pedofilskih sklonosti, kako bi daleko od svijeta silovao tamošnju djecu. Kada se o tome pročulo Irska nacionalna televizija (RTE) pohitala je u Keniju ukaljati ugled misionara i Crkve. Napravili su nekoliko reportaža u kojima su razgovarali sa “žrtvama” misionara. Među tim razgovorima bio je intervju sa, sada zrelom ženom, onda djevojčicom, imenom Veneranda, koja je opisala kako ju je vlč. Reynolds silovao 1982. godine te pokazala svoju kćerku koja je plod svećenikovog silovanja. No, sljedeće godine došlo je do preokreta. Direktor Irske televizije je podnio ostavku uz obrazloženje da je slučaj vlč. Reynoldsa najveća pogreška u njegovoj karijeri. Naime, nakon DNA analize ustanovljeno je da je gospođa Veneranda lagala, da dijete nije njegovo, da nije imao spolni odnos s njom. Ukratko, radi se o čestitom čovjeku i svećeniku koji niti je pedofil, niti silovatelj maloljetnica. Tako je i njujorški nadbiskup Dolan podnio izvješće, široko prešućeno, kako je od 345 prijava protiv katoličkih svećenika za pedofiliju u SAD-u za 2010. g., sedam prihvaćeno kao utemeljene, premda su ih mediji razvalili kao «gotovu stvar». Napominjem, da je samo jedno dijete zlostavljano bilo bi previše, pa čemu onda takvu napuhavanje i tako strašnog zla?

 

 2016.03.03.spotlight.03

 

Također naišao sam na zanimljiv podatak koji je iznio jedan nekatolički, nereligijski izvor Center for Sex Offender Menagement, u daljnjem tekstu CSOM gdje oni donose da je u Katoličkoj Crkvi oko 1,5% pedofila, što je grozno, ali opet kada gledamo druge vjerske zajednice (baptisti, episkopalci, mormoni, metodisti, muslimani, židovi...) raširenost pedofilije je između 2 do 5% što je skoro i duplo više nego u Katoličkoj Crkvi. Pitanje koje se nameće je zašto je tako, zašto se govori samo o pedofilima u Katoličkoj Crkvi? Iz svega se može zaključiti da njih ne zanimaju djeca, odnosno žrtve, već vlastiti probitak na tuđoj krvi. Katolička Crkva je svjesna svega što se događa, ne bježi od činjenica niti od križa koji mora nositi, ali se bori protiv toga, protiv takvih osoba. To je stvarnost Crkve, stvarnost protiv koje se treba boriti uz Božju pomoć, jer Crkvu čine ljudi, grešni, slabi…  No ono što mora prestati je generaliziranje, na to se i osvrnuo mons Želimir Puljić govoreći: “Generaliziranje nikada nije dobro, ni pošteno. A niti pravedno. Posebice kad se veže uz negativne opise, grijehe i prekršaje. U tom vidu dobra je ona krilatica kako „krivnju valja individualizirati“. Svatko ima svoje ime i prezime i kao takav se sudski mora progoniti.

 

 

I za kraj, sve pohvale filmu i svima zaslužnima da se ovaj film ostvari, hvala vam što ste pokazali istinu, te to činite i dalje. Takve stvari se ne smiju gurati pod tepih, svatko tko čini zločin mora odgovarati za počinjena djela kako na ovom svijetu tako i na onom. Papa emeritus Benedikt XVI. borio se protiv toga te je za vrijeme njegova pontifikata u dvije godine razriješeno oko 400 svećenika. Papa Franjo vidimo, također, ne tolerira pedofiliju i bori se protiv nje. U govoru kojeg je izrekao prošle godine pri pohodu SAD-a rekao je kako Crkva više neće šutjeti, gurati pod tepih takve stvari, te da neće stajati iza zločinaca već da će svi odgovarati za zlo koje su počinili.

 

 

Preporučam svakome da taj film obavezno pogleda, no neka vas ne sablazni već da vas potakne na borbu za istinu i za opće dobro, da vas potakne na borbu protiv današnjih bolesti društva, zvala se ona pedofilija, alkoholizam ili bilo koja druga ovisnost...


Molimo za Crkvu, molimo za žrtve ali i za one koji takvo zlo čine!

 

fr. Dominik Štefulić OP