Čita li Bog znanstvenu fantastiku? - Dio IX.

2013.12.23.Da.Grinchy.Code.Addendum.01a
Da Grinchy Code: Addendum - deveti nastaval kolumne 'Čita li Bog znanstvenu fantastiku?'
 
Kad sam već u prošlom članku svrnuo pažnju na nekršćansko viđenje Božića kod nekih obožavatelja fantastike, odlučio sam sada dalje razraditi problematiku neprijateljskog raspoloženja prema kršćanstvu. Mnogi od antikršćanski raspoloženih simpatizera poganstva i neopaganstva koriste vrijeme godine tradicionalno posvećeno iščekivanju velikih kršćanskih blagdana, poput Božića i Uskrsa, kako bi napadali važne elemente kršćanskog identiteta nadajući se tako izazvati sumnju i otpad od vjere (ovo im ne smijemo zamjeriti niti ih mrziti, jer ne shvaćaju težinu i razornost onoga što pokušavaju učiniti, jer i sami su već na taj način ranjeni). Većina ovih napada događa se, naravno, preko interneta.
 
 
Ovdje donosim primjer jednog teksta koji u ovo doba često u ovom ili onom obliku ispliva na površinu internetske datasfere:  
 
MIT O SUNCU
 
2013.12.23.Da.Grinchy.Code.Addendum.02Antropomorfna priča o sinu boga sunca može se pronaći u mnogim mitologijama, a njezin je sadržaj uvijek sličan. Bilo da govorimo o egipatskom Horusu, frigijskom Atisu, indijskom Krišni, grčkom Dionizu ili perzijskom Mitri, svi su rođeni 25.12., rodila ih je djevica, najavila svjetlost zvijezde i dolazak tri kralja-mudraca, imali su dvanaest pratitelja, ubijeni su i uskrsli nakon tri dana. Ova je priča svijetu najpoznatija kao mit o Isusu Nazarećaninu. Pogledajmo o čemu je zapravo riječ. 
 
Razlog sličnosti svih ovih priča, s bogoljudima koji uskrsavaju nakon raspeća, koji čine čuda i imaju dvanaest učenika, je taj što su sve te priče utemeljene na kretanju Sunca nebom. Sunce i dvanaest zodijačkih znakova vidljivi su širom Planeta. Isus Krist i svi drugi bili su personifikacije Sunca, a evanđeoska priča je reciklaža mitološke formule povezane s kretanjem Sunca po nebesima.
 2013.12.23.Da.Grinchy.Code.Addendum.03
Mnogi svjetski razapeti bogoljudi imali su svoj tradicionalni rođendan 25. prosinca. To je zato što su stari narodi prepoznali da se Sunce svake godine spušta sve do 21. ili 22. prosinca, zimskog solsticija, kada se na tri dana prestaje gibati prema jugu te se zatim ponovno počinje kretati prema sjeveru. Tijekom tog razdoblja, proglasili su drevni narodi, »Božje sunce« na tri dana »umire« a (zatim) biva »ponovno rođeno« 25. prosinca. Ljudi iz davnina prilično su dobro shvatili da bi bili u velikoj nevolji da se Sunce ne zaustavi i ne počne kretati u suprotnom smjeru. Stoga su brojne različite kulture rođendan »sunca Božjeg« slavile 25. prosinca. 
 
Na nekim područjima kalendar je izvorno počinjao u konstelaciji Djevice i stoga je Sunce »rodila Djevica«. Sunce je »Svjetlost svijeta«, »dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko«. Izlazi ujutro kao »Spasitelj čovječanstva«, ima koronu, »krunu od trnja«, odnosno aureolu, »hoda po vodi«.»Pratitelji«, »pomagači« odnosno »učenici« Sunca su dvanaest mjeseci i dvanaest znakova Zodijaka ili konstelacija kroz koje Sunce mora proći. Sunce je u dvanaest, u podne, u kući ili hramu »Najvišem«; stoga »on« počinje »posao svojeg Oca« u »dobi« od dvanaest godina. Sunce u svaki znak Zodijaka ulazi pod kutom od trideset stupnjeva; stoga »Sunce Božje« počinje svoju službu u »dobi« od trideset godina. Sunce je obješeno na križu odnosno »razapeto«, što predstavlja njegov prolazak kroz ekvinocije, pri čemu je proljetni ekvinocij Uskrs.
 
2013.12.23.Da.Grinchy.Code.Addendum.04Drevni ljudi nisu bili praznovjerna gomila koja je doista vjerovala da su njihova božanstva stvarne osobe. No, bilo je korisno drevne narode prikazati kao neprosvijećenu rulju koja je trebala »svjetlo Isusa.« No, ti narodi nisu u svojim moralnim načelima i duhovnim praksama bili manje napredni, a i dobro su znali da su njihovi bogovi astronomske i atmosferske prirode. Stoga, prema mnogim znanstvenicima, niti Isus nije bio povijesni „učitelj“ koji je hodao zemljom prije 2000 godina, već mit sastavljen od drugih mitova. A svi su personifikacije sveprisutnog mita o Bogu-Suncu.
 
Tekstovi ranih kršćanskih svećenika ukazuju na njihovu svjesnost sličnosti pretkršćanske tradicije s kršćanstvom. Neki kršćanski pisci koji priznavali postojanje sličnosti između kršćanstva i misterijskih kultova, prije svoga prelaska na kršćanstvo bili su u kontaktu s tim kultovima pa čak i inicirani u njih. Nakon što nova vjera dolazi na vlast zapovijeda se uništavanje i istrebljivanje starih tradicija. Ali, sve knjige koje su završile na lomači, bez sumnje su bile pročitane od crkvenih autoriteta.
 
Dakle, kao što vidimo argumenti ovoga teksta temelje se na već spomenutoj i dokazanoj tvrdnji kako mnogi kršćanstvo smatraju nevjerodostojnim i neautentičnim jer nije u potpunosti originalno, jer nije radikalno drukčije i novo iako za sebe tvrdi da jest. Na toj pretpostavci ovaj tekst temelji svoj sud kako je kršćanstvo prijevara i urota zatiranja starijih duhovnih tradicija koje je kopiralo.
 2013.12.23.Da.Grinchy.Code.Addendum.07
Ovaj tekst može biti potencijalno štetan za kršćanina vjernika koji bi ga pročitao i možda pomislio kako su činjenice iznesene u ovom tekstu novost. Autori ovakvih tekstova, jer ovdje donosim tek ogledni primjerak mnogo sličnih tekstova, žele uvjeriti svoje čitatelje kako kršćani naivno misle da je sve u što vjeruju počelo s nultom godinom kršćanske ere. 
 
No, teolozi i mnogi drugi učenjaci koji proučavaju Sveto Pismo i povijest religija u svim njezinim aspektima, itekako su svjesni svih činjenica iznesenih u ovdje izloženom tekstu. Činjenice nisu upitne, niti su ikada bile. Stvar je u tumačenju tih činjenica: autor ovoga teksta tumači činjenice polazeći od svog osobnog stava kako je kršćanstvo prijevara koju treba razotkriti i javno osuditi. Stav kršćanstva je pak simetrično suprotan. Mi, kršćani, svjesni mnogih elemenata u našoj religiji koje dijelimo s drugim duhovnim tradicijama ne vidimo u tome gubitak vrijednosti naših vlastitih vjerskih istina.
 
U opetovanom ponavljanju istih motiva i elemenata u raznim religijama kroz prostor i vrijeme , pa i u kršćanstvu, teologija vidi 'praslike Krista': u svim mitovima i vjerovanjima o uskrsnuću ili likovima sličnim Isusu Nazarećaninu koji se pojavljuju u raznim mitologijama i vjerskim tradicijama tijekom povijesti teolozi vide pripremu i nepotpun izraz Božjeg spasenjskog plana koji se napokon u potpunosti ostvario u Kristu. 
 
2013.12.23.Da.Grinchy.Code.Addendum.06Za nas je Krist na Križu središte čitave povijesti i njegovo djelo spasenja, poput valića u jezeru nakon ubačenog kamenčića, širi se kroz prostor i vrijeme. Tu svom poviješću proširenu Istinu osjetili su mnogi ljudi koji su svoj život posvetili potrazi za Božanskim. I zato su mnoge nepotpune sjene i praslike Kristove jedine Istine prisutne kroz svu povijest. To je način na koji Bog govori Čovječanstvu, tako da ga svi čujemo, ne samo kršćani ili židovi ili muslimani:
 
"Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime." (Heb 1,1-4) 
 2013.12.23.Da.Grinchy.Code.Addendum.05
Autor gore spomenutog teksta nije vjernik i ne vidi u sličnostima među religijama uvijek ponovno i svaki put sve jasnije izrečenu istu vjersku Istinu koja je svoju punu jasnoću objavila u kršćanstvu. Takva osoba ne uzima u obzir duhovnu dimenziju naše stvarnosti. Zašto takve optužbe? 
Svijet je zastrašujuće mjesto, kako zbog svoje kompleksnosti, tako i zbog pritiska kojem smo svi izloženi. Prije nekoliko godina pročitao sam članak o istraživačkoj studiji obzirom na stres koji proživljava prosječni osamnaestogodišnjak u SAD-u prilikom upisa na fakultet. Studija je pokazala kako je mladi Amerikanac izložen većim količinama stresa nego njegov vršnjak koji živi u ratnoj zoni. Očito, mladi su danas pod većim opterećenjem društvenog i profesionalnog očekivanja nego ikada dosada u povijesti ljudskog roda. Takva nepodnošljiva životna situacija stvara osjećaj paranoje i izaziva potrebu za bijegom. No, ne može se pobjeći od vlastitog života. Tako suočeni s prijetnjom neuspjeha mnogi za sve to traže krivca, nekoga tko im je nudio pomoć i utjehu, ali ih je razočarao zbog ovog ili onog razloga. Optužuju kršćanstvo je se osjećaju prevarenima, jedan dio njihovog bića, koji je težio za Božanskim, razočarao se.  Razočarenje ih je na takav način ranilo da su postali nesposobni izložiti se riziku bez pokrića kao što je skok vjere koji je potreban za uspostavu autentičnog odnosa s Bogom.
 
Posljedica ovdje opisane situacije može odvesti ovako ranjene ljude ili u ezoteriju i spiritualizam ili u agresivan ateizam koji se izgrađuje na umjetno stvorenoj opoziciji između vjere i razuma. O ovim temama govoriti ću u slijedećim člancima.
 
fr. Mirko Irenej Vlk OP