Malo hodoćašće u Luceru

 07


U četvrtak, 20. listopada 2016. godine nas četvero dominikanskih trećoredaca iz Bratstva blaženog Augustina Kažotića (Laura Katarina Jagodić, Davor Augustin Tkalčević, Darko Tomislav Jelinić i Maja Jelinić) zajedno s bratom suradnikom fra Antom Kazotijem, dalekim rođakom našeg Blaženika, krenuli smo na dugo iščekivano hodočašće u Luceru kako bismo se poklonili pred grobom tog slavnog hrvatskog dominikanca i biskupa. Ovo je hodočašće za nas bila prekrasna prigoda da u Jubilejskoj godini Reda propovjednika hodočastimo na sveta mjesta za nas dominikanske laike: u Sienu, gdje se nalazi relikvija glave svete Katarine Sijenske, zatim u Luceru, gdje je grob blaženog Augustina te najzad u Bolognu na grob svetog oca Dominika.

 

 

Pošli smo u Italiju ranom zorom i nakon nekoliko sati vožnje stigli na naše prvo odredište: grad Sienu. Već na prvi pogled Siena nas je zadivila jer je pravi biser srednjovjekovne Toskane: prekrasan grad na brežuljcima koji se nalazi i na UNESCO-vom popisu Svjetske kulturne baštine. Na jednom od tih brežuljaka nalazi se Bazilika svetog Dominika, gotičko zdanje koje u jednoj od svojih kapela skriva glavu svete Katarine Sijenske. Ispred njezine relikvije smo se pomolili za cijeli naš Red, a posebno za trećoredce, kojima je sveta Katarina Sijenska, i sama trećoredica, uzor nasljedovanja našeg Gospodina Isusa Krista. Donijeli smo svetoj Katarini i mali poklon, licitarsko srce s upisanim zazivom „Sveta Katarino Sijenska, moli za nas!“ koje smo, ljubaznošću redara u Bazilici, smjeli ostaviti kod kipa Kraljice svete Krunice u glavnoj lađi. Nakon svete mise u Bazilici prošetali smo i do sijenskekatedrale Uznesenja Marijina, dragulja romaničko-gotičke arhitekture koji, osvijetljen noćnim lampama, tjera prolaznika da svoj pogled upre u nebo srca ispunjenog strahopoštovanjem i zahvalnošću.

Drugog dana našeg hodočašća, u petak 21. listopada 2016. godine, iz Sijene smo krenuli u Luceru. Malen je to grad u talijanskoj pokrajini Apuliji, a nalazi se na brežuljku usred velike ravnice s nepreglednim nizovima maslina. Dok smo se približavali gradu, između sebe smo komentirali kako je Lucera, tako drukčija od bogatog i razvijenog sjevera Italije i tako daleka od Zagreba, blaženom Augustinu morala biti velika pokora. Nismo ni mogli zamisliti kakva nam je sve iznenađenja blaženi Augustin pripremio u gradu svojeg preminuća. Nakon što smo se malo odmorili od puta, uzeli smo svoje zavjetne darove i pošli ulucersku katedralu – baziliku Uznesenja Blažene Djevice Marije. Fra Ante Augustin Kazoti je svojem rođaku donio pektoralni križ iza kojeg stoji dirljiva obiteljska priča: njegov pokojni otac Augustin Kazoti, dragovoljac Domovinskog rata, za vrijeme boravka u rovu na planini Moseć u dalmatinskoj Zagori načinio je drveni križ kojeg je tijekom cijelog Domovinskog rata nosio sa sobom. 1997. godine on je preminuo, a sin, sada doživotno zavjetovani dominikanski brat suradnik, taj je križ stavio u srebrni okvir. Godinama ga je čuvao, da bi sada odlučio na njega staviti i srebrni lanac i predati ga blaženom biskupu kao zahvalu za svoj poziv. Osim pektoralnog križa, fra Ante Augustin donio je i repliku ikone blaženog Augustina, čiji se original nalazi u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću. Mi, trećoredci, blaženom smo Augustinu donijeli kao dar zavjetnu svijeću s grbom našeg Bratstva i naše domovine.

 

09

 

 

Lucerska je katedrala zdanje koje svjedoči o burnoj povijesti tog kraja. Naime, ona se zapravo nalazi na mjestu stare katedrale koja je za vrijeme Saracena pretvorena u džamiju, a nakon oslobođenja od Saracena 1300. godine sravnjena sa zemljom kako bi se na istom mjestu sagradila nova. U njoj je stolovao blaženi Augustin Kažotić, koji je u Luceru došao 1321. godine i za kratko vrijeme svojeg služenja ovdje - do smrti 1323. godine, ostao zapamćen kao obnovitelj svete katoličke vjere u Luceri, radi čega ga i danas stanovnici toga grada spominju s velikim poštovanjem. Grob blaženog Augustina nalazi se ispod oltara u kapelici Presvetog Srca Isusova u lijevoj apsidi Katedrale, a desno od oltara nalazi se bista Blaženika, drveni relikvijar u kojem je ranije bila pohranjena relikvija lubanje, a koji je nedavno restauriran.

Na putu do Katedrale zaustavili smo se u lokalnoj cvjećarnici kako bismo kupili buket bijelih ljiljana i crvenih ruža u čast Blaženikove čistoće i mučeništva, jer se smatra kako je preminuo od posljedica udarca u glavu željeznim predmetom kojeg je primio od strane saracenskog pljačkaša, o čemu svjedoči i jasno vidljivo oštećenje čeone kosti na relikviji lubanje. Dok smo čekali izradu buketa, iz obližnje fotografske radnje prišao nam je čovjek koji je htio znati tko su ti stranci odjeveni u crno-bijelo, koji nose darove u katedralu. Pretpostavljao je da smo dominikanci, jer svoj svojega poznaje, budući da je i sam dominikanski trećoredac i, prema vlastitom svjedočanstvu, svakodnevno moli za Augustinovu kanonizaciju. Kad je saznao da je među nama potomak loze Kažotićevih, tom se starcu lice ozarilo istinskom radošću i zahvalnošću te nas od tog trenutka više nije ispuštao iz svojeg objektiva za cijelo vrijeme boravka u Luceri. S pektoralnim križem, replikom ikone, zavjetnom svijećom, velikim buketom cvijeća i srcem punim uzbuđenja došli smo u Katedralu i pali ničice pred grobom blaženog Augustina. Donijeli smo mu u molitvama sebe, svoje obitelji, Dominikanski red, naše malo Bratstvo, bolesnike koji su nam se preporučili u molitve, svjedočanstva o uslišenim molitvama po njegovu zagovoru… Dirljiv je bio prizor fra Ante Augustina koji klečeći moli pred grobom svojeg blaženog prastrica: doista se na tom mjestu moglo iskusiti jedinstvo proslavljene i putujuće Crkve.

 

06

 

 

Nakon molitve pred grobom, na poziv sakristanke- gospođe Gine, otišli smo u sakristiju gdje smo upoznali biskupijskog upravitelja don CiraFanellija. Naime, mjesto lucerskog biskupa je nakon odlaska biskupa DomenicaCornacchija na novu službu u veljači 2016.godine ostalo ispražnjeno. Don CiroFanelli imenovan je biskupijskim upraviteljem dok se ne imenuje novi biskup za Biskupiju Lucera-Troia. Naš fra Ante Augustin već je 2014. godine bio kontaktirao s biskupom Domenicom, koji mu je bio obećao pokloniti relikvije blaženog Augustina kod prvog njihovog susreta u Luceri, a to obećanje je odlučio ispuniti upravo don Ciro, kao privremeni nasljednik biskupa Domenica. Dakle, don Ciro nam je prilikom susreta u sakristiji rekao kako će nam već tu večer nakon svete mise predati relikvije blaženog Augustina u dva relikvijara: jedan za rodnu župu fra Ante u Kaštel Lukšiću, a jedan za obitelj Kazoti. Uslijedila je sveta misa koju je don Ciro slavio u čast blaženom Augustinu. U homiliji se don Ciro prisjetio kako je blaženi Alojzije Stepinac bio u Luceri na hodočašću kad je vodio hodočasnike u Svetu Zemlju. Tom je prilikom navijestio kako je papa Franjo imenovao novog lucerskog biskupa mons. GiuseppeaGiulianija, za kojeg bismo svi trebali moliti da bude pastir po uzoru na blaženog Augustina i blaženog Alojzija. Znakovito je bilo kad je nakon svete mise pred okupljenim vjernicima don Ciro primao naše zavjetne darove: došli smo s pektoralnim križem, a biskupija Lucera-Troia upravo je bila dobila nasljednika blaženog Augustina Kažotića… Nakon što je primio naše zavjetne darove, don Ciroje predao fra Anti Augustinu obećane relikvije Blaženika u dvama relikvijarima. Osjećali smo se potpuno nedostojni tog trenutka kad živući Kažotić prima u ruke kosti svojeg rođaka da bi ih ponio u Domovinu na radost vjernom puku koji će, čašćenjem tih relikvija, zadobiti ohrabrenje u hodu kroz ovu dolinu suza i učvrstiti svoju vjeru u Krista Spasitelja. Ex ossibus b. Augustin Kazotic – piše ispod relikvija, koje su od tog trenutka nadalje do kraja našeg hodočašća bile s nama u svakom trenutku.

 

05

 

 

 

Trećeg dana našeg hodočašća, u subotu 22. listopada 2016. godine, nakon jutarnje molitve časoslova, prisustvovali smo svetoj misi u Katedrali koju je predvodio don RoccoCopolella, rektorlučerskog sjemeništa. Nakon svete mise pozvao nas je na čašicu razgovora u sakristiju, gdje nas je dočekala, već na zid obješena, ikona blaženog Augustina, koju je dan ranije fra Ante Augustin predao don Ciru. Time su nam domaćini iskazali veliko poštovanje i ljubav. Don Rocco istaknuo je kako je za njih blaženi Augustin već svetac, iako ne službeno, slično kao što je u našoj Zagrebačkoj nadbiskupiji blaženi Alojzije Stepinac. Don Rocco je, razdragan susretom s fra Antom Augustinom, u jednom trenutku iz svojeg džepa izvadio krunicu, već očigledno istrošenu od molitve, i poklonio mu je izrazivši mu bratsku prisnost koja je nadjačala jezičnu barijeru. U pratnji jednog od župnih suradnika pošli smo nakon toga u Crkvu svetog Dominika, bivše sjedište otaca dominikanaca, kojih u Luceri sada više nema. Bila je to prilika da žarko molimo za obnovu Reda na području te biskupije. Potom smo prošetali do Biskupskog muzeja, smještenog u bivšoj Biskupskoj palači nasuprot lučerskoj katedrali. U njemu su izloženi brojni eksponati koji ocrtavaju bogatu crkvenu ostavštinu Lucere. U pratnji glavnog kustosa ušli smo u prostoriju, inače zatvorenu za javnost, gdje se čuvaju brojne relikvije svetaca. Tom je prilikom fra Ante Augustin dobio milost da primi u ruke kutiju u kojoj se čuva lubanja blaženog Augustina. Naime, kad je ranije spomenuta bista-relikvijar iz Katedrale odnesena na restauraciju, relikvija lubanje je pohranjena u Muzej. Sad kad je restauracija dovršena i bista vraćena u Katedralu, lubanju se planira vratiti u relikvijar ali tek kad zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić osobno dođe u Luceru i stavi lubanju u njega! Fra Ante Augustin dobio je pritom zadatak da Kardinala podsjeti kako u Luceri ima zadatak za izvršiti. Ostaje nam vidjeti hoće li fra Ante Augustin svojim kanalima uspjeti doći do Kardinala sa zahtjevom: „Il' otiđi ili me ovlasti!“.

Biser muzejskog postava, koji je dostupan javnosti, je dio posvećen blaženom Augustinu. Naime, osim liturgijskog posuđa koje je Blaženik koristio i njegovih osobnih predmeta, u posebnoj komori izloženo je njegovo laneno ruho visine 208 cm i širine u donjem dijelu 416 cm. Ispred tog veličanstvenog eksponata uslijedilo je novo iznenađenje naših domaćina: pred nama su položili fra Antin zavjetni dar – pektoralni križ u komoru ispred Blaženikovog ruha, a naš trećoredaški zavjetni dar – svijeću – položili su ispod gornjeg dijela ruha. Tako je naše Bratstvo na vidljiv način stavljeno pod skute blaženog Augustina i preostaje nam žarko moliti da tu i ostane. Nakon prijepodneva u Luceri otišli smo u Monte Sant'Angelo, svetište svetog Mihaela Arkanđela, koje je na UNESCO-vom popisu Svjetske kulturne baštine. Radi se o kompleksu koji je izgrađen u 13. stoljeću na mjestu gdje se, prema predaji, u 5. stoljeću u tri navrata ukazao sveti Mihael Arkanđeo. Svetište je smješteno dijelom u pećini i mjesto je kamo se slijevaju rijeke hodočasnika. Tako smo se i mi stavili pod zaštitu Vojskovođe vojske nebeske te smo, radosna srca, otišli na još jedno odredište: svetište svetog Pia iz Pietrelcine u gradu San Giovanni Rotondo. Kompleks svetišta je impozantne veličine, a prostire se na brdu iznad grada. Tu je crkva u kojoj je djelovao ovaj svetac Božjeg Milosrđa, zatim nova crkva posvećena njemu u kojoj se čuva njegovo tijelo i gdje ljudi u dugačkim redovima čekaju da bi se poklonili pred svečevim tijelom, teCasaSollievo della Sofferenza, bolnica koju je sveti padre Pio osnovao 1956. godine… Nakon što smo se poklonili Padre Piju, i njemu smo ostavili licitarsko srce s natpisom „Moli za nas!“. Uključili smo u svoje molitve sve one koji su nam se preporučili, ali i one za koje nitko ne moli i na koje nitko ne misli. Završili smo ovaj plodonosni treći dan hodočašća molitvom večernje molitve časoslova i pošli na zasluženi počinak prebirući dojmove tog bogatog dana, koji se riječima tek u manjem dijelu može ocrtati.

Četvrtog dana hodočašća, u nedjelju 23. listopada 2016. godine, u jutarnjim smo satima prisustvovali svetoj misi u lučerskoj katedrali, a nakon toga smo popili kavu sa gospođom Ginom, sakristankom, koja nas je na daljnji put ispratila bogatom popudbinom: hranom, slasticama, pićem i obećanjem kako će lučerski vjernici hodočastiti u Zagreb! To bi bila izvrsna prilika za jačanje našeg prijateljstva i dobar nastavak pobožnosti blaženom Augustinu koji je poveznica Zagreba i Lucere. Nakon što su nas naši lučerski prijatelji ispratili na put, otišli smo u Bolognu: zadnju, ali nikako najmanje važnu, postaju našeg hodočašća. Čim smo stigli, pohrlili smo u Baziliku svetog Dominika kako bismo se pred grobom našeg svetog oca pomolili dragom Bogu i zahvalili mu na svemu što nam je prethodnih dana darovao. Bazilika svojom ljepotom oduzima dah, a njezin najljepši dio je kapela u kojoj je grobnica svetog Dominika. Ovdje smo se kratko zadržali i potom završili dan večernjom molitvom. Dominik je također od nas dobio licitarsko srce sa zazivom „Moli za nas!“, koje ostaje trajni znak našeg hodočašća i prošnje upućene za njegov zagovor kod Gospodina.

 

2016.10.31. hodočašće Lucera

 

Petog dana hodočašća, u ponedjeljak 24. listopada 2016. godine, ranom zorom smo se vratili u Baziliku. Grad je još bio u okrilju noći, ali u Bazilici nas je dočekala pjevana molitva redovnika. Sakriveni iza glavnog oltara, braća dominikanci svojim gregorijanskim pjevanjem su okupirali naša srca i umove. Već tada se činilo kako je ovo mjesto predokus Neba, a onda je uslijedila sveta misa u kapeli Uznesenja Blažene Djevice Marije (svugdje nas prati Presveta Bogorodica na Nebo uznesena!), s liturgijom adorientemi koralnim pjevanjem redovnika. „Kako su mili stanovi tvoji, Bože nad vojskama!“, pomislili smo! Doista je ova sveta misa bila božanska hrana za naše duše! Nakon svete mise zamolili smo jednog brata suradnika da nas odvede u ćeliju svetog Dominika, mjesto njegovog života i preminuća, gdje su oci dominikanci izgradili kapelicu. Brat suradnik nije se predstavio, osim onim imenom kojim se nazivaju Kristovi vojnici - „Ja sam sluga beskorisni“, rekao nam je i potom nas proveo kroz samostan. Ušavši u ćeliju svetog Dominika, imali smo prilike ne samo vidjeti Dominikove predmete i stajati na tlu gdje je on boravio, nego i čuti o teškim vremenima opresije Reda, koji je sve nedaće kroz svoju osamsto godina dugu povijest preživio i dalje može svjedočiti Radosnu vijest. Bio je to milostan susret s ovim poniznim slugom Božjim, sa svetim Dominikom i sa životom u bolonjskom samostanu. Imali smo prilike doći u kor iza oltara koji je ukrašen prekrasnim slikama i rezbarijama, ali, najviše od svega, osamsto godina dugom molitvom za spasenje duša. Nakon Bologne pošli smo svojim kućama. Ostaje nam moliti da sve ono što smo kroz ovo hodočašće besplatno od Gospodina primili, zahvalno prenesemo svojim bližnjima i svojim životom svjedočimo pripadnost Redu i Crkvi Božjoj. To je doista ono što dostaje, jer kroz ovo hodočašće On nam je dao sve: radost, ohrabrenje, živa svjedočanstva vjere, svoju Riječ i svoje Tijelo. Hvala i slava Gospodinu Isusu Kristu!

 

04

Maja Jelinić, o.p.l.