Interpretativna izjava Istanbulske Konvencije

2018.4.14. Istambulska 2

Donosimo vam kratku analizu nekoliko članaka iz Istambulske Konvencije sa pravne točke gledišta.

           

    Kada govorimo o Istanbulskoj Konvenciji, odnosno o Konvenciji Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji potrebno je imati na umu da se prije svega radi o međunarodnom multilateralnom ugovoru kao izrazu suglasja volja sviju ugovornih strana, a koji za posljedicu ima proizvodnju dopuštenih pravnih učinaka. Jednom ratificiran međunarodni ugovor postaje unutrašnje pravo države koja ga je prihvatila te kao takav u Republici Hrvatskoj ima nadzakonsku snagu. Plastično možemo reći da je na vrhu piramide pravnih propisa Ustav, ispod njega su zakoni (koji moraju biti u skladu s Ustavom), i nadalje podzakonski akti; međunarodni su ugovori iznad Ustava, i ovisno o sadržaju mogu čak i umanjiti suverenitet određene države.

 

 

           Bilo koja interpretativna izjava ne mijenja sadržaj samog dokumenta na koji se odnosi pa tako niti interpretativna izjava sadržana u Zakonu o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, nego ga samo na određeni način tumači. Bez obzira na gledanje pojedinih strana međunarodnog ugovora na njegov sadržaj; njegov se sadržaj kao takav ima poštivati, a prema čl. 2. Bečke konvencije: „b) “ratifikacija” znači tako nazvani međunarodni čin kojim država na međunarodnom planu daje svoj pristanak da bude vezana ugovorom;“, koje je zapravo pravilo još iz Rimskoga prava pacta sunt servanda i čl. 26. Bečke Konvencije: „Pacta sunt servanda Svaki ugovor koji je na snazi veže stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri.“

2018.4.14. Istambulska 4

Moguća je ipak primjena klauzule rebus sic stantibus, koja ide u prilog činjenici da se odredbe ugovora neće primijeniti ukoliko dođe do bitne promjene okolnosti koje su uvjetovale zaključenje samoga ugovora. Predviđen je takav slučaj koji se može izraziti i unaprijed, a sadržan je u Bečkoj konvenciji u čl. 2., a koje nazivamo rezervom: „“rezerva” znači jednostranu izjavu, bez obzira na to kako je sastavljena ili nazvana, koju država ili međunarodna organizacija daje prilikom potpisivanja, ratifikacije, formalne potvrde, prihvata ili odobrenja ugovora ili prilikom pristupa ugovoru, a kojom se želi isključiti ili izmijeniti pravni učinak nekih odredaba tog ugovora u njihovoj primjeni na tu državu ili na tu organizaciju.“ Međutim, prema čl. 19. Bečke konvencije rezerve moraju biti predviđene u samom dokumentu, i detaljno su određene u odjeljku 2.

 

            Interpretativna izjava kao takva nije predviđena u samoj Bečkoj konvenciji, poznaje ju samo običajno pravo. Izjava je jednostrana i upućena je svim stranama ugovora koje ju moraju izričito ili konkludentno prihvatiti te tek tada imaju pravni učinak, ukoliko ju ne prihvate nemaju takve izjave nikakvoga pravnoga učinka, i tada najčešće dolazi do spora o tumačenju sadržaja nekog ugovora između ugovornih stranaka a koji se dakako tumači prema odredbama Bečke Konvencije čl. 31.-33., i nakon toga do sudskog spora u kojem takva interpretativna izjava može samo snagu da u sudskom procesu razjasni stajalište jedne od stranaka i na taj način može pomoći procesnom položaju pojedine stranke.

 

            Interpretativna izjava koju je Vlada RH dala u vezi Istanbulske konvencije. Naime, prema čl. 2. st. 4. Ustava RH, jedino: „Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje: o uređivanje gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj:“, dakle, samo Hrvatski sabor ovlašten je donositi interpretativne izjave. Izjava koju mi imamo je dana u samom aktu ratifikacije, dakle u samom Zakonu o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, te kao takva nije usmjerena prema ostalim članicama koje su potpisnice međunarodnog ugovora, nego kao tumačenje onoga što Republika Hrvatska smatra.

2018.4.14. Istambulska 1

U samom prijedlogu zakona o ratifikaciji stoje 3 tvrdnje u interpretativnoj izjavi: jedna je nepotrebna, druga je dvojbena, a treća je netočna.

 

 

Interpretativna izjava:

„Republika Hrvatska smatra da je cilj Konvencije zaštita žena od svih oblika nasilja te sprečavanje, progon i eliminacija nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.

Republika Hrvatska smatra da odredbe Konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav ni obvezu promjene ustavne definicije braka.

Republika Hrvatska smatra da je Konvencija u skladu s odredbama Ustava Republike Hrvatske, posebno s odredbama o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te će Konvenciju primjenjivati uzimajući u obzir navedene odredbe, načela i vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.“

 

Prva je nepotrebna jer i sam naslov Konvencije govori o njezinoj svrsi: zaštita žena i borba protiv obiteljskog nasilja.

 

 

Druga tvrdnja je, mogli bismo reći upitna, jer na ovom mjestu Vlada izričito priznaje kako u samom tekstu Konvencije postoji „rodna ideologija“, ali smatra, samo smatra, kako odredbe Konvencije ne sadrže i obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav, kao ni obvezu promjene ustavne definicije braka. Međutim, u članku 66. Konvencije vrlo je jasno definirano kako nadzor nad samom provedbom Konvencije ima GREVIO, a ne Vlada Republike Hrvatske. Stoga, GREVIO odlučuje o načinu provedbe Konvencije, a ne Vlada, u tom smislu, interpretativna izjava nema nikakvo pravno značenje niti važnost za provedbu same Konvencije, jer je jednostrani akt koji ni na koji način ne obvezuje GREVIO, niti bilo koji subjekt međunarodnog prava. Još jedna činjenica koju se rijetko susreće u ostalim međunarodnim dokumentima, a vezana za GREVIO kao organ koji ne samo da nadzire provedbu Konvencije, nego ima čak i ovlast tumačenja samoga sadržaja teksta Konvencije.

 

 

Treća tvrdnja je apsolutno neprihvatljiva jer donosi kršenje Ustava na nekoliko načina. Naime, članak 4. Ustava RH potvrđuje Montesquieuovu trodiobu vlasti iz njegova fundamentalnog djela „O duhu zakona“ na: zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Princip je to koji jasno određuje granice djelovanja pojedinih grana vlasti kao odvojenih i samostalnih organa jednih od drugih u svrhu kvalitetnog funkcioniranja pravne države. To je načelo trodiobe vlasti među prvima proveo Ustav SAD-a iz 1787. godine, zatim je ono prisutno i u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina iz 1789., i kasnije u svim ustavima modernih demokracija. Članak 5. Ustava RH također propisuje da svi zakoni i propisu u RH moraju biti u skladu sa Ustavom i zakonima. Stoga, kada Vlada donosi interpretativnu izjavu u kojoj tvrdi kako smatra da je Konvencija „u skladu s odredbama Ustava Republike Hrvatske“, izravno krši Ustavnu odredbu članka 129. koji kaže: „Ustavni sud Republike Hrvatske: odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom, odlučuje o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom…“ Vlada nema ovlasti odlučivati o suglasnosti zakona s Ustavom i krši načelo trodiobe vlasti, upliće se izravno u sudbenu vlast. Takvu ocjenu ne može donijeti ni Vlada, ni Sabor Republike Hrvatske, nego samo i jedino Ustavni sud.

 

 

Rezerve:

Konvencija omogućava priopćavanje rezervi, odnosno, u vrijeme potpisivanja ili prilikom polaganja isprave o ratifikaciji, prihvatu, odobrenju ili pristupu svaka država ili Europska unija može izjaviti zadržavanje prava ne primjene ili primjene samo pod posebnim slučajevima ili uvjetima odredbe članka 30. stavka 2., članka 44. stavka 1 .e, 3. i 4., članka 5.stavka 1. u pogledu članka 35. vezano uz lakša kaznena djela, članka 58. u pogledu članka 37., 38. i 39. te članka 59. Rezerve su valjane za razdoblje od 5 godina te se mogu obnoviti na razdoblja jednakog trajanja.

Rezerve:

čl. 30. st. 2. – naknada štete;

čl. 44. st. 1.e., 4. i 5. – nadležnost ako je kazneno djelo počinjeno od strane osobe koja ima prebivalište na njihovom državnom području;

čl. 5. st. 1. – obveze države i dužna pitanja…,

vidimo da sama Konvencija predviđa vrlo malo rezervi koje se mogu izraziti na njezin tekst prilikom ratifikacije. Rezerve se odnose na manje važna procesna pitanja kao što je naknada štete, nadležnost, statusna pitanja…, ali sam meritum Konvencije ostaje nepromijenjen i kao takav obvezan za sve države potpisnice, pa tako i za Republiku Hrvatsku. U samom zakonu kojim se ratificira Istanbulska Konvencija; Republika Hrvatska izrazila je rezerve koje se tiču čl. 30.: „Republika Hrvatska će prilikom polaganja isprave o ratifikaciji priopćiti rezervu da zadržava pravo primjenjivati samo u posebnim slučajevima ili pod posebnim uvjetima odredbe navedene u članku 30. stavku 2. Konvencije, a koje je navedeno u članku 3. ovoga Zakona.“2018.4.14. Istambulska 3

Iz ove kratke analize nekoliko članaka samoga teksta Konvencije po meni postaje upitan način donošenja i sama svrha za koju je predviđena Interpretativna izjava i Konvencija jer svi instrumenti zaštite u borbi nad nasiljem nad ženama i obiteljskim nasiljem već postoje u domaćem zakonodavstvu, a sadržani su uglavnom u domaćem zakonodavstvu od Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, te Kaznenog zakona, ali i svim onim dokumentima na koje se sama Konvencija poziva u svojoj preambuli; Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i njezine Protokole, Europsku socijalnu povelju, Konvenciju Vijeća Europe o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvenciju Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, i mnoge druge, a koji su također ratificirani i važeći u domaćem zakonodavstvu.

 

            Fr. Marin Golubović, OP