Komunistički genocid nad Zrinjanima

Zrin.01

Prethodni dani obilježeni su u odavanju počasti prema žrtvama Domovinskog rata, prema žrtvama raznih totalitarnih režima, a Hrvatska dominikanska provincija je prije koji dan u Trogiru obilježila 70. godišnjicu otkako su komunisti streljali dr. sc. fr. Dominika Barača, dominikanca, čovjeka istine i socijalne pravde. Sve su žrtve dobile počast, zahvalu i molitvu, no za one koji su od komunista poginuli u Zrinu rijetko tko zna.

 

Gdje je Zrin? Zrin je naselje u Sisačko - moslavačkoj županiji koji se nalazi na južnim obroncima središnjeg dijela Zrinske gore. Povijest tog hrvatskog naselja seže u daleku prošlost. Od 1347. godine Zrin je bio u posjedu velikaške obitelji Šubić, koji su po mjestu nazvani Zrinski. Zrinjane, kako znaju ljudi reći “sudbina nije baš mazila”, 20. listopada 1577., nakon smrti Nikole Šubića Zrinskog pod Sigetom, osvajaju Turci te uništavaju i pale Zrin. Mjesto je od Turaka oslobođeno oko 1718. godine, no taj mir uživaju 220 godina.

 

Godine 1941. Zrin je mjesto mirnog suživota, ljudi su se sastajali, komunicirali, trgovali. U Zrinu je živjelo oko 850 stanovnika u 143 obitelji. Mjesto je imalo tada dvije crkve, dvije škole, četiri trgovine, općinu, poštu, razne zanatske radionice, veliki parni mlin, jedanaest izvora pitke vode, sedam vodenica na rijeci Zrinjčici… Sve je bilo lijepo i skladno do proglašenja NDH-a. Počela su prva uhićenja, otmice… Dana 24. rujna 1942. godine opklolili su trinaestoricu muškaraca, trojica najmlađih su se spasila, jedan je ubijen pri pokušaju bijega, a ostali su uhapšeni i odvedeni u nepoznato. Ovaj događaj je zavio Zrin u crno. Osjećalo se nešto u zraku, neki neugodan osjećaj prožimao je Zrinjane.

 

Zrin.02Ono najgore se počelo događati, 9. rujna 1943. rano ujutro partizani počinju stezati obruč oko sela. Branitelji sela zauzeli su svoje mjesto, no naoružanje partizana bilo je jače, počeli su rafali iz strojnica, pucnjava iz pušaka i bacača. Oko 22 sata partizani su branitelje istjerali sa zidina starog grada. Zvona na crkvi su zazvonila, nastao je metež, napadnuta je škola, počeli su paliti kuće sa svih strana. Čuje se jauk žena, plač djece, svinje skviče, konji ržu. Partizani su do jutra zapalili sve kuće, sve su izgorjele, bojeći se da ne bi hrvatske jedinice stigle u pomoć Zrinjanima, zato su se trudili što brže i više uništiti za jednu noć. Gospodin Andrija Feketić jedan od svjedoka te krvave noći svjedoći: “Čuli smo zapomaganje Mije Babića (imao je 14 ili 15 godina). Njega su krvnici skinuli do gola i tukli. Tada su ga valjda i ubili, ali to nismo vidjeli. Ujutro, 10. rujna u 8 sati partizani su opkolili grmove, jer su čuli plač djece, počeli pucati po tim grmovima i tjerati ljude iz njih.” Oni koji su ostali živi tijekom te noći i jutra bili su protjerani. Bili su raseljeni po Slavoniji, a neki su se našli na raznim križnim putevima. U napadu je bilo oko 4 500 vojnika podijeljeni u tri partizanske brigade, a 130 branitelja branilo je Zrin.

 

No nije tu sve stalo, onim Zrinjanima koji su nekim čudom preživjeli paljenje Zrina, križne putove, suđeno je još i kasnije. Tako su u lipnju 1946. troje Zrinjana osuđeni na streljanje i vješanje, ali oni nisu bili jedini, sveukupno je poslije “antifašističkog oslobođenja” život izgubilo 28 Zrinjana. Sud u Dvoru (općina kojoj pripada Zrin) donio je 1946. godine presudu u ime naroda o konfiskaciji imovine stanovnika Zrina, zbog borbe koju su vodili protiv “Narodnooslobodilačke vojske”, i bijega u toku rata. Sud je, dakle, odlučio oduzeti svu imovinu svih stanovnika Zrina bez obzira gdje se ona nalazila. Zanimljiva je i ta činjenica da je gospodin Andrija Feketić, koji je živio u to doba, a njegova su ocu osudili na vješanje 1946., tražio povrat imovine 1997. godine i još dan danas nije dobio nikakav odgovor. Zrin i dalje stoji pod optužnicom kao državni neprijatelj, a imovina nikada nije vraćena Zrinjanima. Od početka napada na Zrin, pa do zadnjeg suđenja nakon rata 291 Zrinjanin je bio likvidiran. Od male Ane koja je imala 15 dana, ili Jelke koja je imala 5 mjeseci, preko Mate koji je imao 18 godina do gospodina Petra koji je imao 89 godina. Znakovito je također i to da Sisačka biskupija nije ukinula župu Zrin, makar je to jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika.

 

Ono za što se Zrinjani trenutno bore to je revizija presude suda u Dvoru koja je izrečena 7. veljače 1946. godine, kojom se konfiscira cjelokupna imovina svih stanovnika mjesta Zrina. Tom su presudom svi Zrinjani proglašeni i državnim neprijateljima, a revizija bi bila moralna zadovoljština, ali i osnova za traženje prava i povrat njihovih ugrabljenih i otuđenih posjeda. Među potomcima Zrina je i sadašnji krčki biskup mons. Ivica Petanjak.

 

Danas nakon svih tih razaranja Sisačka biskupija svake godine početkom rujna organizira hodočašće na Zrin, kako bi se odala počast svim žrtvama ovog strašnog genocida. Također, mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački je 2013. godine osnovao Zakladu za gradnju župne crkve Našašća svetog Križa koja je srušena 1943. godine, a imovina župe je konfiscirana i do danas nije vraćena Crkvi. Tako su mons. Košić i Katolička Crkva jedini, riječju i djelovanjem pružili potomcima Zrinjana ohrabrenje za povratak u zavičaj njihovih predaka, a svim drugim vjernicima poticaj za upoznavanje i naseljavanje ovog prelijepog hrvatskog kraja. Zaslužili su to i junački knezovi Zrinski koji su na ovim prostorima tokom više naraštaja zadužili cijelu Hrvatsku, te zaslužili i opravdali naziv Antemurale Christianitatis - to časno predziđe kršćanstva!

 

fr. Dominik Štefulić OP

Zrin.03