Blažena si ti među ženama

elizabet

 

„Blažena si ti među ženama! I blagoslovljen je plod utrobe tvoje! Odakle meni, da majka Gospodima mojega dolazi k meni!?“ (Lk 1, 42) uskliknula je Elizabeta, kako piše „jakim glasom“, sva „ispunjena Duhom Svetim“.

 

Ovdje osjećamo jedno neopisivo oduševljenje koje je nastalo pri susretu ovih dviju svetih majki koje nose Isusa Krista i Ivana Krstitelja. Duh Sveti ih je potpuno obuzeo, te one kliču, čude se, grle i veličaju Gospodina! Jedna mlada žena i jedna stara žena, rođakinje koje dijele slično iskustvo čuda u njihovim životima.

 

Pohodom Božje milosti postaju majke, bez obzira na djevičanstvo one prve i starost one druge. Gospa, kako ju mi nazivamo, hita u judejsko Gorje, da zbunjujuću ali i radosnu novost donese i obznani ženi od povjerenja, da se sama uvjeri u ono što joj kaza anđeo Gabrijel, da podijeli s Elizabetom doživljaj živoga Boga kojemu „ništa nije nemoguće“

 

Samo ime njezine rođakinje u prijevodu znači „Bog moj je vjeran svome obećanju“. Dok promatramo ovaj susret, zar i u nama ne igra srce? Ili smo, možda, zaglušeni bukom ovoga svijeta pa nemamo saznanja o današnjim događajima u svijetu, ili nas ne zanimaju ili nas se ne tiču? O kolike li tame, zla i pokvarenosti čovječanstva! Trebale bi nas se ticati sve te stvari. No, ipak, ne smijemo dopustiti uslijed svega da nas pokori duh tolike žalosti zbog svega, jer, evo nam na putu tolike radosti koja dolazi da sve to pokrije!

 

Blažena trudnoća ovih majki jamstvo je i veselje kršćanima, jer Bog nas ne napušta, ne ostavlja nas same, ne uskraćuje svoje pomoći i milosrđa. Netko je rekao: „Dok god se rađaju djeca, to je znak da Gospodin nije odustao od ljudskoga roda“.

 

Tako Blažena Djevica donosi veselje kud god prolazi: „Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi“, kaže joj sveta Elizabeta misleći na Ivana Krstitelja koji raste u njezinoj utrobi. Na hvalu svoje rođakinje Marija odgovara prelijepim himnom: „Veliča duša moja Gospodina, i klikće duh moj u Bogu mome spasitelju.“

 

U Marijinom hvalospjevu Veliča (Magnificat) sadržan je duboki razlog svake poniznosti.  Marija primjećuje da je Bog pogledao „na neznatnost službenice svoje“, zato u njoj „velika djela učini Svesilni“. Cijeli Gospin život prolazi u ovom ozračju veličine i ujedno poniznosti.

 

Krjepost poniznosti, koja prosijava tako očito u životu Djevice Marije, jest istina.  To je priznanje onoga što uistinu jesmo i vrijedimo pred Bogom i pred drugima, također znači i isprazniti se od sebe samih i dopustiti da Bog svojom milošću djeluje u nama. Neka naša dobra Majka usadi i u nas ovu divnu radost da joj kao sinovi u ovome sličimo i tako po njoj postanemo sličniji Kristu. Amen!

 

Fr. Ivica Augustin Debelić