Vrijeme do vječnosti

slika2

 

Prolazak u vremenu je tajna otkrivena samo razumskim bićima koja prolaze u vremenu. Vrijeme prolazi, jer mi prolazimo. Da nema nas, ne bi bilo prolaznosti, bila bi vječnost; a da je vječnost sada, ne bi bilo vremena, bili bismo vječni. Možda vrijeme ne ovisi o nama; bi li bilo vremena da nema nas; tko bi ga mjerio i bilježio? Otvoreno pitanje.

 

Vrijeme je bilo, jest i bit će. Istina je: vrijeme nije od vječnosti, od prije ničega, počelo je kad je počela prolaznost; traje – jest i imat će kraj u vječnosti. Svaki početak i kraj u povijesti vremena povijesti pojedinca, završava s početkom kraja individualne povijesti kada ulazimo u vječnost. Dodir s vječnošću je neizbježan, to znamo po tijeku prirodnih načela: nisam birao hoću li biti ili ne; tko ću biti; kad ću biti; gdje ću biti… moje stanje je određeno bez mene. A sloboda? Sloboda prije mene, moje samosvijesti, je ugrožena. Možda sam pitan tko bih želio biti? Ne sjećam se. Je li mi izbrisano sjećanje iz vječnosti? Ne znam, znam da se ne sjećam. Bitnost svjesnosti prolaska u vremenu je nužno vezana s mišlju da je vječnost neizbježna. Kako znam? Sve je stvoreno bez mene i opstoji bez mene; nisam stvoren kao razumsko biće da bih razum koristio samo za prolaznost. Koja mi utjeha živjeti samo da bih proživio? Čežnja za vječnosti koju svaki razum spoznaje, jest najjači dokaz da imamo vezu s Vječnim. Apsurd bi bio idemo u ništa. Ali ni ovo sve nije dokaz koji bi mogao zadovoljiti želju za najsigurnijom sigurnošću da zbilja postoji vječnost. Opravdat ću se i reći da na ovom svijetu nema ništa najsigurnije sigurno i da ograničenost sputava svaku čežnju za najsigurnijom spoznajom, ali da nakon ovoga neće biti vrijeme u kojemu ćemo opet živjeti u tajnama koje grebemo, nego da će biti vječnost kada ćemo gledati sve onako kako jest, kada ćemo živim očima gledati Istinu.

 

slika1

 

Ovako „maleni“ se gubimo u mozganjima, iako znamo da nije moguće proniknuti Početak, nego Ga možemo samo konstatirati dok Ga gledamo svuda oko nas, da je sve za nas, ali bez nas; da su svi zakoni za nas samo dobro koje trebamo prihvatiti i živjeti s njime. Vrijeme trebamo iskoristiti za jačanje kreposti, jer one životu daju blaženstvo i dobrotu za druge. Prolaznost je besmislena samo kada ubijemo razum koji nas vodi do Vječnosti i kada ubijemo vjeru koja nas uvodi u Vječnost.

 

Fr. Matej Trupina, OP