"Naumi da je potajice napusti"

Naumi da je potajice napusti 1

Razmišljanje na nedjeljna čitanja, 18. prosinca 2016.

 

„A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.“

Sva čitanja ove IV. nedjelje došašća usmjerena su na skori dolazak Gospodinov, na činjenicu dolaska Spasitelja od Djevice, kao znaka s neba.

 

Međutim, ono što se može iščitati iz retka kojeg sam naveo: „naumi da je potajice napusti“, često puta oslikava i našu stvarnost. I zapravo predočava nam onu sliku čovječanstva koje ne može podnijeti stvarnost. Stvarni je život ono od čega ljudi danas najviše bježe. Bježimo u neke svoje privatne i čak imaginarne svjetove. Danas takav bijeg nije nimalo težak, naprotiv, vrlo lako bježimo u svijet filma, virtualnih kompjutorskih igara, romantičnih romana, alkohola, droge… Što je to što nas tjera u imaginarni svijet? Što je to što je oko nas i čini stvarnost tako nepodnošljivom? Količina zla je ta koja čovjeka sputava, stavlja mu okove, čineći ga prividno nesposobnim za borbu protiv zla, odnosno za njegovo nečinjenje. Sav bijeg u imaginarno u svrhu je potajnog napuštanja stvarnosti jer nam se teško suočiti s tom istom stvarnošću, s nama samima, a onda i s našim propustima. U tom smislu i prvo čitanje iz proroka Izaije govori o traženju znaka kao drugoj krajnosti gdje čovjek svu odgovornost stavlja u ruke Boga tražeći od njega kakav znak. I dan je odgovor, znak je: „Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!“

 

Kasnije isti taj „znak“, to dijete bit će znak osporavan kojega su prepoznali starac Šimun i proročica Ana prilikom prikazanja u Hramu. U tom činu vidimo susret Staroga i Novoga zavjeta, činjenica da je sve prorečeno o Isusu sada i ostvareno. Zbiljnost toga susreta, ostvarenja, rođenja Sina Božjega bila je dovedena u pitanje, samo iz razloga Josipove sumnje, htio je „potajice napustiti“ Mariju. Ovdje vidimo kako zlo djeluje kroz sitne pore našeg ljudskog djelovanja. Kako je Josip došao na ideju da napusti Mariju? Da li mu je netko sugerirao: „Ma čuj, nemoj s njom imati posla.“? Možemo danas samo nagađati, no moramo biti svjesni da svako naše djelovanje, misao i riječ upućeni drugome u sebi nose poruku koja može imati dalekosežne posljedice. Stoga, ostaje nam za postaviti si pitanje kakve mi poruke nosimo jedni drugima, kakve znakove tražimo jedni od drugih? Dopuštamo li sebi luksuz bijega u imaginarni svijet „potajice“ napuštajući svoje bližnje, svoj posao, svoje odgovornosti? Ili pak idemo poput Šimuna Bogonosca neustrašivo znajući da ćemo kao vjernici biti znak osporavan u ovome svijetu pronoseći Istinu i svjetlo vjere djelujući u svojoj sredini kao „pozvanici Isusa Krista“ svjesni svojih propusta!?

 

Na nama samima ostaje da se poput Josipa probudimo iz snova imaginarnih ideja i da svjesno i savjesno koračamo današnjicom i onom što nam se stavlja i u ovom adventskom hodu prema Božiću – susretu s vlastitim poslanjem, a koje svoje ispunjenje doživljavamo u susretu sa svakim čovjekom kao slikom Božjom.

 

Fr. Marin Golubović OP