Zar se ne očistiše desetorica

2016.12.10. desetorica 1

 

 

„Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“

 

Znamo iz iskustva da uzimamo dosta stvari zdravo za gotovo, kada nešto imamo to ne cijenimo, a kad to izgubimo žalimo za tim. Ne moraju to biti stvari, štoviše, češće su to osobe. Sjeti se svojih pokojnika. Kako bismo proveli onaj posljednji trenutak da smo znali da poslije tog trenutka tu osobu više, bar na ovom svijetu, nećemo vidjeti? Česti su nam oni trenutci: „E da sam znao!“.

 

Evanđelje nam danas donosi jednu takvu „E da sam znao!“ pripovijetki. Naime, od 10 gubavaca, bolest od koje čovjek ne samo da je trpio strašne tjelesne bolove, već je i u potpunosti bio izbačen iz društva, doslovno ostavljen da umre, dolaze k Isusu da ih ozdravi. Zanimljivo je da iako se Židovi i Samarijanci nisu podnosili, štoviše, ako prođeš kraj Samarijanca i ne pljuneš moglo bi se reći da nisi dobar Židov, ali ipak su se u jednoj stvari složili – da svoje gubavce šalju u selo između Galileje i Samarije. Za to je selo i Isus vjerojatno znao, ali nije ga zaobišao i ostavio u njegovoj gubi, već je ušao u to selo, ušao je u živote tih odbačenih ljudi i učinio promjenu. Grijeh je onaj koji prekida vezu s Bogom, ali i s bližnjim. Namjesto gube mogli bismo staviti grijeh, tako Isus dolazi u mjesta naših grijeha i ozdravlja te.

 

Što se događa od njih desetorice? Samo se jedan vraća zahvaliti Bogu. Kao što rekoh, dosta toga uzimamo zdravo za gotovo. Uglavnom su to male stvari, ali ovdje vidimo onu krajnost gdje se doslovno cijeli život, i fizički i socijalni uzima tako. Jesmo li svjesni svoje nezahvalnosti kako prema ljudima, tako i prema Bogu? Jesmo li Bogu ikad zahvalili što nam je dao svoga Sina da nas otkupi? Jesmo li advent shvatili kao kobasice i svijetleće reklame ili smo ga shvatili poput ovog Samarijanca i shvatili došašće kao vrijeme obraćenja i zahvaljivanja Bogu za najveći dar koji nam je mogao dati - sama sebe.

 

Zato te molim da odvojiš kroz ova 2 tjedna makar jedan trenutak u svom danu te da Bogu kažeš: „Hvala ti!“. Slavljenje i zahvaljivanje Bogu od velike je važnosti, kako za tebe tako i za sveopću Crkvu. Zahvaljuj mu riječima, zahvaljuj mu psalmima i pjesmama, a ponajviše mu zahvaljuj djelima. Kaže nam Pavao: „I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!“.

 

2016.12.10. desetorica 2

 

Navikli smo se da nam molitva bude Bože daj ovo, Bože daj ono, ali zahvaljivanje je itekako velika molitva. Naime, ako Bogu zahvaljujemo za sadašnja zla koja su nas snašla, bila ona velika ili mala, zar nas to ne čini sličnima Kristu u Maslinskom vrtu koji prihvaća Očevu volju i zahvaljuje mu vršeći je do kraja na križu? Ako Bogu zahvaljujemo za neka dobra koja nismo još nužno ni primili, već se stavljamo u njegove ruke i poput djeteta dopuštamo da On čini po volji svojoj, zar mu ne iskazujemo povjerenje i zahvalnost što će nas voditi? Malo je duša koje bi bile jedanaesti gubavac i zahvaljivale Bogu na svojoj bolesti, na svojoj odbačenosti, na svojem križu. Što tebe i mene priječi da mi budemo takvi? Samo naša zlovolja i nezahvalnost, zato mu počnimo sada zahvaljivati poput Marije koja zahvaljuje na velikim djelima što joj ih učini Svesilni, jer već će nam sutra možda biti kasno. A tada nećemo moći reći: „E da sam znao!“.

 

 

Fr. Karlo Alan Kevo OP