Pustinja je blagoslov koji nas vodi bliže Gospodinu


2016.12.5. pustinja

 

Razmišljanje na dnevna čitanja, 5. prosinca 2016.


Onaj koji jest Ljubav koja čovjeka oživljava i spašava od duhovne smrti najavljen je na usta mnogih starozavjetnih proroka. Tako prorok Izaija radosno kličući najavljuje procvat pustinje i zemlje sasušene o dolasku Mesije.  To se odnosi na sve nas. Mi smo ta pustinja koja treba procvasti.

 

 

Procvast će sve ono što je suho i beživotno u nama ako dopustimo Isusu da nas preobrazi. Da bi Gospodin preobrazio naše pustinje, morao se i suočiti s tim pustinjama, te proći kroz bolan proces čišćenja i umiranja svega onoga što je suvišno i što sprječava da budemo dubinski povezani s Bogom. Da bude On u nama i mi u Njemu. Hodajući kroz pustinju, Gospodin nas pročišćuje te nas potiče da se potpuno oslonimo na njega. Prava vjera se rađa upravo u pustinju, kad je čovjek lišen uzdanja u vlastite snage i u materijalnu sigurnost, jer u pustinji nema ničega na što bi se oslonio. U pustinji je čovjek na neki način primoran osloniti se samo na Boga. Pustinja je milosno i sigurno mjesto što je vidljivo iz riječi proroka Hošee: ”Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu” (Hoš 2,16). U pustinji smo zaštićeni od toga da se oslanjamo na svoje snagu i da tražimo sigurnost u bilo čemu osim u Gospodinu. Pustinja nam pomaže da shvatimo da smo ovisni samo o Gospodinu. Kada to shvatimo i ponizno priznamo te s vjerom stanemo pred Gospodina, tada može započeti njegovo milosno za nas preobražavajuće djelovanje u nama. Gospodin nas postupno sve dublje posvećuje i pročišćuje na našem hodu kroz pustinju i postupno čini, kako kliče prorok Izaija, da naša pustinja počinje oživljavati, cvasti i donositi obilne plodove.  Svemogući Gospodin čini ono nemoguće od beživotne pustinje, odnosno od čovjeka ranjenog grijehom čini novo stvorenje. Onaj tko to doživi, tko je preobražen i oživljen ljubavlju Božjom, postaje sposoban i želi svim srcem donositi tu ljubav drugima.



Ljubav je domišljata i kreativna te nalazi načina kako dovesti druge k Isusu, Izvoru ljubavi.



Nakon što se ljubav Božja nastani u nama i nakon što procvate naša pustinja želimo da se to dogodi i drugima. Primljena ljubav Božja i dar vjere koji primismo ne može mirovati nego nas pokreće i potiče da ih dijelimo i donosimo drugima. Što smo u većoj mjeri primili ljubav postajemo više domišljati te u kreativnosti nalazimo brojne načine kako tu ljubav donijeti drugima i kako im progovoriti na njima razumljiv način.
Evanđeoski ulomak o ozdravljenju hromoga, kojega su prijatelji donijeli na nosilima k Isusu spustivši ga kroz krov kuće je izvrstan primjer za tu domišljatost ljubavi koja je našla način kako dovesti drugu osobu k Isusu unatoč brojnim preprekama. To je i izvrstan primjer koji govori o  snazi nama darovane vjere, koja osim na nas može djelovati i na tuđe živote. Na tuđa obraćenja i na tuđa ozdravljenja uvelike može utjecati vjera njihovih bližnjih, dakle naša vjera. Ovaj ulomak na izvrstan način govori i o važnosti zajedničkog djelovanja. Nositi bolesnika na nosiljci može se samo zajedničkim snagama uz sinkronizirani hod. Zapitajmo se koliko smo spremi na zajedništvo, na suradnju s drugima u ostvarenju istoga cilja koji bi trebao biti nesebično i što uspješnije širenje ljepote vjere koju smo primili kako bismo doveli Gospodinu brojne duše koje su žedne ljubavi.

 

 

Fr. Ivan Dominik Iličić OP